ZAPOŠLJAVANJE - NAJVEĆI DRUŠTVENI PROBLEM DANAŠNJE KINE

PEKING, 20. svibnja (Hina) - U Kini bi, po procjenama uglednog ekonomiste iz Kineske akademije društvenih znanosti Hu Anganga, ove godine bez posla moglo ostati 13 do 15, a iduće godine između 15 i 18 milijuna ljudi.#L# Govoreći na znanstvenom skupu u Hong Kongu, Hu je izjavio kako je tijekom prošle godine u Kini bez posla ostalo između 11 i 13 milijuna zaposlenika, što je najveći broj zabilježen od osnutka Narodne Republike Kine 1949. godine. Po njegovoj ocjeni, riječ je o drugoj krizi zapošljavanja koju zemlja proživljava (prva je bila početkom osamdesetih, kada se u gradove vratio velik broj ljudi koji su u ranoj mladosti, za Maove "kulturne revolucije", poslani u seoska područja "učiti od seljaka"), a za čije će rješavanje trebati više godina i velika financijska sredstva. Tvrdeći kako je nezaposlenost postala najistaknutiji gospodarski i društveni problem današnje Kine, Hu Angang zapravo je ponovio ocjenu koja se prošlih mjeseci, a posebice proteklih dana, u raznim varijantama čula i u Pekingu, posebice tijekom održavanja radne konferencije CK KP Kine i Državnog savjeta (vlade) posvećene pitanju zapošljavanja. U tranziciji kineskog gospodarstva od planskog prema tržišnome pitanje reforme državnog sektora čini jednu od konstanti kineskog političkog i gospodarskog života. U toj reformi, opreznoj i polaganoj, da se slučajno ne zaljulja politički brod više nego treba, Kina je na prošlogodišnjem partijskom kongresu jasnije i snažnije krenula prema pluralizmu vlasništva. U njegovom se prihvaćanju krije ideja o gospodarskom razvitku koji znači nova radna mjesta, odnosno mogućnost preuzimanja zaposlenih iz državnog sektora za čiju je reformu prijeko potrebno riješiti se tehnološkog viška zaposlenih. Da bi se poduzeća mogla riješiti milijunskog viška neproduktivnih zaposlenika država je prošlih godina ubrzano izgrađivala novi sustav socijalne zaštite, čija je uloga, uz ostalo, i amortizirati društvene potrese kakve velik broj nezaposlenih lako može izazvati. Istodobno je također stvarala mrežu organa čija je uloga pomoći onima bez posla da nađu novo zaposlenje te poticala sve društvene organizacije da djelatno priskoče u pomoć zaposlenicima u traženju novog posla ili im pomognu u procesu prekvalifikacije. Inzistirajući da se većini onih koji ostanu bez posla (premda ih se formalno ne smatra nezaposlenima, već osobama na počeku, za vrijeme kojeg im država daje naknadu u visini zajamčene minimalne plaće) pronađe novo zaposlenje za manje od godinu dana, država u velikoj mjeri računa na mogućnosti uslužnog sektora, za čiji razvitak postoje goleme potrebe i goleme mogućnosti. Na državi je da pritom svoju upravu natjera na djelotvornost primjerenu sadašnjim potrebama i, primjerice, pojednostavi i ubrza proceduru za izdavanje potrebnih dozvola poslodavcima koji bi morali imati i lakši pristup kreditima i olakšicama kakve su, inače, predviđene za poslovanje u državnom sektoru. Napokon, na državi je da građane, koje je desetljećima uvjeravala u socijalnu jednakost, dokazujući je time što su uglavnom svi raspolagali s jednako malo dobara, u novonastalim uvjetima uvjeri da svi imaju jednaku šansu, pogotovu ako se pritom sami snađu i sami osiguraju posao. Dovedeni u stanje koje je još prije dva desetljeća bilo potpuno nezamislivo, jer je država ne samo zapošljavala, već i jamčila doživotno zaposlenje, mnogi teško podnose gubitak socijalne sigurnosti na kakvu su navikli u prošlosti. To je upravo jedan od razloga da u uvjetima naglog socijalnog raslojavanja rastući broj nezaposlenih zabrinjava kao mogući element nestabilnosti društvenog sustava. (Hina) mer ii 201113 MET may 98