RDW - GOSPORADSTVO

NJEMAČKI RADIO - RDW 8. V. 1998. Gospodarska panorama Jutarnji list piše kako su prijeratni dugovi Srba iz Podunavlja u hrvatskim bankama ogorčili prognanike. Dnevnik navodi riječi Mate Šimića, predsjednika Zajednice povratnika Hrvatske, koji je nedavno izjavio kako je Hrvatska podunavskim Srbima oprostila pobunu te kako su mnogi ratni zločinci nekažnjeni, a oni se "imaju obraza žaliti OESS-u i tražiti i opraštanje zaduženja u bankama". Jutarnji list donosi i podatak kako su nerijetki primjeri da su Hrvati koji su bili jamci Srbima za dizanje kredita te iste kredite otplatili u cijelosti. Ivan Mihaljević, predsjednik Uprave Slavonske banke d.d., izjavio je kako se prilikom susreta s predstavnicima OESS-a 24.veljače "stekao dojam da OESS namjerava veću važnost dati socijalnim, pa i političkim temama, ne isključujući pri tome i mogućnost utjecaja da banka pomoduje određenoj skupini dužnika". "U poslovanju Slavonske banke nikada se ni u kojem segmentu nije pravila razlika temeljena na etničkoj, rasnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti komintenata. Predstavnici OESS-a pokušali su svojim pritiscima izravno utjecati na kršenje osnovnih načela kojih se banka do sada u svojemu radu pridržavala", kazao je Mihaljević koji zamjera način rada predstavnika misije 0ESS-a koji je, prema njegovim dojmovima, pristran, temeljen na subjektivnim i jednostranim predrasudama. Međunarodna je zajednica prošloga tjedna iskazala nezadovoljstvo najnovijim hrvatskim prijedlogom programa povratka Srba i kao sankciju preporučila međunarodnim financijskim institucijama prekid suradnje s Hrvatskom. Zbog istog razloga na neodređeno je vrijeme otkazana i donatorska konferencija za obnovu područja u Hrvatskoj u koja bi se prognanici trebali vratiti. Do toga je došlo dan nakon što je i Europsko povjerenstvo ponovno zaprijetilo ukidanjem povlaštenog uvoza iz Hrvatske - povod je bio isti. Europljani su ponovili da svakog trenutka mogu ukinuti takav uvoz što bi automatski značilo novo otpuštanje radnika iz hrvatskih poduzeća, jer bi većina njih morala obustaviti veliki dio proizvodnje, naglašava u svom osvrtu Mladen Staničić i nastavlja: Hrana, tekstil, namještaj, obuća - samo su dio proizvoda što ih Hrvatska još uvijek uspijeva izvoziti u EU bez plaćanja carina i drugih pristojba. Riječ je o nešto manje od 60% ukupnog hrvatskog izvoza. Kada bi morali plaćati carinu, hrvatski bi, primjerice, izvoznici obuće morali sniziti svoje cijene za 8%, jer upravo toliko iznosi carina na tu robu. Carina za tekstil, bez povlastica iznosi 13 posto. Sukladno snižavanje cijena izvoznoj robi predstavljalo bi opasnost za radna mjesta, došlo bi do smanjivanja plaća i tako dalje: Neki procijenjuju da bi u tom slučaju zbog toga što bi Hrvatska ostala bez polovice svog izvoza, trebalo otpustiti dodatnih 200 tisuća radnika (na postojećih 300.000 nezaposlenih). Iako državotvorni mediji navode izjave nekih svjetskih novčara, kako ništa ne znaju o preporukama da ne rade s Hrvatskom, zabrinutost ipak postoji. Koliko bi preporuka o storniranju suradnje pogodila Hrvatsku oprimjerimo sljedećim podacima: iz Europske banke za obnovu i razvoj Hrvatska je dosad dobila oko milijardu i 200 milijuna maraka za financiranje 21 projekta, ponajviše u bankarski sektor, ali i u rekonstrukciju prometnica, električne mreže, turizma itd. I iz Svjetske banke dosad je došlo otprilike isto toliko novca. Na drugoj strani čak i sama prijetnja prekidom suradnje, bez obzira ostvari li se ili ne, otežat će financijski položaj Hrvatske, pa čak vjerojatno i smanjiti njezin međunarodni kreditni bonitet. Pogotovu poveže li se to s najnovijom izrazito istaknutom brigom svjetskog novčarskog policajca, tj. Međunarodnoga monetarnog fonda za probleme u koje je upao hrvatski bankarski sustav. Sve se to odražava i na hrvatsko financijsko tržište. Novac opet postaje sve skuplji, kamate rastu i sada se već opet penju prema dvadesetak posto. Kuna polako, ali sigurno gubi na vrijednosti, nelikvidnost je sve veća. Svjetski se ulagači polako povlače s hrvatskog financijskog tržišta. Promet na Zagrebačkoj burzi opada, a dionicama pada vrijednost. Kada se tomu doda još i nevoljkost vlasti da riješi i politički aspekt problema Dubrovačke banke (a taj se aspekt širi i na probleme oko Istarske banke) tada je strah oko mogućnosti urušavanja hrvatskog financijskog sustava, pa tako i gospodarstva, sve izraženiji. Neki kažu da se zbog toga prvi put nakon tri godine najavljuje vrlo skori rebalans proračuna. To međutim ne znači da pojedini svjetski bankari prestaju održavati veze s Hrvatskom. Primjerice, Zagrebačka je banka dobila međunarodni kredit, ali namjenski za stambene kredite, što znači da će taj novac otići u potrošnju, a ne u proizvodnju. Možda i zbog toga vrijednost njezinih dionica i dalje opada. Drugi hrvatski gospodarski div "Pliva" upravo pokušava svjetskom turnejom izboriti povoljne cijene za novu seriju prodaja dionica, ali koliko god kvalitetne one bile, ipak je i Pliva dio hrvatskog nacionalnoga gospodarstva i teško će moći izbjeći posljedice pogoršavanja njegova stanja. *** Kao i sve drugo na vukovarskom području, i poljoprivredna proizvodnja i prehrambena industrija kreću iz početka. Pojam kvalitete i uspješnosti na razini Hrvatske - poljoprivredno industrijski kombinat Vupik od nekadašnjih epiteta zadržao je samo zemljišne površine i umjetno stvoreni broj zaposlenih. O obnovi tog kombinata i pokretanju proizvodnje u prilogu Branka Kune: Najplodnija zemlja - crnica u Hrvatskoj nalazi se najvećim dijelom u posjedu VUPIK-a i ona je u ovom trenutku njegov najveći kapital, budući da su mehanizacija, uređaji i pogoni uništeni ili pokradeni u proteklih šest godina srpske vlasti. No jesenska je sjetva ostvarena na gotovo svim površinama zahvaljujući kreditu od 30 milijuna kuna. Pokretanje poljoprivredne proizvodnje znak je zamaha i osnova za preradjivačke kapacitete. Tko je najzaslužniji za takav pomak objašnjava direktor "Vupika" Tomislav Omrčenović: "Bez pomoći hrvatske Vlade i punog razumijevanja predsjednika našeg nadzornoga odbora, inače ministra poljoprivrede, Zlatka Dominikovića, ne bismo napravili ni jesensku ni proljetnu sjetvu. Jer, nitko više u Hrvatskoj ne može vam dati repromaterijal i potrebna sredstva na riječ i na obećanja. Hrvatska nam je Vlada dakle dala jamstvo za kredit s kojim ćemo učiniti značajne poteze i nadam se da ćemo u proizvodnji doći na razinu iz 1990. godine." Tijekom progonstva VUPIK je poslovao u Zagrebu i Novom Vinodolskom, a tzv. srpski je VUPIK i formalno prestao postojati 15. siječnja ove godine. Integraciju je tog kombinata najavio dolazak četvorice članova uprave još krajem 1996. kada u Vukovaru nije bilo niti jedne hrvatske institucije. Kombinat raspolaže s oko 15 tisuća hektara obradivih površina od kojih su 800 ha vinogradi, zatim dvije farme i dvije vinarije (u Iloku i Vukovaru, od kojih je ova druga potpuno uništena), trgovačku mrežu te ugostiteljstvo s hotelom Dunav. Unatoč štetama, i zatvorenim pogonima prijavljeno je više radnika nego li uoči rata. Na pritisak UNTAES-a rečeno je da svi radnici, a kojih ima iz gotovo cijele Jugoslavije, moraju imati radna mjesta te stoga u ovom trenutku kombinat ima i ulogu socijalne ustanove. No, ako se hoće profitabilno poslovati, smanjenje zaposlenih je neizbježno, pogotovo što je od 1.450 zaposlenih tek 150 Hrvata povratnika, uglavnom u Iloku. U cijelom hrvatskom Podunavlju predstoji privatizacija i restrukturiranje, a s kojim kapitalom VUPIK ulazi u te procese objašnjava Stanko Šimić, direktor proizvodnje: "Sadašnja se vrijednost procjenjuje na 96,5 milijuna maraka. Knjigovodstvena vrijednost prije rata bila je 156 milijuna. Razlika je šteta koju je pretrpio VUPIK. "Medju prvima u privatizaciju će ići ugostiteljstvo i trgovina, jer to nisu osnovne djelatnosti, a za pokretanje prerađivačkih kapaciteta ključnu će ulogu imati obnova veza s poslovnim partnerima. VUPIK, koji je imao najmoderniju tehnologiju u svojoj grani u Hrvatskoj, te veze obnavlja uglavnom sa zapadnim partnerima o čemu Šimić dodaje: "Bilo je riječi o tehnologiji čuvanja i skladištenja žitarica. Dogovorili smo da se njihova tehnologija ponovno uveze jer tehnologija koja je bila do 91. godine jednim je dijelom uništena, a jednim dijelom otuđena, vjerojatno u Srbiju, tako da moramo sve obnoviti kako bismo došli bar u poziciju 91. godine." Partneri su poglavito njemački, a prvi bi potez bio gradnja mlina. Stari je imao kapacitet 100t na 24 sata, ali u obnovi VUPIK će vjerojatno ići na proširenje kapaciteta, jer konačno riječ je o najsuvremenijoj opremi u mlinskoj industriji. (RDW) 110241 MET may 98