DELO-RAT I MIR-23. V.

SLOVENIJA DELO 23. V. 1998. Rat možeš započeti, ali ga ne smiješ izgubiti "Hladni rat koji je obilježavao veći dio druge polovice dvadesetoga stoljeća, navodno je podijelio svijet po pola. Na jednoj je strani vladala kapitalistička demokracija, a na drugoj jednopartijski komunizam s centraliziranim gospodarstvom. A oba su modela zahvatila samo malo dio planeta. Prvi je bio ograničen na SAD, zapadnu Europu te još neke države (Kanada, Australija, Novi Zeland), a drugi na europski dio bivšega Sovjetskog Saveza i istočnu Europu. Većina je svijeta živjela u drukčijim uređenjima, većinom još najbližim feudalizmu koji je mogao imati kapitalistički (zaljevske arapske države) ili komunistički (Kina, srednjoazijske sovjetske republike) predznak. Presađivanje američko-zapadnoeuropskoga ili sovjetskoga modela na tlo Afrike, Azije i Latinske Amerike katkada je bilo komično, ali uglavnom je bilo tragično. Možda nigdje kao u Kini, gdje je megalomanska politika komunističkog Mao Zedonga izazvala smrt milijuna ljudi. Budući da je Mao bio opsjednut industrijskim razvitkom, željezare u Kini rasle su kao gljive poslije kiše, tako reći u svakom kineskom selu. Proizvele nisu ništa spomena vrijednog, samo su rastalile sve što je bilo željezno, samo da bi postigle dobar proizvodni uspjeh. Zato su ljudi ostali bez lonaca i pribora za jelo. A budući da su odrasli ljudi morali raditi u željezarama, polja su obrađivala samo djeca i starci koji posao nisu mogli svladavati. Došla je glad, a s njom i smrt. Zbog utakmice među konkurentnim blokovima okolnosti u razdoblju od 1945. do 1990. nisu bile baš naklonjene ni demokraciji ni civilnim slobodama, velesile su radije računale na samodršce koji nisu marili ni za jedno ni za drugo. Hladni rat svršio je pobjedom demokracije i kapitalizma, što je ponegdje donijelo i dodatne teškoće. Komunistička je diktatura naime ponegdje zamrznula nacionalne strasti. Izvoz demokracije u države bez ustavnog liberalizma, sloboda i s neriješenim nacionalnim pitanjima bio je izvrstan recept za rat. Barem se u bivšoj Jugoslaviji i bivšem Sovjetskom savezu pokazalo tako. Amerika i zapadna Europa opsjednute su izborima. Zato je svijet danas pun demokracija. Neke od njih su kvazi demokracije pri čemu nomenklatura zbog ugađanja Zapadu pokušava održati vanjski dojam demokratičnosti. Druge, a tih je puno, su neliberalne demokracije. Puno država ima izbore koji su koliko-toliko pošteni i slobodni ali ne i vladavinu prava, podjelu vlasti i slobodu govora i tiska. Ponegdje demokratski izabrani režimi ne brinu o ustavnim ograničenjima svoje vlasti i državljanima sustavno krše temeljna ljudska prava. Neliberalna demokracija je svjetski fenomen, a ako se ograničimo samo na Europu, možemo primijetiti da demokracija i ustavni liberalizam postkomunističkih država koliko-toliko idu rukom pod ruku samo u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Sloveniji, možda i u nekoj od baltičkih država. Svugdje drugdje ima poteškoća sa slobodama, demokracijom ili čak s oboma. O Sloveniji se često može pročitati da je mlada i krhka demokracija. Mlada jest, ali krhka u biti nije. Ono što je u Sloveniji krhko jest ustavni liberalizam. Malo tko još dvoji da su izbori u Sloveniji slobodni i pošteni. Ali ima još teškoća s vladavinom prava, podjelom vlasti i slobodom govora i tiska. Politički pritisci u pravosuđu još postoje, iako su profinjeniji nego nekada. Osim toga, neovisnost sudstva ne znači nekritično pajdašenje s onom političkom opcijom koja nije na vlasti, kako to ponekad rado zamišlja slovenska oporba. Sa slobodom govora i tiska općenito ima problema. Postoje i autocenzura i politički pritisci. U Sloveniji se sve shvaća osobno, pisca koji pokuša biti objektivan oporba brzo označi kao 'režimskoga', a vlast kao nenaklonjenog, uznemiravajućeg, ako ne i subverzivnog. Neki na vlasti još se i danas ponašaju kao partijski aparatčiki koji novinare i komentatore ponajprije drže društvenopolitičkim radnicima koji moraju raditi ono što je 'pravo'. Pljuvanje po novinarima postalo je šport, prečesto se mogu čuti mišljenja da su za sve krivi novinari. Katkada se čini kao da u Sloveniji nitko ne razumije da za osobe na javnim funkcijama ne mogu vrijediti ista mjerila kao za druge ljude. Mjerila glede osiguranja privatnosti, glede vrijeđanja itd. I tako su odmah svi uvrijeđeni i daju oduška slovenskoj poslovičnoj svadljivosti. U (razvijenom) inozemstvu možda ne vole previše medije, ali ih prihvaćaju kao činjenicu, ponašaju se prema njima profesionalno i ne krive ih za svoje probleme ili loše obavljen posao. U Sloveniji smo imali samo dobra ishodišta i ponešto sreće. Gospodarska razvijenost, etnička homogenost, zaokružen zemljopisni položaj, blizina Zapada, višedesetljetno eksperimentiranje s civilnim slobodama bila su dobra ishodišta. A sreću smo imali u tome što za odlazak iz Jugoslavije nismo trebali platiti veću cijenu. Te u tomu što su političke silnice poslije prvih demokratskih izbora išle svaka svojim putem. Te u tomu da nismo imali vođu koji je želio postati novi Tito. Također nije bilo loše što smo uveli parlamentarni politički sustav i proporcionalni izborni sustav. Hrvatska je imala lošija ishodišta, a i manje sreće. Gospodarski manje, ali ponajprije nejednakomjerno razvijena, dalje od Zapada, s nesretnim zemljopisnom položajem gdje su regije ne samo doslovno nego i misaono i vrijednosno vrlo udaljene. Slovensko eksperimentiranje s civilnim društvom Hrvatska je prespavala, poslije zatiranja maspoka za to nije ni imala mogućnosti. Za dodatak je imala još i srpsku manjinu kao tempiranu bombu. Za odlazak iz Jugoslavije Hrvatska je platila visoku cijenu i pritom je jako uprljala ruke. Slovenija je osamdesetih godina imala Milana Kučana koji je ublažio prijelaz u demokraciju i kapitalizam. A Hrvatska je umjesto Kučana imala Antu Markovića koji je svojim političkim sanjarenjem nanio veliku štetu. Kad je bilo jasno da Srbija i Slovenija idu svaka svojim putem, Marković je još uvijek sanjao o Jugoslaviji i čak obrlatio Zapad, što je bila i zasluga tadašnjeg nesposobnog beogradskog diplomatskog zbora. Za nepotrebne napade u Sloveniji dio krivnje vjerojatno snosi Marković, kao i za to što je u Hrvatskoj na vlast došla klika koja je revidirala ishod Drugoga svjetskog rata za što će cijenu plaćati još nekoliko hrvatskih generacija. Uz takvog ambicioznog sanjara kojega je naslijedio ništa manje ambiciozan povjesničar - general koji je želio postati novi Tito, tranzicija u Hrvatskoj dakako nije mogla biti blaga. I nije bila. Ratne okolnosti i činjenica da je HDZ monopolizirao vlast, bacili su sjenu na hrvatsku demokraciju i onemogućili razvitak ustavnog liberalizma. Ako on u Sloveniji djeluje nekako na tri četvrt, u Hrvatskoj djeluje tek na četvrt. Ili čak ni toliko. Kakva podjela vlasti ako je Franjo car koji po želji postavlja i skida ministre s premijerom na čelu, a Sabor je jedva nešto više od savjetodavnog tijela. I kakvo nazavisno sudstvo kad se polupredsjednički sustav izrodio u vladavinu dinastije Tuđman. U takvim prilikama je vladavini prava teško, a sa slobodom tiska još gore. Od čovjeka koji se u sve razumije i koji umjesto selektora sastavlja nogometnu i tenisku reprezentaciju, uzalud je dakako očekivati da zastupnicima prepusti donošenje zakona, sucima suđenje, a novinarima pisanje članaka. A ako se s nogometom i tenisom još može šaliti, sudstvo i mediji su ozbiljne stvari. Hrvatskoj vjerojatno ne preostaje drugo doli čekati na razdoblje poslije Tuđmana, a u međuvremenu jačati institucije civilnog društva kao što je Slovenija radila sedamdesetih i osamdesetih godina. Režim nije brutalan, i to će vjerojatno dopustiti. Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj se naime mogu slutiti barem obrisi nekakve perspektivnije alternative. Njezin nedostatak je baš najveći problem u Srbiji. Tko da tamo vlada umjesto Miloševića? Možda Drašković ili Šešelj? Budući da to nije razumio, slavni se Jack Lang, bivši francuski ministar kulture lani u Beogradu pošteno nasmijao. Kad je odletio u potporu prosvjednicima, oni su njegov proturatni govor isfućkali. Prosvjednici naime nisu Miloševiću zamjerili što je počeo rat nego - što ga je izgubio" - piše Gorazd Bohte. 250105 MET may 98