SZ-50 GODINA PLAVIH KACIGA-30. V.

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 30. V. 1998. Pedeset godina čuvanja mira "Ove se godine poklapaju dvije važne obljetnice svjetske politike: osnivanje države Izrael prije 50 godina i prva akcija čuvanja mira Ujedinjenih naroda koja je počela također prije pola stoljeća. 14. svibnja 1948. David Ben Gurion proglasio je nezavisnost Izraela. Za slavlje nije bilo vremena - vojske Egipta, Jordana, Sirije i Libanona napale su istoga dana; počeo je prvi od do sada pet ratova na Bliskom istoku. U skladu sa svojim mandatom, brigom za mir i sigurnost u svijetu, Vijeće sigurnosti zatražilo je 29. svibnja primirje. Istodobno je odlučilo da za njegovo nadgledanje na ratno područje pošalje 21 vojnog promatrača pod zastavom UN-a. Njihov je broj tijekom idućih mjeseci i godina povećan za više stotina. Rođen je UNTSO, UN Truth Supervision Organization, kao prva akcija čuvanja mira. U idućim ga je desetljećima slijedilo više od tridesetak 'akcija očuvanja mira' širom svijeta. Za to su mirovni vojnici UN-a, 'plave kacige', 1988. dobile Nobelovu nagradu za mir. Prave 'plave kacige' ipak nisu bili vojnici poslani na Istok 1948. - preko svojih nacionalnih odora nosili su trake UN-a na rukavima. Sat plavih kaciga kucnuo je u studenom 1956., poprište je opet bio Bliski istok. U listopadu 1956. egipatski je predsjednik Gamal Abdel Naser 'nacionalizirao' Sueski kanal. Izrael, Velika Britanija i Francuska objavile su Egiptu rat i napale. Naserove su postrojbe gubile; Moskva je prijetila upletanjem u korist Kaira. Postojala je opasnost od nuklearnog sukoba između Amerikanaca i Sovjeta. Pristanak sukobljenih strana na primirje postignut je preko volje. I slično se kao 1948. postavilo pitanje kako spriječiti nove borbe. Prva mirovna misija UNTSO-a dala je smjernicu za rješenje. Lester G. Pearson, tadašnji kanadski ministar vanjskih poslova, u dogovoru je s glavnim tajnikom UN-a Dagom Hammarskjöldom predočio plan za slanje prve međunarodne mirovne postrojbe. Snagom od više od šest tisuća vojnika iz deset raznih zemalja, postrojba je po nalogu međunarodne zajednice, ali uz suglasnost sukobljenih strana, morala nadgledati primirje u sueskoj krizi. Mir se s UNEF- om (UN Emergency Force) na arapskom poluotoku osiguravao deset godina - do izbijanja sljedećeg rata na Bliskom istoku. Lester G. Pearson i Dag Hammarskjöld ušli su tako u povijest kao 'očevi plavih kaciga'. U povelji UN-a uzalud ćete tražiti pojmove poput 'peacekeeping' i 'plave kacige' - na njihovu se nužnost 1945. za osnivanja Ujedinjenih naroda, nije ni pomišljalo. No njihov je razvitak uvjetovan praksom, u skladu s duhom povelje UN-a, osobito s poglavljem VI. o mirnom smirivanju prijepora. U jednom izvješću glavnoj skupštini UN-a Dag Hammarskjöld je 1958. obuhvatio najvažnija načela: pristanak sukobljenih strana je pravno i politički nužna pretpostavka. Oružje treba rabiti samo u samoobrani. Za očuvanje konsenzusa nužna je neutralnost odnosno nestranačkost. I: nazočnost plavih kaciga ne smije dovesti do promjene 'vojnog i političkog odnosa snaga'. Već se UNTSO-m uhodalo da su 'akcije očuvanja mira' pod zapovjedništvom glavnog tajnika UN-a - a ne Vijeća sigurnosti. Hammarskjöld je savjetovao da postrojbe stalnih članica Vijeća sigurnosti, dakle SAD-a, SSSR-a, Kine, Velike Britanije i Francuske ne sudjeluju zbog svojih svjetskopolitičkih interesa i zauzimanja strane u sukobu Istok-Zapad. Tako je peacekeeping šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina postao domenom mirovno i svjetskopolitički ambicioznih država, ali po političkoj snazi slabijih država poput Skandinavije, Kanade, Austrije, Indije, Pakistana, Australije i Gane. Supersile SSSR i SAD držale su vojnu snagu plavih kaciga nedostojnom rubnom pojavom svjetske politike. Ime Šveđana Daga Hammarskjölda na tragičan je način povezano s jednom mirovnom akcijom UNOC-a u Kongu. Tamo je između 1960. i 1964. poslano oko 20 tisuća vojnika i civila da bi spriječili raspad zemlje. Odmah nakon proglašenja nezavisnosti izbili su nemiri, pokrajina Katanga, bogata sirovinama, prijetila je secesijom. Predmet akcije bio je dakle unutarnji državni sukob, slično kao kasnije devedesetih godina u Somaliji, Bosni, Haitiju, Angoli i Ruandi. Trebalo je shvatiti kompleksne političke, socijalne, etničke i gospodarske probleme. Nadgledanje primirja, tradicionalna zadaća plavih kaciga, bila je samo jedna među zadaćama. Od 1962. UNOC je ovlašten za primjenu vojne sile i izvan amoobrane: raspad Konga je spriječen ali je poginulo skoro dvije stotine plavnih kaciga. Među mrtvima bio je i Dag Hammarskjöld čiji se zrakoplov srušio na putu na mirovne pregovore. Svršetak sukoba Istok-Zapad donio je UN-u niz spektakularnih uspjeha: u Namibiji, Srednjoj Americi i kasnije u Kambodži i Mozambiku. Preko noći plave su kacige postale nositeljima nade uglavnom nenasilnog osiguranja mira ili čak 'novog svjetskog poretka' u doba poslije hladnoga rata. Euforija je kratko trajala. U Somaliji, Bosni i Ruandi od 1993. događali su se dramatični iznenadni udarci za mirovne vojnike. Slike razmrcvarenih američkih vojnika koje su razvlačili ulicama Mogadišua i bespomoćnost UNPROFOR-a u građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji potresle su svijet. Odluka Vijeća sigurnosti da smanji broj postrojbe UNAMIR baš u trenutku kad je u Ruandi započeo masovni pokolj, pripada najmračnijim trenucima međunarodne mirovne politike. Stvarnost građanskih ratova i etničkih sukoba dostigla je plave kacige. Nitko nije bio pozvan na odgovornost. Američki predsjednik Bill Clinton ubrzo je javno kudio UN zbog neuspjeha u Somaliji. Iako su uglavnom američki vojnici upravljali akcijom. U Bosni očito nisu postojale pretpostavke za klasični peacekeeping. 'There is no peace to keep' - 'Tu nema mira koji bismo čuvali' - upozorio je glavni tajnik Butros Ghali. Europljani i Amerikanci, na Balkanu na hrpi krhotina svojih napora, prisilili su UN da provede akciju. Da je UNPROFOR bio vojno jak barem koliko kasnije mirovne postrojbe IFOR i SFOR u NATO-ovoj režiji, vjerojatno bi bio spriječio masovne pokolje stanovnika Srebrenice od strane Srba i ponižavajuće uzimanje plavih kaciga za taoce. Etno-nacionalni sukobi slični građanskom ratu poput onih u Bosni, Ruandi, Liberiji i sada na Kosovu, ostat će popratna pojava ubrzanog procesa globalizacije u kojem se svijet nalazi. Međunarodne mirovne postrojbe u tim će sukobima opstati samo ako će imati čvrst mandat. Za to su im potrebne dobro uvježbane i dobro naoružane postrojbe. Sukobljenim stranama moraju postaviti ograničenja i štititi nevojne aktere rješenja sukoba. Slavlje 50. obljetnice ne smije nas zavarati da su razvitak doktrine i kapaciteta za jake mirovne akcije u počecima. Sam UN se povukao na sigurno tlo peacekeepinga i škakljive akcije prepustio 'koalicijama voljnih' ili regionalnim obrambenim i sigurnosnim ustrojima. Akcije IFOR-a i SFOR-a u Bosni spadaju među malo uspješnih primjera. UN nedvojbeno treba rasterećenje. Za sada nema kapacitete kojima bi mogao provoditi jake akcije. Prvi korak u tom smjeru, naime izgradnja Standby Arrangement Registera kako bi u kratkom roku mogao poslati akcijske postrojbe članica UN-a, stalne su članice Vijeća sigurnosti poduprle bez oduševljenja. I njemačka se politika glede sudjelovanja u tom registru koleba. Sasma su propali napori za izgradnju 'mobilnog glavnog stožera, odmah spremnog za slanje'. No svaki praktičar zna da je to nužna pretpostavka za brzo, preventivno djelovanje. Doktrina i kapaciteti kao i dioba rada između UN-a i regionalnih ustroja ili koalicija traže dakle raspravu, u njemačkoj politici također. Izvan NATO-a ne postoje regionalni sigurnosni ustroji koji ispunjavaju pretpostavke za provedbu mirovnih akcija. Pokušaj da se u Africi uz potporu zapadnih sila izgrade odgovarajući preventivni i peacekeeping kapaciteti, još je u povojima. Iskustveno blago UN-a na području mirovnih akcija i njihova univerzalna zakonitost najvišeg čuvara mira i sigurnosti ne smije se proigrati. Upozorenje Daga Hammarskjölda da se ne miješa previše politika interesa s mirovnim akcijama i dalje vrijedi" - piše Winrich Kühne, stručnjak UN-ove zaklade za znanost i politiku. 010232 MET jun 98