FRANCUSKA-LE NOUVEL OBSERVATEUR OD 28.5.98. PARIZ-BONN

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 28. V. 1998. Pariz-Bonn: dvije 'tvrde glave' "Prošloga se tjedna u Londonu Bill Clinton morao povući. Na težnju Kongresa SAD-a da donosi zakone ne samo na području Amerike i da, primjerice, nameće sankcije Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj zbog trgovine s Iranom ili Kubom, Europa je odlučno rekla ne. Malen je to znak, ali najavljuje velike rasprave. Oboružana eurom, Europa jedanaestorice imat će u gospodarskom svijetu ugled koji se može usporediti s američkim: 290 milijuna stanovnika na visokoj industrijskoj razini, 19 posto svjetskoga bruto društvenog proizvoda, 18 posto međunarodne trgovine. Ona neće ostati, kako još čvrsto vjeruje velik dio američke elite, politički patuljak. Svakako, 'zlatna stagnacija', o kojoj je govorio Jacques Delors kako bi opisao trenutno stanje u Europi, može poduprijeti njihove varave nade. Istina je da su sva velika radilišta - sigurnost, obrana, vanjska politika, reforma ustanova i sl. - uspavana. Razlog tomu je što, dok ostatak svijeta zaustavlja dah, Europa svu energiju ulaže u uspjeh velikog pothvata: prijelaza na zajednički novac. A nakon toga? Kako će Europa potvrditi svoje mjesto pod suncem? Pitanje je još okrutnije kada je riječ o Francuskoj: hoće li ona uspjeti pridobiti svoje partnere za jaku Europu u svijetu? Za to ne treba računati na Veliku Britaniju. Barem ne za neko vrijeme. 'Novi laburizam' Tonyja Blairea smatra obveznim poslušno se svrstati uz Ameriku kada je riječ o vanjskoj politici, u ime starih 'posebnih veza' za koje su čak i konzervativci shvatili da gotovo uvijek djeluju u jednom pravcu. Ostaje francuski partner broj jedan u Europi: Njemačka. Ali, prije nego ju uspije pridobiti za zadaće svjetske politike i, možda, oprijeti se Americi, trebalo bi zauvijek ukloniti povijesni nesporazum. Današnja Njemačka nije ona iz 1989. Adenauerova Savezna Republika, s kojom je De Gaulle počeo graditi Europu bez francuskog skrbništva, bila je bez dijela svoje suverenosti. Ona je tada sa žarom branila europski federalizam i integraciju jer joj je sve tu išlo na ruku, počevši od stjecanja jednakosti s drugim europskim zemljama, napose s Francuskom. Ujedinjenjem je Njemačka opet stekla suverenost i snagu koja premašuje snagu svih ostalih europskih zemalja. To nismo odmah uvidjeli, ali od tada je 'potreba za Europom' kod Nijemaca bila sve slabija. Želja za integracijom i federalizmom koja je u Bonnu još prije četiri godine nadahnjivala europske nacrte većinskih zastupnika kancelara Kohla u parlamentu, postupno je nestala. Danas Njemačka - kao i Francuska - bez kompeksa govori o obrani svojih 'državnih interesa' i, kao i Pariz, sklonija je Europi država i naroda, nego saveznoj Europi. Glede političkog jedinstva, ponekad čak i Francuska traži jaču integraciju, kao što smo sa stanovitim iznenađenjem vidjeli u Amsterdamu: kancelar Kohl je spriječio da se većinsko izglasavanje proširi na neka nova područja. U Bonnu i Münchenu neki politički krugovi čak misle da ima 'dosta Europe' i da je Njemačka dovoljno jaka da se snađe u budućem svijetu, a da ne jača ujedinjenje. Nije slučajno što Nijemci snažno potiču istočne zemlje na pristup, što bi moglo oslabiti Europsku uniju, dok Francuska kao prvo traži jačanje ustanova i produbljivanje saveza. Taj se sukob očituje i u gorčini jednog dijela njemačke elite koja se protivi napuštanju marke u korist eura: kažu da je Francuska - posebice Mitterrand - uspjela nakon njemačkog ujedinjenja 'ukrotiti' marku i tako Njemačkoj oduzeti glavni adut koji bi od nje načinio najveću silu u Europi. Kako god bilo, nakon pada Berlinskog zida i tijekom niza godina, u Europi je uspostavljena nova ravnoteža u kojoj Francuska više nije glavna, a Njemačka joj je barem ravna, a obje se zauvijek potvrđuju kao 'srednje sile' na svjetskom planu. Kako će se te sile sutra očitovati u svijetu kada zajednički novac načini od njih gospodarske divove? Raspršeno ili skupa, uz odobravanje drugih europskih sila, napose Italije i Španjolske? Francuska je prednost što je ona oduvijek imala svjetske težnje, iskustvo i politiku stalne nazočnosti u svjetskim poslovima. To nije tako s Njemačkom koja je pedeset godina svoju svjetsku politiku zapravo podređivala Amerikancima. Međutim, i to se sada mijenja. Iako još prešućuje svoje javno mišljenje o upletanju izvan europskih granica, Bonn sanja o mjestu u Vijeću sigurnosti, uglavnom zbog želje da se izjednači s Francuskom koja ga uostalom i podupire u tom nastojanju. Hoće li ovaj europski tandem steći priznanje? Zajednički nastupi francuskih i njemačkih čelnika u stranim prijestolnicama još su ograničeni, ponajprije zato što Amerika to ne voli, a zatim i zato što postoji veliko nepovjerenje prema francuskim težnjama. Pariz nije uvijek dovoljno oprezan i ne odbacuje sumnje koje potiču neki u Bonnu. Oni misle da Francuska u prvom redu hoće preko Europe ostvariti svoje državne interese koje ne može ostvariti sama. To nije sasvim krivo, ali isto vrijedi za Njemačku. A sumnja gubi svoj razlog postojanja kada se, kao u Bonnu, nameće uvjerenje da su 'životni interesi Francuske i Njemačke od sada isti'. Upravo nove geopolitičke prilike izazvane eurom daju mogućnost dvjema zemljama da postupno, na načelu jednakosti, vuku europska kola u svjetskim pitanjima. Kao povijesnom prjevarom, upravo će Amerikanci, jako neskloni svakoj pomisli na zajedničku europsku politiku, ubrzati njezino pojavljivanje. To će se ostvariti zahvaljujući drukčijem shvaćanju NATO-a. Od kraja hladnog rata atlantska je organizacija, koja je bila obrambeni savez ograničen na Europu i Ameriku, izgubila razlog postojanja. Amerikanci su to uvidjeli kada su predložili Kongresu da odobri proširenje Saveza na istočne zemlje - Poljsku, Mađarsku i Republiku Češku. Kada su senatori, brinući se za novac poreznih obveznika, zapitali čemu bi trebao služiti takav prošireni savez, američka vlada najprije nije znala što bi odgovorila. Onda je malo jasnoće unijela Madeleine Albright govoreći o savezu koji bi bio ovlašten da se umiješa u bilo kojem dijelu svijeta, 'od Srednjega istoka do srednje Afrike' preko Kineskog mora. Tako se doznalo da će 'novi strateški nacrt' koji je Washington predložio svojim europskim partnerima u Sjevernoatlantskom savezu, zapravo ustanoviti neku vrst nadvlade za vanjsku politiku Zapada koja će biti pod američkim nadzorom. (...) Znakovito je da je jedan od glavnih razloga koje je navela Madeleine Albright pred Senatom kako bi obranila pristup Poljske, Mađarske i Češke, da su te zemlje pokazale dobru volju ponudivši Americi djelatnu pomoć u zadnjem sukobu s Irakom. Očito je da Francuska neće moći nastaviti svoje približavanje NATO- u ako ono postane neka vrst podružnice State Departmenta i Pentagona. To više što bi taj novi NATO imao zadaću da izbjegne utjecaj UN-a i Vijeća sigurnosti i bio u napasti da sam sebi dade ovlasti za međunarodne misije očuvanja mira, bez sudjelovanja UN- a. Novost je da Nijemci šute, kao i Francuzi. Unatoč njihovoj strateškoj odanosti američkoj nazočnosti u Europi - stajalište koje uostalom dijeli i Francuska - Nijemci imaju velik razlog za neslaganje s američkim planovima: parlament u Bonnu neće prihvatiti nikakavo upletanje njemačkih snaga izvan Europe bez izričite ovlasti UN-a. 'Novi atlantizam' koji nudi Bill Clinton, ali koji još nije jasno određen - konačni bi se nacrt trebao prihvatiti u Washingtonu na proljeće, prigodom pedesete obljetnice Atlantskog saveza - značio bi, svakako, kraj svakog plana zajedničke europske vanjske politike, ili samo francusko-njemačke. Američko ogorčenje u svezi s time jasno se očitovalo u ožujku kada su Helmut Kohl i Jacques Chirac posjetili Moskvu. Jeljcin je iskoristio prigodu da baci nekoliko kamenova u europsko-američku baru, govoreći o osnutku francusko-njemačko-ruske osovine i o 'trojci' triju zemalja u provedbi europske sigurnosti. Ni Kohl ni Chirac očito nisu previše ozbiljno mogli shvatiti prijedlog kojega bi prva posljedica bila rušenje temelja Europske unije. No Washington je na taj posjet i na Jeljcinove izjave reagirao jako ljutito i s očitom razdražljivosti, podsjetivši Europljane da odnosi s Rusijom moraju ići preko NATO-a, dakle preko Amerike, a ne izravno preko europskih zemalja. Nedvojbeno je da će u mjesecima i godinama koji dolaze ovakvih mikrosukoba između Europljana i Amerikanaca biti sve više, pri čemu Francuska od sada neće biti jedina 'tvrda glava' u razredu, na rubu i osamljena, kao što je prije bila. Dolaskom zajedničkog novca Europa će zacijelo, prije nego neki misle, postati svjesna zajedničkih probitaka zemalja članica i možda će ih, u nedostatku očitog vanjskog protivnika, najprije braniti od Amerikanaca", piše François Schlosser. 290027 MET may 98