US THE WASH. POST 19. V. RU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 19. V. 1998. Rusija: nebo se nije srušilo "Svaki dan, demokracije širom svijeta smjenjuju vlade u skladu s nekim unaprijed određenim ustavnim procesom. Ipak, kad ruski političari odluče smijeniti svoju vladu, događaj se smatra 'ustavnom krizom', 'razdobljem nestabilnosti' ili dokazom da je ruski predsjednik Boris Jeljcin poludio", piše profesor političkih znanosti na sveučilištu Stanford Michael McFaul. "Prošloga mjeseca kad su ruski političari bili zaokupljeni izborom novoga premijera, analitičari, kako u Rusiji tako i na Zapadu, predviđali su razdoblje kaosa koje će uslijediti nakon ruske odluke o otpuštanju svog premijera. Ipak, kao što je bilo i s drugim navodnim krizama u Rusiji za proteklih nekoliko godina, nebo se nije srušilo. Upravo suprotno, ruski su političari slijedili jasno određena ustavna pravila za izbor i potvrdu novoga premijera. Pa zašto je toliko ljudi predviđalo (ili se čak nadalo) da je ustavna kriza u Rusiji neminovna? Zašto događaje u Rusiji tako brzo tumačimo negativno, i to događaje koje bi u drugim zemljama bili opisani kao uobičajena politika? A s obzirom na kratko iskustvo Rusije u demokraciji, zašto rusku demokraciju implicitno uspoređujemo s vlastitim sadašnjim sustavom, a ne s kineskom 'demokracijom', uzbekistanskom 'demokracijom' ili prvim godinama američke demokracije? Nekoliko čimbenika odgovorno je za problem imidža ruske demokracije na Zapadu. Kao prvo, ona je nova i zaista nesavršena. Kao što je nedavna promjena vlade pokazala, ruski ustav predsjedniku daje previše moći. Osim toga, ruske su političke stranke marginalni politički igrači, građansko je društvo slabo, vladavina zakona još nije dokraja dosegnuta, a tisak postaje sve manje neovisan dok velike korporacije preuzimaju nadzor nad većim dijelom medija. Usprkos tim baucima, iznenađujuće je što je mlada ruska demokracija uspjela postići u prošle tri godine. U prosincu 1995., ruski su građani glasovali u parlamentarnim izborima. U dva kruga glasovanja u lipnju i srpnju 1996., glasači su zatim izabrali predsjednika. Usprkos zahtjevima za odgađanje, ti su izbori održani navrijeme, po zakonu, te su se smatrali relativno slobodnima i poštenima. Nadalje, velika većina glasača pojavila se na izborima (56% 1995. i 70% 1997.) Poslije predsjedničkih izbora, koje je Jeljcin dobio, parlament u kojem su dominirali komunisti velikom je većinom odobrio predsjedničkog kandidata za mjesto premijera, Viktora Černomirdina. U travnju ove godine, Duma i Predsjednik opet su poštovali ustav kad su odobrili izbor Sergeja Kirijenka na mjesto premijera. U usporedbi sa zapadnim demokracijama, to su možda mršava postignuća. No u usporedbi s prve dvije godine ruske neovisnosti, sovjetskom erom ili carističkim razdobljem, to su dojmljive prekretnice. Drugi čimbenik koji pridonosi pesimističnom viđenju ruske demokracije jest rusko gospodarstvo. Analize političke i gospodarske reforme često su neujednačene. Komentatori precizno izvješćuju o turobnom rezultatu u gospodarskom rastu te ljudskoj patnji koja prati bolnu i sporu gospodarsku reformu u Rusiji, no zatim pogrešno sugeriraju da će taj slabi gospodarski rezultat izazvati raspad političkog sustava. Treći razlog slabog imidža ruske demokracije jest da u komentarima koji dolaze iz Rusije prevladava ruska inteligencija. U svim revolucijama, inteligencija je uvijek prenapuhivala očekivanja nove revolucionarne države. U Rusiji, razočaranje inteligencije pojačano je ruskom kulturom - kulturom poznatoj po sjeti i udesu, bilo da govorimo o 'sudbini Rusije' ili vremenu. Četvrto, mnogi pripadnici američke znanstvene i političke zajednice koja se bavi Rusijom također imaju povijesne predispozicije za naglašavanje negativnog u postkomunističkoj Rusiji. Za one koje je području ranije privukao strah od komunizma i sovjetskog imperijalizma, Rusi su i dalje prijetnja. Za one koje to područje privlači zbog romantične povezanosti sa socijalizmom, Jeljcin i njegove reforme uništile su sve dobro u sovjetskom sustavu. (...) Na posljetku, Rusija nema birača u američkoj politici. Dok afroamerikanci, Poljaci, Židovi ili stanovnici baltičkih zemalja mogu organizirati uspješne kampanje svojih lobija da bi unaprijedili interese zemalja koje su im drage, Rusija nema etničkog lobija koji bi se borio za njihovu stvar. Većina Rusa koji žive u Sjedinjenim Državama zapravo mrze Rusiju. (...) Ta uglavnom negativna slika ruske demokracije ima stvarne političke posljedice. Budući da mnogi ne vjeruju da ruska demokracija može uspjeti, američka predanost pomaganju ruskoj demokraciji slaba je, a mnogo se ulaže u osiguranje od demokratskog neuspjeha u Rusiji, poput proširenja NATO-a. Vjerujući da je ruska demokracija osuđena na propast, oni koji stvaraju ruski imidž u Sjedinjenim Državama mogli bi pridonijeti njezinu neuspjehu." 200132 MET may 98