ŠVICARSKA 23. V. NZZ: SVEŠTENICI U RATU U HRV I BIH

ŠVICARSKA NEUE ZÜRCHER ZEITUNG 23. V. 1998. Istočno pravoslavlje i nacionalizam Veza između pravoslavne crkve i države bila je u Srbiji posebno kobna, naglašava novinar. "Kraj komunističke vladavine, a time i potiskivanja crkvenoga života, označio je novi početak i za nacionalne pravoslavne crkve u istočnoj Europi. Političke promjene donijele su vjerskim zajednicama dugo priželjkivane slobode. U državama koje su proizišle iz sloma Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije i imaju danas većinu pravoslavnih vjernika, crkvena obnova bila je popraćena politički osjetljivim raspletanjem jurisdikcijskih ovlasti; pitanje kome bi nakon proglašenja nezavisnosti trebale pripasti nacionalne crkve, željne nezavisnosti, još je i danas predmet žestokih kontroverzi. Važna pretpostavka za priznavanje potpune crkvene nezavisnosti (autokefalnosti), koje izriče Ekumenski patrijarh u Carigradu, prvi među patrijarsima svih pravoslavnih crkava, stjecanje je državne nezavisnosti. Stoga je nakon XIX. stoljeća i političkog osamostaljivanja balkanskih naroda, koji su dotad bili pod osmanskom vladavinom, uslijedila i crkvena nezavisnost, doduše uz vremenski odmak. Sukladno bizantinskoj tradiciji, u istočnom su kršćanstvu crkva i država, religija i nacija uspostavile tijesnu vezu. U Ukrajini je nakon ostvarenja nezavisnosti pitanje jurisdikcije, a time i odnosa s moskovskim patrijarhatom, postalo predmetom žestoke svađe, koja je rezultirala višestrukom crkvenom podjelom. Izbili su čak pravi sukobi oko crkvene imovine. Ogorčenu međusobnu borbu crkvenih velikodostojnika zorno dočarava činjenica da je sporazum o odbacivanju nasilja sklopljen tek 1997. No, prvi je povod ipak dala država. Od tri paralelne pravoslavne crkve, kanonskom je priznata samo ukrajinska pravoslavna crkva, koja je podređena moskovskom patrijarhu i ima uporište u prvom redu u ruskom stanovništvu u istočnoj Ukrajini. Od te se crkve odcijepila ukrajinska pravoslavna crkva - kijevski patrijarhat, koja se opire pokroviteljstvu moskovskog patrijarhata. Najveći broj pristaša ta crkva ima u zapadnoj Ukrajini, gdje je otpor političkoj vladavini Rusije bio i najjači. Načelo, po kojemu nakon političkog treba uslijediti i crkveno oslobođenje, nedvojbeno je odgovaralo nacionalno orijentiranim ukrajinskim političarima. Odcjepljenje crkava odraz je političke podijeljenosti i društvene polarizacije između zapadne i istočne Ukrajine. Napori ukrajinske pravoslavne crkve - kijevskog patrijarhata, usmjereni na priznanje autokefalnosti, pretrpjeli su prošle godine težak poraz budući da je Ekumenski patrijarh - za razliku od slučaja estonske pravoslavne crkve - odbio njezin zahtjev. Moskovski patrijarhat žestoko odbija autokefalnost - i to ne samo iz velikorusko-nacionalnih razloga. Naime, proteklih desetljeća sovjetske vladavine veliki dio mladih svećenika i financijskih sredstava ruske pravoslavne crkve potjecao je upravo iz Ukrajine. Na čelu odcijepljene ukrajinske pravoslavne crkve nalazi se sporni mitropolit Filaret kojega je moskovski Sveti Sinod ekskomunicirao. Mitropolit Filaret suočava se optužbama da je za vrijeme sovjetske vladavine surađivao s KGB-om i sudjelovao u rusifikaciji ukrajinske crkve. Sa sličnim se problemima suočava i srpski patrijarhat u Beogradu. Makedonska pravoslavna crkva otela se srpskom tutorstvu i proglasila autokefalnom već g. 1967., dakle davno prije raspada bivše Jugoslavije - i to suprotno volji patrijarha srpske i grčke crkve. Srpska pravoslavna crkva - baš kao i srpski nacionalisti - i danas opovrgava postojanje makedonske nacije, smatrajući Makedoniju svojim 'kanonskim teritorijem'. Doduše, Ekumenski je patrijarh nakon ostvarenja državne nezavisnosti Makedonije spreman priznati autokefalnost makedonske pravoslavne crkve - doduše, tek nakon rješenja makedonsko-grčkog sukoba oko imena makedonske države. I u pravoslavnoj crkvi Crne Gore, čije se političko vodstvo sve jasnije ograđuje od Beograda, javljaju se napori, usmjereni na crkveno odvajanje od srpskog patrijarhata. Zbog tradicionalno tijesne isprepletenosti crkve, države i nacije u pravoslavnom kulturnom krugu pravoslavne crkve nisu imune na nacionalističko iskušenje s jedne i mistično uzvisivanje i religiozno preuveličavanje vlastitog naroda s druge strane; u najmanju ruku, posvuda se javljaju takve tendencije. Nacionalizam je i u ruskom pravoslavlju jedan od najvećih problema. Nakon raspada Sovjetskog Saveza stvoren je neprincipijelni savez između komunista, ruskih nacionalista i nacionalno-domoljubnih crkvenih snaga. U potrazi za novim identitetom Rusije, ovi posljednji nadovezali su se na slavofilno i monarhističko intelektualno naslijeđe XIX. stoljeća. Povratak vlastitim nacionalnim korijenima i tradicijama povezan je s veličanjem predkomunističke autokratske Rusije i obilježen protuzapadnom, protudemokratskom i protusemitskom orijentacijom. Karakteristično je paušalno odbijanje 'individualističkog', 'trulog', 'materijalističkog', i 'sekulariziranog' Zapada i njegovih duhovnih ideala - a time i ekumene. Tradiciji odana pravoslavna crkva oduvijek se suočavala s teškoćama u procesu unutarcrkvene obnove. Nade u suočavanje s vlastitom komunističkom prošlošću i u proces samoočišćenja, ponikle nakon sloma komunističkih diktatura, nisu ispunjene gotovo nigdje. Umjereni ruski biskupi i svećenici, koji su nakon preokreta zahtijevali unutarcrkvenu obnovu i reforme, gurnuti su u pozadinu a djelomično su čak i ušutkani. Na čelu rumunjske pravoslavne crkve nalazi se i danas patrijarh Teoctist, kojega njegovi brojni kritičari smatraju Ceausescuovim pomagačem. U bugarskoj pravoslavnoj crkvi došlo je čak do shizme. Protivnici također optužuju aktualnog patrijarha Maksima da je bio previše popustljiv prema komunističkom režimu. Doduše, ruska je crkva krajem osamdesetih godina doživjela procvat; mnogi su se Rusi krstili, iako kasnije nisu istinski sudjelovali u crkvenom životu. Broj krštenih uskoro je ponovno pao. Posrijedi nije bila renesansa pravoslavlja u Rusiji već renesansa opće pobožnosti i duhovnosti. Stoga ne čudi uspjeh - djelomice i agresivnih - ponajprije protestantskih crkava i američkih sekta baš kao ni učvršćivanje odbojnog stava biskupa i svećenika, koji drže da ih je takav razvoj događaja doveo u slijepu ulicu. Osim toga, bit pravoslavlja nije kateheza već sakralna i liturgijska pobožnost. Duhovnici očekuju da će ljudi doći k njima a ne obrnuto. Snažne nacionalističko-fundamentalističke tendencije javljaju se i u grčkoj i u srpskoj pravoslavnoj crkvi. I u tim je crkvama prosvjed usmjeren protiv utjecaja Zapada - u slučaju Grčke protiv Europske unije i 'diktata' Bruxellesa. Posebno nesretnu vezu s državom uspostavila je srpska pravoslavna crkva. Upravo je ona za vrijeme osmanske vladavine bila čuvarica legenda i mitova, vezanih uz bitku na Kosovu polju 1389., a time i uspomene na srednjovjekovno srpsko carstvo. Kasnije je poduprla političku instrumentalizaciju mita o izabranom srpskom narodu. Pravoslavni biskupi bili su među najgorljivijim zagovornicima velikosrpske države i duhovnim pretečama ratova u Hrvatskoj i Bosni. Zaslijepljeni nacionalizmom, potpirivali su etničku mržnju i odbijali mirovne planove. Još i danas - u suglasju s političkim vodstvom - osuđuju čitav Zapad, iza čije politike prema Balkanu slute urotu 'Latina' u inscenaciji Pape i Njemačke, usmjerenu na razbijanje Srbije i pravoslavlja. Srpska pravoslavna crkva smatra ratnog zločinca Karadžića narodnim junakom, a sud UN političkim instrumentom Zapada za kažnjavanje srpskog naroda", podsjeća novinar. 250106 MET may 98