28. V. LE NOUVEL OBSERVATEUR - INTERVIEW S HUBERTOM VEDRINEOM

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 28. V. 1998. Neka druga veličina Direktor lista Jean Daniel razgovarao je s francuskim ministrom vanjskih poslova Hubertom Védrineom. U članku, između ostaloga, stoji: "Francuzi se teško mire s gubitkom statusa 'velesile". No, u svijetu kojim dominira američka premoć, njihova država i dalje ima sredstva za utjecanje na svjetske događaje, i dalje se čuje njezin glas. Ali na drugi način: tako da je uvjerljivija, da manje deklamira, da više pokazuje volju i da je realnija. - Ako prihvaćate tvrdnju da se vanjska politika sastoji u tome da se brane interesi Francuske u svijetu i da se brani njezin položaj, onda morate brinuti i o osjećaju koji prevladava kod Francuza. A kod Francuza ima mnogo više sumornosti i zabrinutosti nego u Španjolskoj, Italiji i Velikoj Britaniji, i to treba povezati s njihovim identitetom. Ne sumnja li sada Francuska u vlastiti opstanak, kao države i kao nacije? I kako da se za nju oblikuje neka voluntaristička politika ako ona misli da je ugrožava Europa, nezaposlenost, miješanje kultura, globalizacija i diskreditiranje politike? = Ja mislim da se Francuska nalazi u stalnom preispitivanju već više od stotinu godina. Već od 1870. godine? Teško je odrediti početak, ali činjenica je da tu postoji smjenjivanje osjećaja nadmoći i pomanjkanja vjere u sebe. Već dugo vremena prevladava nedostatak vjere u vlastite snage i zabrinutost za budućnost. No, ako se bez predrasuda pogleda na svijet oko nas, vidjet ćemo da je Francuska u njemu dobro postavljena. Da budemo konkretniji: u svijetu ima 185 država (uzimam broj država koje su članice Ujedinjenih naroda). Samo jedna država - SAD - dominira na svim područjima, i zato bih ja najradije rekao da je to 'hipersila'. A Francuska se nalazi u kategoriji država koje su odmah iza SAD-a. Je li to obeshrabrujuće? - Znamo što je to 'supersila', budući da je ta riječ povezana s razdobljem hladnog rata. Kakvu vi razliku vidite kad rabite riječi 'super' i 'hiper'? = Termin 'hipersila' označava, prema mojem mišljenju, činjenicu da se ta američka hegemonija, da iskoristimo izraz koji rabi Brzezinski, očituje u svim područjima: u gospodarstvu, trgovini, tehnologiji, sposobnosti pronalaženja novih izuma, naoružavanju, diplomaciji, jeziku, imageu, informatičkim tehnologijama. To sve nije obuhvaćeno u riječi 'supersila', koja je previše usmjerena na vojna pitanja, niti u klasičnom pojmu 'velika sila'. - Kako Vi smještate Francusku u odnosu na tu hipersilu? = Kao što sam rekao: u kategoriji odmah ispod toga, među 'silama' koje imaju utjecaj na događaje u svijetu. To su države koje imaju neke elemente velike sile, ali ne sve. Imaju vojne snage, ali nisu gospodarske sile, ili imaju mjesto u UN-ovu Vijeću sigurnosti, ali nisu dovoljno velike i nemaju veliki broj stanovnika, ili nemaju razvijenu tehnologiju itd. Ali ipak imaju, izravno ili neizravno, utjecaj na svjetske događaje. U tu bih kategoriju stavio države poput Njemačke, Velike Britanije i države kao što su Rusija, Kina, Japan i Indija. Dakle, tu je sedam država. Izvan ostaje onih 177 država. - U tih 177 država stanje je jako različito. Teško je tu ne napraviti neku razliku. = Zaista je tako. Od tih 177 država, ima ih još dvadesetak ili tridesetak koje imaju nekakav ograničeni utjecaj. Npr. Indonezija, Brazil, Nigerija, Južnoafrička Republika, Meksiko, europske države koje, budući da su članice Europske unije, imaju svoj glas u zajedničkim europskim odlukama, a to pojačava njihov utjecaj, ili pak države koje sudjeluju na sastancima skupine G-8. A Izrael je u posebnoj kategoriji. Ostalih 140 država nisu nikakve sile, iako imaju svoje mjesto u multilateralnim sustavima. Ali je i dalje riječ o 177 država u svijetu koje imaju manji utjecaj od Francuske. Stoga nema razloga, osim opsesivne nostalgije, da budemo nezadovoljni ili namrgođeni. (...) - Vrijedi li isto to i za Europu? = Problem s Europom istodobno je i sličan i različit. Poslije rata francuski su čelnici na Europu prebacili francuske ambicije. De Gaulle je govorio Adenaueru: 'Njemačka u Europi ne može biti lider zbog jasnih povijesnih razloga. A Francuska to ne može biti sama. Ali to možemo biti zajedno". Ali, malo po malo, kako je Europa uspijevala, kako se usavršavala i proširivala, postala je zamršenija, postala plinski balon. Tako da sada ta Europa, koja je bila zamišljena kao odgovor, kao element stabilnosti, nešto što će povećati naš utjecaj na onim područjima gdje globalizacija ne bude za nas povoljna, sada u nečijim očima izgleda kao nešto što smanjuje naš utjecaj, neka vrst crne rupe koja guta nacionalni suverenitet i identitet! A to je sasvim suprotno od istine. - Proširivanje Europe pojačat će taj osjećaj frustracije. No, imamo li mi mogućnost biranja? = Proširivanje Europe pojačat će upravo taj osjećaj. S petnaest država dobro vidimo da smo stigli do krajnjih granica djelotvornog rada. Sa 25 ili 30 članica, Europa će se posve promijeniti. Odjednom će neki, osobito u Francuskoj, odbiti prepustiti se paralizi te europske građevine u koju smo uložili toliko napora u posljednjih četrdeset godina. I imaju pravo. To je i stav francuske vlade. Odgovor bi bile reforme ustanova koje Francuska zahtijeva prije bilo kakvoga proširenja. Mi želimo da Europa bude uspješna, kako za sadašnje članice, tako i za kandidate koji joj žele pristupiti. - Mislite li da su u sadašnjem svijetu sve promjene automatski nepovoljne za Francusku? = Nema nikakve promjene, gospodarske, tehnološke, kulturne, lingvističke, diplomatske, demokratske, pravne ili vojne koja bi za nas sama po sebi odmah bila dobra. Pogledajte samo tu anglo- američku eksploziju, njihov jezik postaje svjetski, pogledajte samo budućnost Azije ili proširivanje svih ustanova u kojima mi imamo ključni utjecaj: Vijeće sigurnosti, skupina G-8, Europska unija. Ne postoji zaštićeni položaj, Olimp s kojega bismo mogli izdavati svoje dekrete. Ali ja iz toga ne zaključujem da mi nemamo mogućnosti da se tome odupremo, naprotiv, uvjeren sam u suprotno, ali sve se mora braniti, osvajati i ponovno osvajati. - Jesu li u tom položaju sve države ili samo Francuska? = Ne postoji nikakva zavjera protiv Francuske! Ne, riječ je o općoj situaciji (osim kad je riječ o SAD-u), ali sve te države tu situaciju ne proživljavaju na isti način. Naravno, problem je zamršeniji za velesile kao što je Francuska ili Velika Britanija, koje žele očuvati svoje utjecaj u svijetu. Kina i Indija su u posve drugačijoj situaciji. A naša vanjska politika to uzima u obzir. (...) - Čini se da je Francusku obuzela velika sumnjičavost, nakon ujedinjenja Njemačke. A sve je veća danas kad smo svjedoci jačanja njemačke industrije, osobito u području proizvodnje automobila. Imamo li mi sve što treba za očuvanje djelotvornosti tog njemačko- francuskog para, koji je pokretač stvaranja Europe? = Shvaćamo li mi sada, konačno, da su Francuska i predsjednik Mitterrand od ujedinjenja Njemačke činili ono što je trebalo činiti, a najbolji je dokaz povijesna odluka o uvođenju zajedničke valute, donijeta u prosincu 1989. godine u Strasbourgu, ključni datum koji se ne spominje dovoljno? Okrenimo stranicu i zaboravimo strahove! Njemačka je velika država. A i Francuska. Čega se bojimo? Francusko-njemačke veze su nezamjenjive, i ne samo zbog sentimentalnih razloga. Nijedan drugi europski par ne bi mogao zamijeniti naše dvije države. To prije što Velika Britanija još nije do kraja okrenuta Europi. - Hoćete li, hoće li Francuska prihvatiti proširenje UN-ova Vijeća sigurnosti? = Ne bismo bili ozbiljni kad bismo osporavali nužnost reforme Vijeća sigurnosti koje je stvoreno kao odraz stanja u svijetu 1945. godine. Njemačka i Japan imaju svoje mjesto u njemu, ali se od njega ne može načiniti Vijeće sjeverne polutke. Latinska Amerika, Afrika, Azija i arapski svijet moraju imati svoje predstavnike u njemu. Osim toga, kako bi ostalo djelotvorno, i kako UN ne bi postao nova Liga naroda, Vijeće sigurnosti ni kojem slučaju ne smije ukinuti mogućnost uporabe prava veta. Pod takvim uvjetima, njegova je reforma moguća i poželjna. - Francuska je mogla samo likovati zbog toga što joj pripisuju zasluge za američku i UN-ovu odluku da se odustane od rata protiv Iraka. No, čini se da u SAD-u nisu tako lijepo ocijenili francuski doprinos, osobito u kongresu, i da to skupo namjeravaju naplatiti svima koji su se zalagali za mir. Predbacuju nam da smo pridonijeli skidanju krivice sa Sadama Huseina... = Postoje dva aspekta u Vašem pitanju. S jedne strane, tu su naši odnosi sa SAD-om. Osim toga, i tu treba razlikovati kongres od same vlade. S druge strane, tu je način na koji nedavna iračka kriza i reakcije u kongresu oslikavaju odnose naših dviju država. U stvarnosti, kad je riječ o iračkoj krizi, francuski i američki stav su u biti jednaki - riječ je o poštovanju UN-ovih rezolucija, ali se razlikuju kad je riječ o metodama, a možda su i posve različiti kad je riječ o rješenju problema, tj. treba li ili ne treba rabiti silu. Ali, Francuska je dobro znala da bi bez američke prijetnje diplomatsko rješenje imalo malo izgleda. Naprotiv, SAD se nije opirao francuskim diplomatskim pokušajima, koji su vođeni posve javno. Na kraju su se ta dva pristupa upotpunila. Možemo navesti i neke druge primjere upotpunjavanja: na Kosovu, unutar kontaktne skupine, u mirovnom procesu na Bliskom istoku, gdje Francuska već mjesecima podupire napore Madeleine Albright. A na jednom drugom planu, nedavno smo potpisali vrlo važan sporazum o aeronautičkoj suradnji. A sastanak na vrhu Europa - SAD, 18. svibnja, donio je prihvatljiv kompromis u vezi s trgovačkim vezama dviju strana Atlantskog oceana. (...)" 290026 MET may 98