US WASH. POST 10. V. NELSON - KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 10. V. 1998. Na Kosovu Zapad oklijeva "Dok je ljudski danak na Kosovu rastao, velike su se sile prošlog mjeseca susrele u Rimu. Mnogo riječi, mnogo mlitavih gesta", piše Daniel N. Nelson, profesor međunarodnih studija na sveučilištu Old Dominion. "U međuvremenu, srpski moćnik Slobodan Milošević nastavlja svoje nasilno obrušavanje na pokrajinu u kojoj prevladavaju Albanci, nastojeći razbiti separatističke gerilske snage oslobodilačke vojske Kosova. Od ožujka je u sukobima poginulo oko 200 ljudi, što je usporedivo s počecima užasnog troipolgodišnjeg rata u Bosni. Sjedinjene Države prividno zagovaraju snažniju međunarodnu intervenciju. Ipak, za ljubav jedinstva, one se povlače pred glavnim europskim silama s kojima su se sastale u Rimu, prihvaćajući mjere koje se usredotočuju na gospodarske sankcije pomiješane s obećanjima o pomoći, bude li se Srbija ponašala bolje - mrkve i malo batina protiv čovjeka, poretka i vojske koji prihvaćaju i zagovaraju genocid. Godine opasnih signala s Kosova naišle su na šutnju dok Milošević u veljači nije odlučio pustiti s uzice paravojne ubojice i srpsku vojsku radi slamanja Oslobodilačke vojske Kosova. Čineći to, također je s lanca pustio sile eskalacije koje nije moguće nadzirati. Hranjene željom za osvetom, borbe na Kosovu neće nestati putem pregovora. Povijest i besa, riječ koja na albanskom jeziku znači zakletvu odanosti ili krvnu osvetu, pružaju sirovinu za etnički nacionalizam. (...)" Nelson naglašava značenje Kosova za Srbe te nastavlja: "Za Albance, Kosovo je također domovina. Od 1870-ih, dok se Balkan bunio protiv turske dominacije, Kosovo je simboliziralo slavu prošlosti, 'veliku Albaniju'. Posebice je za vrijeme ekstremne komunističke diktature Envera Hoxhe, bijeg preko granica u Kosovo mamio mnoge Albance. Dugogodišnji komunistički vođa Jugoslavije Tito objavio je 1974. ustav koji daje veću lokalnu autonomiju različitim republikama, uključujući i Kosovo. Od druge polovice šezdesetih do druge polovice osamdesetih, rast stanovništva i doseljavanje udvostručili su albansko stanovništvo na Kosovu do kojih 1,8 milijuna. Samo godinu dana nakon Titove smrti 1980., došlo je do izbijanja nasilja u glavnom gradu Kosova Prištini. Albanski i srpski nacionalizam dovedeni su do ključanja. Godine 1987. dolazi Milošević, koji poništava autonomiju Kosova. Sada se, u području Drenice gdje OVK ima svoju temeljnu bazu, ljudi naoružavaju, ne prihvaćajući poraz od bolje opremljene jugoslavenske vojske. A na srpskom selu jačaju sljedbenici fanatika Vojislava Šešelja, možda jedinog Srbina uz kojega se Milošević doima umjerenim. Iako su Srbi trenutačno daleko jači od svojih kosovskih protivnika, to će se s vremenom promijeniti. Albanska će dijaspora novcem i ljudskim potencijalima poduprijeti Kosovare, a broj Albanaca u području nije nekakva prednost za Srbe. Mnogi Albanci žive izvan Albanije (u Makedoniji, Crnoj Gori, Italiji, Grčkoj, zapadnoj Europi i sjevernoj Americi). Mnogi od njih imaju pristup znatnom bogatstvu. Zahvaljujući kaosu u Albaniji 1997., deseci tisuća komada malog i lakog oružja dostupni su za slanje Kosovarima. Ljudski, financijski i vojni potencijali za borbu nisu oskudni. Prošireni rat može se spriječiti, no ne običnim sankcijama. One ne znače ništa naspram političke važnosti razbijanja albanskih separatista. Srbi OVK i njihove simpatizere smatraju islamskim teroristima koji zaslužuju smrtonosno protunasilje. Zašto Sjedinjene Države ne djeluju snažnije nije teško shvatiti. Ako je Bosna bila složena, Kosovo je nedokučivo. Za većinu Amerikanaca, tamo nema ničega što bi opravdalo trošenje novca ili ugrožavanje života. Kongres odražava tu podvojenost, koja se tješi time što smo određeno vrijeme imali velik broj vojnika u tom dijelu Europe pa je toga dosta. Neka netko drugi riješi ovu krizu. (...) Snažna antipatija Pentagona prema tome da se vojnici suočavaju sa ženama i djecom koji na njih bacaju kamenje također radi protiv uključivanja na Kosovu. Američki političari tvrde da poduzimlju mnogo - usmjeravajući saveznice, posebice Rusiju, prema daljnjim sankcijama protiv Beograda. Oni će istaknuti konsenzus o održavanju multilateralne prisutnosti u susjednoj Makedoniji, čak i nakon što UN-ov mandat za kojih 700 američkih i skandinavskih vojnika ove godine istekne. Naglasit će obuku i savjete koji se Albaniji daju o nadziranju granica. Zatim će se također prisjetiti otvorenih upozorenja upućenih Miloševiću. Ne smijemo podcijeniti pokušaje pojedinih američkih diplomata da se rat na jugu Balkana izbjegne. Ipak, stvarna je zapreka američkoj intervenciji Daytonski mirovni dogovor. Dayton je naš dogovor; mi smo ga omogućili i on ovisi o nama. Ipak, Bosna je neopozivo podijeljena te sve samo ne mirna, multietnička, savezna država. No američka je vlada zbog Daytona nepokretna. Trebamo Miloševića kako bi Dayton ostao polustabilan, a čak i polustabilnost drži Bosnu dalje od putnih planova Christiane Amanpour. Stoga se više ne ponavljaju srčane objave američke vlade, poput one od prosinca 1992. - takozvanog 'božićnog upozorenja' Miloševiću da se drži podalje od Kosova. Američka vlada prihvaća izraz 'terorist' kad misli na OVK, smatra Kosovo integralnom srpskom pokrajinom te govori o obuzdavanju sukoba. Zbog Daytona, smatra se da smirivanje 'etničkih sukoba' poslije hladnog rata zahtijeva primjenu velike sile ili nikakvu silu - što je doktrine redux Colina Powella. No Sjedinjene bi Države mogle poduzeti brojne relativno jeftine korake koji izrastaju iz različitog balkanskog iskustva - makedonskog. Tamo su američki i skandinavski vojnici uvelike potaknuli stabilnost - odvraćajući srpske navale, i što je još važnije podupirući američki 'interes' svojom prisutnošću. Zbog te prisutnosti, domaći su se politički akteri nesumnjivo umjerenije ponašali. Sjedinjene bi Države mogle, i trebale, povoljno reagirati na poziv albanskog premijera Fatosa Nane za manju savezničku pješačku prisutnost na granici s Kosovom. Nova UN-ova snaga u Makedoniji trebala bi biti skromno pojačana na oko 1.000 vojnika. Predsjednik bi trebao obvezati još jednu satniju američkih vojnika te izazvati druge zemlje na sudjelovanje. Istovremeno se ne mogu tolerirati niti albanski cilj odvojene države prisno vezane s Tiranom, niti sve očitiji srpski cilj dijeljenja Kosova uz etničko čišćenje. Put mira jest znatna količina autonomije, bez srpske vojne okupacije. Znatan se napredak neće moći postići bez vjerodostojne prijetnje silom. Na Jadranu i u Italiji trebaju se skupiti napadačke zračne snage radi mogućih kaznenih zračnih napada protiv srpskih vojnih i paravojnih postrojba. Milošević treba znati da su mu snage ugrožene, ne budu li povučene u zadanom roku. Zašto bi Sjedinjene Države to trebale učiniti? Mir i stabilnost u Europi za nas su važni. Europske sile ih ne štite s odlučnošću. (...) Postane li Kosovo jezgra rata na južnom Balkanu, Sjedinjene će Države na posljetku biti prisiljene djelovati - kad izbjeglice počnu masovno bježati, kad stignu grčke i turske snage, kad mir u Makedoniji bude uzdrman, ili kad se Bosna ponovo zapali. No onda kad budemo prisiljeni djelovati, bit će to mnogo opasnije i skuplje, s daleko manjim izgledima za uspjeh." 110238 MET may 98