ZAGREB, 13. svibnja (Hina) - Kako se u zadnje vrijeme u hrvatskoj javnosti sve češće spominju ortački ugovori, primjerice u slučaju Dubrovačke banke d.d., i s tim u svezi prava i obveze članova uprava dioničkih društva, Hina je za
tumačenje pravnog pojma i zakonsko utemeljenje takvih ugovora zamolila mr. Sinišu Petrovića, asistenta na Katedri za trgovačko pravo i prava društava zagrebačkog Pravnog fakulteta.
MEĐUODNOS ORTAŠTVA I ČLANSTVA U UPRAVI DIONIČKOG DRUŠTVA
ZAGREB, 13. svibnja (Hina) - Kako se u zadnje vrijeme u hrvatskoj
javnosti sve češće spominju ortački ugovori, primjerice u slučaju
Dubrovačke banke d.d., i s tim u svezi prava i obveze članova uprava
dioničkih društva, Hina je za tumačenje pravnog pojma i zakonsko
utemeljenje takvih ugovora zamolila mr. Sinišu Petrovića,
asistenta na Katedri za trgovačko pravo i prava društava
zagrebačkog Pravnog fakulteta.#L#
Ugovor o ortakluku (ortaštvu) uređen je u hrvatskom zakonodavstvu
Zakonom o obveznim odnosima. Sklapanjem ugovora o ortakluku
nastaje tzv. društvo građanskog prava, što znači da ortakluk nije
samo obveznopravni odnos, nego predstavlja i zajednicu osoba i
dobara. No, ortaštvo nema posebnu pravnu osobnost. Može se
ugovoriti kao trajan odnos, ali jednako tako i samo za jedan
određeni posao ili za određenu vrstu poslova (npr. za kupnju nekog
stroja).
Članovi ortaštva - ortaci su fizičke ili pravne osobe koje su ugovor
sklopile. Ortaštvo, objašnjava Petrović, ima svoju posebnu
imovinu, koju čini sve ono što su ortaci uložili, kao i ono što je
stečeno poslovanjem ortaštva. Ortaci mogu u ortakluk uložiti svu
svoju imovinu ili njene dijelove (stvari, prava, novac), ali se
njihov ulog može sastojati i u obvezi obavljanja određenih poslova
i radnji za ortakluk kao zajednicu.
Ugovorom o ortakluku udružuju se, zapravo, dvije ili više osoba
radi postizanja nekog zajedničkog cilja. Taj cilj može biti
materijalni (gospodarski) ili idealni (primjerice, prikupljanje
imovine više osoba radi darovanja). Pritom nije bitno jesu li
motivi udruživanja egoistični ili altruistični, ali cilj svakako
mora biti dopušten, odnosno ne smije biti u suprotnosti s Ustavom
Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili pravilima morala
društva. Ako je cilj upravo takav, ugovor o ortakluku ne bi
proizvodio nikakve pravne učinke, barem ne one koje su osobe, koje
su takav ugovor sklopile, željele da se njime ostvare.
Prisilni propisi koji neki cilj, zbog kojega se osobe udružuju
ugovorom o ortakluku, čine nedopuštenim mogu biti sadržani u bilo
kojem području unutar pravnog poretka (kazneni propisi, upravni
propisi, propisi kojima se uređuju trgovačka društva, propisi o
obveznim odnosima itd.).
Pravila morala određena su shvaćanjem društvene zajednice, kaže
Petrović dodajući da pravni poredak teži da propisima zabrani
djelovanje koje je protivno moralnim normama, što znači da bi često
ugovori koji su ništavi zbog protivnosti prisilnim propisima
istodobno bili ništavi i zato jer nisu u skladu s moralom.
Ortakluk se ne razlikuje od drugih ugovora, a kao i svaki
pojedinačni ugovor, koji je načelno moguć i dopušten, smatra se
nedopuštenim tek ako, između ostaloga, svojim sadržajem vrijeđa
pravila koja traže da on bude u skladu s Ustavom, prisilnim
propisima i moralom.
Odgovarajući na upit o mogućem međuodnosu potpisnika ortačkih
ugovora i članova uprave, Petrović kaže kako se od članova uprave
očekuje da će poslove dioničkog društva voditi profesionalno i
stručno te da će to činiti u interesu društva pa time i svih
dioničara, a ne samo nekih ili pojedinih među njima. U tome ništa ne
mijenja okolnost, ako su članovi uprave istodobno i dioničari. Oni
imaju ista prava i iste obveze kao i svi drugi članovi tog organa
društva i moraju djelovati na njegovu dobrobit, a ne bi smjeli
slijediti svoje osobne interese kao dioničari. Svako gledište
pojedinog člana uprave društva moralo bi biti utemeljeno na
savjesnoj i nepristranoj ocjeni o najboljemu za društvo. Ta pravila
jasno proistječu iz Zakona o trgovačkim društvima, kao temeljnog
propisa kojima se uređuje djelovanje dioničkog društva. Pravila se
jednako primjenjuju na sva dionička društva, neovisno o
djelatnosti kojima se bave.
Ipak, članovi uprave ponekad ne poduzimaju poslove koji društvu
koriste i neopravdano daju prevagu vlastitim interesima i počinju
djelovati izvan okvira određenog njenom ulogom, upozorava
Petrović. Zlorabeći povjereni im položaj da kao uprava vode poslove
društva, primjerice, poduzimaju za vlastiti račun poslove koji bi
bili povoljni za društvo i time, zapravo, lišavaju društvo koristi
koje bi moglo imati iz tih poslova. Time vrijeđaju svoju obvezu da
prema društvu postupaju odano (duty of loyality). Slično tome,
članovi uprave u pravilu imaju bolja saznanja o budućem poslovanju
društva i očekivanim rezultatima koji će se time ostvariti, koji su
povjerljive naravi i javnosti još nisu poznati. Otkriju li ih
neovlasno drugim osobama ili ih koriste tako da sami prodaju ili
kupuju dionice društva, postupaju protivno pravilima o zabrani
"trgovanja unutarnjim obavijestima" (insider trading). Oba
spomenuta oblika djelovanja članova uprave su nedopuštena, jer se
protive temeljnom načelu da, kao članovi organa društva kojemu je
povjereno vođenje njegovih poslova, oni moraju djelovati u korist
društva, a ne prvenstveno u korist njima ili drugim osobama izvan
društva. Pored toga, takav oblik u hrvatskom je pravu izrijekom
zabranjen Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima.
Pravila o dužnom postupanju članova uprave u interesu društva i na
njegovu dobrobit na odgovarajući se način primjenjuju i na članove
nadzornog odbora, dometnuo je Petrović.
(Hina) db db
131013 MET may 98