DNEVNI PREGLED BR. 85 - 5. SVIBNJA 1998.

BRITANSKI RADIO - BBC 4. V. 1998. O ulozi Gojka Šuška u kreiranju hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i o odjecima vijesti o njegovoj smrti, iz Sarajeva izvješćuje Senad Pečanin. "U Sarajevu još nema medijskih niti političkih komentara na vijest koja je stigla rano prijepodne o smrti hrvatskoga ministra obrane Gojka Šuška. U svim dijelovima bosansko-hercegovačke javnosti postoji konsenzus u uvjerenju da je preminuli hrvatski ministar bio neprikosnoveno druga osoba u hijerarhiji hrvatske vlasti, a u nekim pitanjima, poput određivanja koordinata hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, vjeruje se da je imao ulogu presudniju i od samoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Za pristaše najsnažnije političke stranke Hrvata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, i Gojku Šušku osobno pripadaju zasluge za važnost koju je briga o Hrvatima u susjednoj zemlji dobila u ukupnoj stranačkoj i državnoj politici Republike Hrvatske. Utemeljenje Herceg-Bosne smatra se najvažnijim Šuškovim djelom. Za to njegovi poštovatelji vjeruju da je omogućilo opstanak Hrvata i osiguralo konstitutivnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Njegov neosporni autoritet, posebno među Hercegovcima, bio je dostatan i za provođenje nepopularnih odluka, poput uklanjanja bivšega čelnika Herceg-Bosne Mate Bobana pod pritiskom međunarodne zajednice. S druge strane, u bošnjačkoj javnosti postoji nepodijeljeno mišljenje da je Gojko Šušak glavni kreator secesionističke politike ovdašnjeg ogranka HDZ-a, koja je svoj izlaz našla u kreiranju paradržave Herceg-Bosne, kao prijelazne etape k sjedinjenju Hrvatskoj. Doduše, odnos čelnika bošnjačke Stranke demokratske akcije prema ministru Šušku nije oduvijek bio kao što je danas. Naime, još u vrijeme agresije na Hrvatsku, bošnjački su čelnici tijesno surađivali s njim u pripremama za obranu od srpske agresije, vjerujući da su tajne pošiljke oružja namijenjene obrani Bosne, a ne osvajanju Hercegovine. Za ovdašnje analitičare ostaje trajna enigma poštovanje koje su prema Šušku osobno gajili skoro svi međunarodni posrednici koji su defilirali Bosnom, pa čak i oni koji nisu imali nimalo simpatija za politiku koju on personificira. U Sarajevu se vjeruje da smrću Gojka Šuška, kao najbližeg suradnika predsjednika Tuđmana, još za njegova života počinje posttuđmanovsko doba. Očekuje se da bi u hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini to trebalo značiti prihvaćenje realnosti održanja Bosne i Hercegovine kao države, što bi dosadašnju tvrdu, kako se još naziva, i hercegovačkom politikom, označilo tek jednom od konkurentskih opcija hrvatske politike u Bosni i Hercegovini." *** Očekuje se da će smrt ministra Gojka Šuška još više potaknuti borbu za vlast unutar HDZ-a. Još otkako je javnost doznala za njegovu bolest, nagađa se tko bi mu mogao biti nasljednik. Snježana Kobeščak razgovarala je o tome s komentatorom 'Novog lista' Draženom Vukov-Colićem, koji kaže da je borba za njegovo naslijeđe bila vrlo istaknuta već prije dva mjeseca na Općem saboru HDZ-a. = Govorilo se već tada, i prije toga, da u pozadini traje velika bitka za njegovo naslijeđe. Njegovo naslijeđe političko, koje nije samo naslijeđe jednog ministra obrane nego je barem trostruko. Jedno je njegovo vladanje vojskom, koje je bilo praktički apsolutnog karaktera. Drugo je njegov utjecaj u Hercegovini i utjecaj kompletnog vođenja bosanske politike, a time i presudan utjecaj na Tuđmana samog. Treće su njegove veze s dijasporom, u kojoj je on počeo svoju karijeru kao pomoćnik ministra za dijasporu, uživao ovdje nesmetan ugled. - Ima li naznaka tko bi mogao zamijeniti Gojka Šuška, prvo na čelu ministarstva obrane, a drugo kao predvodnika desne struje HDZ-a? = Nagađanja idu na to da to neće biti čovjek koji bi trebao zamijeniti Šuška sa svim njegovim ovlastima koje je Šušak dosad uživao. Dakle, ne neki jaki čovjek, možda sigurni političar, mislim srednjeg ranga, koji će to ministarstvo više voditi kao dio Vlade. No, to je samo jedna pretpostavka. Čovjek koji se spominjao kao mogući nasljednik Šuška nekoliko puta je Miomir Žužul, hrvatski veleposlanik u Washingtonu, koji pripada sličnim krugovima, ali je mnogo otvorenija, europskija i obrazovanija ličnost. Mnogo je teže nagađati tko će zamijeniti Šuška kao prvog čovjeka u hrvatsko- bosanskoj politici i Šuška kao prvog čovjeka u odnosima s brojnom hrvatskom dijasporom. Ovog trenutka se zna da se bitke vode, ali je gotovo nemoguće predvidjeti konačnog pobjednika. Čovjek koji to najviše pokušava je zacijelo Ivić Pašalić. - Iako je bio predvodnik tvrde linije u hrvatskoj politici, međunarodni posrednici cijenili su Gojka Šuška. Primjerice, zamjenik visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, bivši međunarodni upravitelj u istočnoj Slavoniji Jacques Klein, koji mu je nedavno u interviewu odao priznanje kao vrlo pouzdanom pregovaraču. Hoće li se odlazak Gojka Šuška osjetiti na kontaktima s međunarodnom zajednicom? = Gledajte, Gojko Šušak je doista u nekim stvarima koje su bile bitne u Hrvatskoj igrao i svoju četvrtu ulogu, a to je uloga, recimo, ministra vanjskih poslova u sjeni. I to ministra vanjskih poslova u sjeni za neke specijalne odnose. U prvom redu, u odnosima prema Sjedinjenim Američkim Državama, a drugo u odnosima s međunarodnim posrednicima oko onih stvari koje su bile presudne za Hrvatsku, kao što je bilo npr. dovršenje mandata UNTAES-a u Podunavlju. Iz tih vremena, dok su surađivali u Podunavlju, koje je konačno prešlo pod puni hrvatski suverenitet, Klein i nosi to iskustvo Gojka Šuška kao vrlo pouzdanog pregovarača. Kako kažu oni koji ga dobro poznaju, a među njih se ubraja i Klein, on je bio čovjek koji je teško pristajao na nešto. Međutim, onog trenutka kada bi na to nešto pristao, on je učinio sve da održi svoju zadanu riječ. U tom smislu on je bio i mnogo korisniji i za Hrvatsku, kao vjerodostojni konzervativac, nego li su to neki drugi koji se u vanjskoj politici grade velikim liberalima i Europejcima, a sami nemaju niti snage niti političke moći da ostvare ono što obećavaju ili potpisuju. Pregled tiska Gotovo sva jutrošnja izdanja britanskih dnevnih listova bave se kontroverznim izborom direktora središnje europske banke i negativnim posljedicama koje je taj događaj imao za stanje na svjetskom tržištu valuta zbog reakcija kojima su dileri popratili svađe i natezanja europskih političkih čelnika za vrijeme njihova sastanka na vrhu u Bruxellesu. 'The Guardian' i 'The Daily Telegraph' kažu da je kredibilitet eura doveden u pitanje kompromisom oko toga tko će se naći na čelu europske središnje banke. Prema šefu njemačke industrijske federacije Hansu Olafu Henckelu, kojega citira 'The Financial Times', riječ je o lošem kompromisu budući da kompromis prema kojemu će nakon četiri godine Nizozemca Duisenberga na položaju direktora središnje europske banke zamijeniti Francuz Trichet pod ozbiljan upitnik stavlja toliko željenu neovisnost te ustanove. 'The Times' pak piše kako su financijski krugovi u svijetu s nevjericom gledali kako u Bruxellesu osobni i nacionalni egoi odnose pobjedu nad nečim što je trebalo biti trijumfom u očima javnosti. Isti list toj temi posvećuje i jedan od svojih uredničkih uvodnika u kojemu navodi da su francuska arogancija i njemačka i britanska slabost dovele do groteskne, ali i skupe predaje čiju će cijenu platiti cijela Europa. Taj kukavički kompromis, po mišljenju 'The Timesa', pravi je škandal jer pokazuje da ništa - apsolutno baš ništa unutar Europske unije nije toliko važno koliko grubo izražavanje nacionalne volje. Nanijeta je šteta ideji neovisnosti središnje banke, povjerenju u jedinstvenu europsku valutu, u ekonomsku i monetarnu uniju te u Europu kao društvo jednakih, ali i europskoj demokraciji, zaključuje se u komentaru 'The Timesa'. Od ostalih vanjskopolitičkih tema pažnju britanskoga tiska privukli su danas i srednjoistočni mirovni razgovori koji bi se danas trebali održati u Londonu. 'The Independent' piše da su Izrael i Sjedinjene Države bili toliko angažirani na umanjivanju očekivanja i nadanja da bi na njima mogao biti postignut nekakav uspjeh da je pravo čudo što će do njih uopće i doći. I 'The Daily Telegraph' kaže da naznake nisu dobre te da su se isparile velike nade koje su se bile pojavile kada je prije dva tjedna, tijekom svoga posjeta Izraelu, britanski premijer Tony Blair dogovorio njihovo održavanja. Isti list piše kako neki izvor blizak britanskoj vladi kaže da šanse za uspjeh nisu baš najbolje te u prilog toj tvrdnji navodi činjenicu da nije ni planirano da izraelski i palestinski čelnik izravno razgovaraju. Još je manje vjerojatno da će britanskom premijeru Tonyu Blairu uspjeti da pri tome posreduje i tako današnje razgovore u Londonu pretvori u summit. 'The Daily Telegraph' potom podsjeća kako su ideolozi laburističke stranke prije dva tjedna poneseni uspjehom sklapanja sjevernoirskog mirovnog sporazuma s velikim entuzijazmom govorili o londonskom mirovnom summitu kojemu će predsjedati g. Blair. No u međuvremenu su se i u svezi s tim sporazumom pojavila neka ozbiljna pitanja, a nezadovoljujući kompromis postignut tijekom vikenda u Bruxellesu oko predsjednika središnje europske banke, raspršili su magičnu auru britanskog premijera kao mirotvorca. (...) (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 4. V. 1998. Povijesne odluke vrhunskog sastanka Europske unije prošloga vikenda u Bruxellesu komentira Eolf-Dieter Michaeli: "Sitničavo cjenkanje oko prvog predsjednika Europske središnje banke i trajanja njegova mandata nije prikladno za trajno jačanje povjerenja europskih građana u povijesne namjere. Poremećena je vjera u neovisnost nove vrhovne financijske vlasti, ojačano je nepovjerenje u moguće političko utjecanje na upravu toga tijela koje, kao direktorij, ubuduće treba nadzirati stabilnost europske jedinstvene valute. Pri tome su čelnici 15 država i vlada EU-a na vrhunskom sastanku u Bruxellesu trebali samo politički blagosloviti ono, o čemu su prethodno tjednima raspravljala različita tijela na nacionalnoj i europskoj razini, što su preispitala i ocijenila dobrim. Stoga ne iznenađuje što su sada i dva nesigurna kandidata, Italija i Belgija, dobila blagoslov za sudjelovanje u monetarnoj uniji od početka. Unatoč razmiricama, odluka 15 političara je povijesna, njezino značenje će se pravilno moći vrednovati najvjerojatnije tek za 10 do 15 godina. Njemački kancelar Helmut Kohl je na završnoj konferenciji u nedjelju ujutro govorio o 'velikom i važnom danu za Europu'. Prvi put u povijesti postojat ce u velikom dijelu Europe jedna jedina valuta. Ljudi u Europi moći će ubuduće unutar Europske monetarne unije posvuda kupovati robu bez prethodnog preračunavanja valutnih tečajeva. Poduzeća u primjerice tako različito razvijenim zemljama kao Portugal i Njemačka već će u sljedećoj godini moći živjeti s istom novčanom politikom, uskoro neće više postojati razlike u kamatama između europskih zemalja. Upravo održani sastanak na vrhu dao je novu dinamiku srašćivanju Europe u jedinstveni gospodarski i monetarni prostor. Začuđuje što vanjski promatrači donesene odluke pozitivnije procjenjuju nego ljudi koji će s eurom svakodnevno živjeti. Tu iz razumljivih razloga još prevladavaju strahovi. Izvana se bolje vide šanse i mogućnosti koje su povezane s jedinstvenom europskom valutom. Naime, nastaje jedinstveni gospodarski prostor u kojem živi 300 milijuna ljudi. Pri tome neće nestati nacionalne razlike i osobine. I ubuduće će u Europi postojati posebni talijanski i nizozemski elementi u vođenju poduzeća. I ubuduće će se njemačka konjunktura drukčije odvijati nego gospodarski razvitak u Španjolskoj ili Portugalu. I ubuduće će Francuzi ulogu države u gospodarstvu više naglašavati nego Finci ili Austrijanci. Jedinstveni monetarni prostor ne znači nivelaciju nacionalnih identiteta. Sada se samo ostvaruje dugo očekivana Europa bez granica. Jer sada nestaju i nevidljive zapreke koje su do sada sprječavale gospodarski i socijalni razvitak u Europi. Stari kontinent se kreće prema novim obalama." Pregled tiska Glavna tema njemačkoga i inozemnog tiska su odluke povijesnog vrhunskog sastanka EU-a o uvođenju eura, te o uspostavljanju Europske monetarne unije i Europske središnje banke u Frankfurtu. 'Neue Westfälische' iz Bielefelda o tome piše sljedeće: "Europska valuta starta pod lošim predznacima. Središnja banka je postala ping-pong loptica političara. Pravo je iskrivljeno, ugovori prekršeni. Preostaje samo nada u budućnost. Ponajprije nada u uviđanje koje je bilo najveća snaga Europljana u posljednjih 50 godina. Danas se Europa hrva još samo za okruglim stolovima uz jelo i piće a ne na bojnom polju. A već to je dovoljno časno. Već iz tog razloga zaslužuje baby "euro" sve dobre želje. Budući da je rođen, mora biti brižno njegovan. Prije 50 godina nije nitko ni za njemačku marku predvidio da će ona biti tako uspješna. A ona je to ipak postala". Francuski konzervativni list 'Le Figaro' o startu eura donosi sljedeće: "Nakon ovog velikoga koraka, iza kojega će najvjerojatnije uslijediti manje ili više preprogramirano odstupanje Helmuta Kohla, Europi predstoji vrijeme novih turbulencija. Nijemci kao najveći netto-plaćenici Europe do sada na svom tlu nisu imali ni jedno jedino sjedište neke europske institucije. Oni su dobili Europsku središnju banku. U metežu su probili i "svog" kandidata za predsjednika nasuprot francuskom, iako svega za četiri godine, i na kraju postigli truli kompromis. Njemačko-francuski spor ni oko čega pokazuje da Unija ostaje krhka: s eurom ili bez njega. Europa je poput bicikla koji se ruši čim se prestane voziti". Talijanski dnevnik 'La Repubblica' bavi se posljedicama koje bi nakon vrhunskog sastanka u Bruxellesu mogle snaći njemačkoga kancelara Helmuta Kohla: "Cijena za euro mogla bi za Kohla postati još veća: njegove već neznatne šanse da ujesen ostane u kancelarovom uredu, nakon bruxellske noći postaju još manje. Već prije sastanka na vrhu simpatije javnog mnijenja za Gerharda Schrödera bile su 15 posto veće. Kohl se međutim nadao da bi mu europski trijumf ponovno mogao osigurati prestiž u Njemačkoj. Ali zbilo se suprotno. U očima brojnih njegovih sunarodnjaka Kohl se vratio poražen. Politički ustupci Francuskoj su popuštanje koje samo povećava nepovjerenje birača. Djeluje poput proloma, poput rupe u teutonskoj utvrdi koja je uspostavljena oko nove valute. Ali radi se o prvom kršenju jasnih obećanja da se poštuju zajednički postavljena pravila". Austrijski mediji vrlo kritički ocjenjuju natezanje oko predsjednika Europske središnje banke. Konzervativni list 'Die Presse' smatra da je taj povijesni događaj završen gomilom političkih krhotina. Citiramo: "Kompromis oko predsjednika Europske središnje banke s pola mandata zapravo je blamaža. Toliko često spominjana europska integracija morala je u Bruxellesu očito odstupiti pred nacionalizmom kada se francuski predsjednik Chirac sa četrnaest preostalih šefova država i vlada odnosio kao s taocima. To je dovoljno da se za buduće probleme EU-a treba pribojavati samo najgoreg, posebice glede proširenja Unije prema istoku i glede Agende 2000". I nizozemski dnevnik 'De Telegraaf' bavi se natezanjem oko imenovanja predsjednika Europske središnje banke: "Što je trebalo biti lijepa svečanost, završilo je jakim mamurlukom. Mandat za predsjednika europske banke iz jakih je razloga određen na osam godina. Time se htio osigurati kontinuitet bankovne politike. A s obzirom na vremenski ograničeno imenovanje Duisenberga sada to postaje veliko pitanje. Nizozemski premijer Kok i ministar financija Zalm su se na kraju konferencije ponašali kao da je izvojevana velika pobjeda. Besramni postupak nakon svih njihovih obećanja da mandat neće biti podijeljen. Budući da su još prije sastanka na vrhu EU-a odstupili od tog obećanja, oslobodili su put za tako jadan rezultat. A to nije u interesu ni Europe, niti Nizozemske. Stoga je za žaljenje". Mađarski dnevnik 'Magyar Hirlap' o istoj temi zastupa sljedeće mišljenje: "Taj slučaj demonstrira u kakvom se shizofrenom stanju trenutačno nalaze države-članice EU-a. S jedne strane pokazuju rijetku odvažnost i oštroumnost kada su spremne odreći se vlastitoga novca, tako važnog simbola nacionalne suverenosti. S druge pak strane u nevažnim pitanjima brane svoje nacionalne interese na neobjašnjivo egoističan način, ne obazirući se na štete koje prouzročuju svojom tvrdoglavošću". (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 4. V. 1998. Ostavka Hrvoja Šarinića bila je očekivana - komentiraju Slaven Letica i Slavko Linić u prilogu Željka Matića: "Jučerašnja ostavka Hrvoja Šarinića, najbližeg Predsjednikova suradnika i predstojnika njegova ureda, mogla se i očekivati" - tvrdi ugledni politički analitičar profesor doktor Slaven Letica: "Radi se o jednoj ostavci koja je bila i predviđena, nakon njegova nastupa na Hrvatskoj televiziji, u emisiji 'Parlament', i njegova interviewa koji je dao u 'Vjesniku'. U ta dva javna istupa bilo je jasno da se on našao u konceptualnom i osobnom sukobu s gospodinom Miroslavom Kutlom i Ivićem Pašalićem. Poznavajući njegovu prirodu, naprosto je htio kazati: Ili oni ili ja. To je povezano ne samo s događajima u Dubrovačkoj banci nego i s njegovim uvjerenjem da je dio kampanje koji je vodio 'Imperijal' već nekoliko mjeseci, na neki način orkestriran sa strane Ivića Pašalića i Miroslava Kutle", rekao je Slaven Letica. Slavko Linić, riječki gradonačelnik i saborski zastupnik SDP-a, koji je dugi niz godina sa Šarinićem u Rijeci vodio političke bitke, ostavku doživljava na sljedeći način: "Teško je reći što će to značiti za ostale, ali očito, vi znate da mi u SDP-u znamo reći da je nekoliko struja u HDZ-u i da te struje žele jedna drugu srušiti. Ja sam žalostan iz tog razloga što očito obračun HDZ-ovih struja pokazuje da je jedna gore a druga dolje. Prema tome, nije to posljedica utjecaja oporbe, nije to utjecaj rasprave u Saboru. Očito je da sve one negativnosti koje su do sada pratile HDZ-ov vrh, a to znači problem korupcije, previše velikog utjecaja HDZ-ova vrha u kapitalu u transformaciji i pretvorbi ogromnog bogatstva Republike Hrvatske, jednostavno nije mogao izdržati svu tu kritiku i negativne rezultate poslovanja, i to je bio vjerojatno razlog da jedan po jedan mora izaći na vidjelo i doživjeti pad u takvoj politici. Slaven Letica ne dvoji da će predsjednik Tuđman prihvatiti Šarinićevu ostavku. "Pa, koliko ja mogu vidjeti, ako je birajući između Ivića Pašalića i vlastitog sina, izabrao Ivića Pašalića, ja mislim da će slično postupiti i u odnosu na Hrvoja Šarinića, tj. prihvatiti njegovu ostavku i zadržati Ivića Pašalića i Miroslava Kutlu. Postavlja se pitanje o kakvim se tu vezama i ljudima koji su povezani s organiziranom pljačkom radi." (VOA) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 4. V. 1998. Europska monetarna euforija "U svoj toj euforiji zbog službenog imenovanja 11 zemalja koje ulaze u europsku monetarnu uniju, malo se pažnje pridaje činjenici da se EMU suočava s problemima koji uspjeh čine sve samo ne sigurnim. Pogibeljna mana EMU nemoć je njezinih članica da rabe monetarnu politiku kako bi izbjegle poslovni ciklus koji ne dijele s većinom članica. Taj je problem pogoršan nedostatkom fiskalne unije, što znači da će zemlja u recesiji dobiti malo ili nimalo pomoći od drugih članica", piše profesor ekonomije na sveučilištu George Washington, Robert M. Dunn Jr. "Ukoliko Italija i Španjolska imaju ozbiljne recesije dok većina zemalja EMU doživljava procvat, te će dvije zemlje morati pretrpjeti restriktivnu monetarnu politiku koja će uvelike pogoršati njihove recesije, dok devet drugih članica neće morati financirati ni dio njihovih gospodarskih gubitaka. Sjedinjene Države, koje se mogu promatrati kao velika monetarna unija koja se sastoji od 12 okruga, iskusile su isti problem regionalnih poslovnih ciklusa. Između 1986. i 1988., primjerice, okrug Dallasa bio je u ozbiljnoj recesiji zbog pada cijena ulja i plina, dok je ostatak američkog gospodarstva bio u cvatu. (...) U slučaju Teksasa, međutim, velik dio troškova recesije apsorbirao je Washington putem smanjenih poreznih plaćanja i povećanih transfernih plaćanja. (...) Europa nema takav fiskalni sustav, što znači da će 1 milijardu dolara gubitka u Italiji gotovo u cijelosti isplatiti Talijani. Monetarna unija bez fiskalne posebice je opasna zbog toga što znači da će područja u recesiji trebati snositi sve troškove krize te neće smjeti koristiti monetarnu politiku radi ohrabrivanja oporavka. Može se očekivati da će EMU doživjeti uspjeh u skupini zemalja koje teže dijeliti tempo poslovnih ciklusa, pa je jednaka monetarna politika prikladna, ili ako je rad mobilan, pa će ljudi napuštati zemlje u recesiji i drugdje nalaziti poslove. Nijedan uvjet ne stoji za 11 budućih članova EMU. Razlike u jeziku i kulturi, kao i različiti sustavi socijalne pomoći, obeshrabruju selidbu djelatnika između zemalja. Nizozemska je blizu pune zaposlenosti, dok je stopa nezaposlenosti u Francuskoj veća od 12%, no malo francuskih radnika traži posao u Nizozemskoj. Visokoobrazovani francuski građani koji govore strane jezike mogu otići raditi u druge zemlje, no obični radnici, koji govore samo francuski, to ne mogu učiniti. To znači da EMU ima smisla samo za države koje obično dijele poslovne cikluse, što implicira mali broj članica. Ako Bundesbank vodi EMU, što je više nego vjerojatno, samo Nizozemska i Austrija mogu očekivati da će biti posebno zadovoljne rezultirajućom politikom. Većina mogućih članica EMU posljednjih je desetljeća imala poslovne cikluse koji su različito tempirani od njemačkog te vjerojatno neće biti zadovoljne monetarnom politikom kojom upravlja Bundesbank. Kad se uvjeti poslovnog ciklusa među članicama oštro razlikuju, napetosti među upravnim odborima EMU-a vjerojatno će biti ozbiljne. Recesija u južnoj Europi dok sjever prolazi razdoblje cvata, primjerice, izazvat će prave nevolje. Jedan bi ishod mogao biti korak prema europskoj fiskalnoj uniji, tako da prosperitetni članovi apsorbiraju dio troškova recesija iz drugih područja. Kombinacija monetarne i fiskalne unije u Europi ima daleko bolje izglede za uspjeh od same monetarne unije. Bez fiskalne unije, EMU bi mogao propasti. Nekoliko slučajeva u kojem manjina članica EMU mora pretrpjeti monetarnu politiku koja ne odgovara njihovim potrebama, i neke bi vlade mogle odlučiti opet tiskati vlastiti novac. Monetarne je unije teško stvoriti, ali lako razbiti. Činjenica da EMU počinje s 11 zemalja ne znači da će ona zadržati toliko članova. Nekoliko ozbiljnih nacionalnih recesija koje većina zemalja članica ne dijeli mogle bi ohrabriti neke zemlje da potraže izlaz." Kompetentnost i novo novinarstvo Richard Hardwood piše o 'Committee of Concerned Jounalists' (istraživačkoj skupini čiji predstavnici obilaze Sjedinjene Države održavajući forume o novinarstvu i raspravljajući o uzrocima trenutačno lošeg ugleda profesije: " (...)Njihov program ističe temeljna pitanja: Što je novinarstvo, tko je novinar, je li 'objektivnost' mit, a novinarstvo tek 'aktivnost polemike i ideologije'? O tim i drugim temeljnim pitanjima oni nalaze prilično intelektualnog nereda u redovima. (...)" Na jednoj konferenciji predmet je bio novinarska 'kompetentnost'. "U moje vrijeme, 'kompetentnog' je izvjestitelja bilo lako opisati. Bio je brz, točan i poznavao je grad. Prvi bi stigao do mjesta održavanja policijske racije ili barske tučnjave. Skupljao je sve činjenice, ispravno izgovarao imena, ispunjavao svoje rokove i bio brži od konkurencije. Ako je znao i pisati, to bolje. Ako ne, osigurajte mu lektora. To je određenje 'kompetentnosti' imalo dug i koristan život. Ali sad postaje zastarjelo. U većini današnjih novina barske se tučnjave vjerojatno neće smatrati 'viješću', iako bi mogle postati element u sociološkom izvješću o uništavalačkom ponašanju američkog muškarca. Takva priča, naravno, neće imati nefleksibilan rok predaje, i nitko neće brinuti o objavljivanju vijesti prije konkurencije budući da, osim u šačici gradova, konkurencija među novinama više ne postoji. Novinarstvo se nekad dobrim dijelom određivalo vremenskim pojmovima. 'Vijest' je bila predstavljanje događaja koji su trebali biti 'novi', svježi i prolazni; imperativ je bio ispuniti zadane rokove, radi osiguranja 'svježine' proizvoda te razlikovanja novina od knjiga, brošura, časopisa i tako dalje. Danas su, međutim, 'vijesti' osjetljive na vrijeme sve manji dio novinarskog sadržaja. Došlo je do velikog pomaka na 'mekane vijesti' koje dolaze u raznim varijantama i zahtijevaju drukčiju kompetentnost od one koja se cijenila u prošlosti. Nedavna studija Zaklade Pew podcrtava tu tendenciju: 'Prije dvadeset godina u novinarstvu je prevladavalo čisto novinsko izvješćivanje o događajima: što se dogodilo jučer. Danas, vijesti teže imati posredniji ili tematski pristup priči. Godine 1977., više od polovice svih priča (52%) bile su čisto novinsko izvješćivanje ... Do 1997. ta je brojka pala na manje od jedne od tri priča ... što je pad od 40%.' 'Mekane vijesti', koje sad zauzimaju veći dio prostora u našim dnevnim novinama i časopisima, uključuju zdravlje, zabavu, tračeve o slavnima, životni stil, znanost, vjeru, moral, kulturnu kritiku i različite teme povezane s potrošnjom. Da bi se stvorio taj materijal, okuplja se veliko osoblje kritičara i stručnjaka, ljudi čija kompetentnost ima malo veze s novinarskom kompetentnošću koja se cijenila u prošlosti. U nekim su slučajevima literarne vještine preduvjet za posao. Specijalizirano znanje postalo je važno na mnogim poljima. Početkom ovoga stoljeća, predsjednik harvardskog sveučilišta, Charles Eliot, odbio je ponudu Josepha Pulitzera da subvencionira novinarsku školu. Eliot je novinare smatrao 'pijancima i skitnicama' koje ne spadaju na fakultet. Bilo je to rašireno stajalište, i do sredine stoljeća obrazovanje većine novinara završavalo je sa srednjom školom. Pritjecanje fakultetski obrazovanih ljudi u novinarstvo znatno je utjecalo na pomak od 'krutih vijesti' i tradicionalne literarne forme koju novaci često smatraju ograničavajućom. To je vodilo ne samo stilskoj promjeni već i znatnim revizijama shvaćanja 'novinarstva', pa i uvođenju komentara i analiza. (...) Pritjecanje obrazovanih ljudi u novinarstvo stvorilo je novu 'kompetentnost' za zaposlenje: fakultetsku diplomu. (...) Na sastanku su također predlagane i druge vrste kompetentnosti - 'kulturna kompetentnost' koja bi novinarima omogućila da se bave multikulturalnim zajednicama. Drugi prijedlog, koji je stigao od Jay Rosen, profesorice newyorškog sveučilišta, odnosio se na 'kompetentnost u suosjećanju, demokraciji, nadi, ljubavi. Novinari koji su kompetentni na taj način ne samo da će stvari činiti dobro već će i učiniti pravu stvar'. I na posljetku, glas stvarnosti: 'Povećamo li kompetentnost, morat ćemo povećati troškove novinarstva. Kompetentnost stoji novaca'." THE WASHINGTON TIMES 4. V. 1998. Rusija povećava uloge protiv NATO-a "Dok Poljska, Mađarska i Republika Češka slave prošlotjednu senatsku ratifikaciju proširenja NATO-a, u srednjoj se Europi pojavljuje nova crta etničke napetosti", piše Martin Sieff. "Od baltičkih zemalja do Balkana, Rusija i njezine saveznice suočavaju se s novim i budućih članicama NATO-a u nizu malenih ali ružnih kriza. Ističu se problemi u Litvi, Poljskoj te većinski albanskoj pokrajini Kosovo u Srbiji. 'Ruska vlada slijedi opći pristup traženja područja gdje se može suprotstaviti onome što smatra interesima Sjedinjenih Država te gdje može naći druge zemlje koje dijele njezine brige', izjavio je Helmut Sonnenfeldt iz Brookings Institutiona, bivši glavni analitičar ministarstva vanjskih poslova za Sovjetski Savez i istočnu Europu. Ruska vlada i parlament reagirali su bijesno u ožujku kad se zapovjednik litvanske vojske pojavio na skupu bivših Waffen SS članova koji su se borili na strani nacističke Njemačke protiv Rusije u Drugom svjetskom ratu. 'Vođen idejama ekstremnog nacionalizma i rusofobije, taj (litvanski) poredak došao je do točke opravdavanja fašizma i onih koji su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti', objavila je Duma, glavni dom ruskog parlamenta. Ruski su se političari uhvatili etničkih prava 45.000 pripadnika ruske manjine u Litvi, koja je gotovo pola stoljeća bila prisilno uključena u Sovjetski Savez, otežavajući vladi predsjednika Jeljcina da se suzdrži od svakog sukobljavanja. Moskovski gradonačelnik Juri Lužkov, koji se smatra prvim kandidatom da naslijedi ili izazove g. Jeljcina u predsjedničkim izborima 2000., nedavno se pridružio zboru snažne ruske kritike protiv Litve. No razmirica ima globalne implikacije. Litva je do 1990. bila dio Sovjetskog Saveza te opkoračuje povijesnu napadačku rutu prema Sankt Peterburgu, koju su slijedili Napoleon i Hitler. S obzirom na takvu povijest, ruske političare brine mogućnost da Litva bude uključena u drugi krug proširenja NATO-a, do kojeg bi moglo doći već sljedeće godine. Poljska, u međuvremenu, prolazi kroz sve snažnije napetosti s bivšom sovjetskom republikom Bjelorusijom sa svoje istočne strane. Bjelorusi su, pod autoritarnom vladom predsjednika Aleksandra Lukašenka, tjerali poljske svećenike iz svoje zemlje tvrdeći da su ovi provodili subverzivne aktivnosti. Ionako napeti odnosi između Varšave i Minska pogoršali su se ove godine. Bjeloruska je vlada bila uvrijeđena kad je Poljska poslužila kao domaćin sastanka vođa bjeloruske oporbe u poljskom gradu Bialystok 1. veljače. Bjeloruski ministar vanjskih poslova Ivan Antanovič odgovorio je 5. veljače, optužujući Poljsku za miješanje u unutarnje poslove njegove zemlje tim 'jasno neprijateljskim činom'. On je tvrdio da je poljska vlada kovala urotu radi destabilizacije Bjelorusije te prijetio osvetom. 'Svaki neprijateljski čin koji Poljska izvrši prema Bjelorusiji dobit će od nas prikladan odgovor', izjavio je g. Antanovič. Kao i u slučaju Litve, razmirica bi se mogla pokazati mnogo ozbiljnijom od nejasne regionalne svađe. Poljska je bila jedna od triju zemalja čije je prihvaćanje u NATO Senat ratificirao u četvrtak, što znači da će ju Sjedinjene Države morati braniti bude li napadnuta. Rusija je, u međuvremenu, dogovorom obvezana na obranu Bjelorusije, koja je od 17. stoljeća do neovisnosti 1992. bila dio Rusije. 'Bjelorusija je posljednja preostala sigurnosna saveznica Rusije u istočnoj Europi', izjavio je Ted Galen Carpenter, potpredsjednik za obranu i vanjskopolitičke studije pri Institutu Cato. 'Vojna nazočnost NATO-a duž poljsko-bjeloruske granice... znači rizik sukoba s Rusijom opskrbljenom nuklearnim oružjem. Također rastu napetosti između Rusije i Sjedinjenih Država na nasiljem uništenom Balkanu. U ožujku je jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, koji uživa potporu Rusije, napao albanske disidente s Kosova, područja naseljenoga uglavnom Albancima. Srpske vojne i policijske snage ubile su barem 80 ljudi. Od tad je bilo okršaja između kosovskih gerilaca i srpskih snaga. Zapadne su snage bile neuspješne u pokušaju da prisile g. Miloševića na pregovore s pobunjenicima. Postoje bojazni od sveopćeg rata. Ako se to dogodi, boje se diplomati, sukob bi se mogao proširiti na uglavnom muslimansku Albaniju i višerasnu Makedoniju. U takvu sukobu, Rusija bi mogla poduprijeti Srbiju te biti ponesena dinamikom situacije, izjavio je zamjenik direktora Radija Slobodna Europa Paul Goble te bivši glavni analitičar ministarstva vanjskih poslova za sovjetske nacionalnosti. Razgovor nije bio službenog karaktera. 'Rusi su u nekoliko navrata zaigrali na srpsku kartu' odobravanjem agresivnih srpskih poteza u bivšoj Jugoslaviji, izjavio je g. Goble. No 'Moskvi je uvijek bilo lakše Srbe stimulirati nego ih odbiti. Katkada bi postajali zatočenici vlastitog klijenta, Miloševića.' Neki diplomati i obavještajni analitičari srednje Europe vjeruju da je Moskva ohrabrila nove napetosti u području, u nadi da će zastrašiti Zapad te ga navesti na usporavanje ili zaustavljanje proširenja NATO-a. 'Sasvim sigurno postoji razlog za zabrinutost. Nikakav zaključak nije postignut, ali vlade u području zasigurno razmatraju mogućnost' da se Rusija možda nadala da će utjecati na prošlotjedno glasovanje u Senatu, izjavio je jedan viši diplomat iz srednje Europe. G. Goble je dodao: 'Ne iznenađuje da je do povećanog ruskog pritiska na Litvu došlo upravo kad je Senat razmatrao glasovanje o proširenju NATO-a.' On je izjavio da Moskva nije stvorila sukobe u području ali ih je bila spremna iskoristiti. 'Neke stvari koje su se dogodile oni su zasigurno iskoristili.' Kritičari proširenja NATO-a tvrde da su napetosti bile izazvane ili pogoršane odlukom da se savez proširi na tri nove države. 'Odluka da se Poljska, Mađarska i Republika Češka pozovu na priključenje NATO- u stvara izglede za dalekosežne, opasne sigurnosne obveze Sjedinjenih Država u Europi', izjavio je g. Carpenter. Rastuće napetosti između Bjelorusije i Poljske povećavaju mogućnost nuklearnog sukoba između Moskve i Washingtona, kao u najopasnijim danima hladnoga rata, izjavio je g. Carpenter. Neki stručnjaci kažu da nesigurna Rusija, smanjenih granica poslije sloma Sovjetskog Saveza, osjeća da se mora ponovno potvrditi da bi spriječila svako daljnje propadanje svoje moći i utjecaja. 'Sad Rusi žele izraziti svoj identitet određujući se protiv Sjedinjenih Država te zauzimanjem stajališta protiv onog što smatraju agresivnom ili neosjetljivom američkom politikom u tradicionalnim (ruskim) sferama utjecaja', izjavio je g. Sonnenfeldt. (...) Analitičari i diplomati kažu da Clintonova vlada riskira upadanje u nove nesporazume i napetosti s Rusijom zbog pretjeranog pojednostavljivanja dimenzije ljudskih prava u nekim razmiricama. Ministrica vanjskih poslova Madeleine K. Albright 9. je ožujka izjavila da Sjedinjene Države sukob na Kosovu ne smatraju unutrašnjim pitanjem Srbije ili Jugoslavije, već pitanjem ljudskih prava, što opravdava intervenciju međunarodnih tijela. 'Mi kao prvo moramo ustvrditi da ova kriza nije unutrašnja stvar (Jugoslavije). Nasilje je uvreda univerzalnim standardima ljudskih prava, koje smo obećali podupirati', izjavila je ministrica u Londonu. No Moskva će vjerojatno takav pristup protumačiti kao pokušaj da se uspostavi presedan izravnog američkog interveniranja u unutrašnjim pitanjima drugih zemalja, izjavio je g. Sonnenfeldt. (...)" ŠPANJOLSKA EL PAIS 4. V. 1998. Osovina koja škripi "Vrag je, to već znamo, u podrobnostima. Sastanak na vrhu u Bruxellesu prikazivan je kao platforma na kojoj će se cijelom svijetu objaviti rođenje eura, povijesnog projekta čije je uvođenje pripremano već deset godina. Ali znalo se unaprijed i da bi mogle frcati iskrice ako se ne riješi problem izbora predsjednika Europske središnje banke do početka tog sastanka. Tako je i bilo. Da je vijest o sporazumu koji je postignut jučer ujutro bila objavljena u subotu uvečer, izbjeglo bi se ono najgore. Svađe oko te pojedinosti brzo bi se zaboravile, a euro bi ostao. Ali te svađe otkrivaju ne samo oštru borbu za moć između Francuske i Njemačke, nego i zabrinjavajući nedostatak suradnje te duboka neslaganja u vezi sa samom izgradnjom zajedničke Europe. Možemo samo čekati da, nakon što se euro jednom pokrene i kad jednom bude konačno odlučeno tko je u izvršnom odboru Europske središnje banke, Francuska i Njemačka opet postanu najvažniji tandem za stvaranje nove Europe, u kojoj sada osovina Pariz-Bonn sve više škripi. Francuska je mjesecima pokušavala ostvariti veći politički nadzor i veću francusku nazočnost u toj moćnoj ustanovi, kakva će biti Europska središnja banka. Nije postigla svoj glavni cilj, ali jest postigla kompromis - da Francuz naslijedi Nizozemca Wima Duisenberga na čelu te banke i da se to dogodi 2002. godine, poslije isteka polovice njegova mandata. I to je postigla natežući tekst sporazuma iz Maastrichta do krajnjih granica. Dovođenje Duisenberga na mjesto prvog predsjednika jamstvo je za autonomni rad Europske središnje banke. Nakon prvog dramatiziranja, ta je ustanova ipak spašena. Autonomni rad središnjih banaka dao je izvanredno dobre rezultate u Njemačkoj, gdje je to omogućilo željezni nadzor nad inflacijom, a od tada je iskustvo Bundesbanke i tog modela postalo uzor za gotovo sve države Europske unije, pa i za banku koja će morati upravljati eurom. Kohlu je Duisenberg trebao kako bi mogao prodati projekt zajedničke valute njemačkim građanima koji ne žele napustiti svoju sigurnu marku. A u našoj je državi nedavno uvedena autonomija španjolske središnje banke odlučno pridonijela ispunjavanju kriterija utvrđenih u Maastrichtu. No, druga je stvar zahtjev za većim gospodarskim jedinstvom (prema tome, i političkim) koji bi pratio uvođenje zajedničke valute i pridonio boljem usklađivanju državnih politika. Na tom polju, na kojemu se dobro slažu predsjednik Chirac i premijer-socijalist Jospin, Francuska nastupa razumno, iako javnost, koja tjeskobno gleda na euro, još nije previše sklona kretanju prema stvaranju zajedničke europske vlade. Ali će je potaknuti sam euro. Sastanci ministara gospodarstva i financija jedanaest država koje sudjeluju u okviru Vijeća eura, iako još neformalni, pretvorit će se u novo središte kolektivne vlasti. S time u vezi treba reći i da rođenje eura predstavlja promjenu smjera u izgradnji zajedničke Europe. Nju je do sada uglavnom poticalo Vijeće Europe, s predsjednicima država i vlada i ministrima vanjskih poslova. Sada je jasno ne samo koliko je važan novi monetarni autoritet, nego i ti sastanci ministara gospodarstva. Sastav izvršnog odbora Europske središnje banke još je jedna važna promjena. Od jedanaest država koje će uvesti euro, u njemu se nalaze predstavnici četiri najveće države: Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske, a za ostale manje države ostala su samo dva slobodna mjesta. Iako postoji načelo kružne smjene na tim položajima, na taj se način prekida jednakost država. Zbog svega toga, i zbog izazova koji će se još pojavljivati, jako je važno da Pariz i Bonn smanje udaljenost koja je između njih nastala u posljednjih nekoliko godina kao plod nove afirmacije Njemačke i krize identiteta koju proživljava Francuska od kraja razdoblja hladnog rata, ali i zbog sukoba interesa u vezi sa zajedničkom valutom, financiranjem Europske unije, reformom poljodjelstva, socijalnom politikom, s odnosima prema SAD-u i ulozi NATO-a. Čak i u vezi s krizom na Kosovu. U takvim uvjetima, Španjolska bi mogla pridonijeti da se podmaže ta osovina Pariz-Bonn. Španjolska, koja ne upada u iskušenja hegemonije, a istodobno želi pojačati autonomiju Europske središnje banke i veće povezivanje europskih gospodarskih politika. Za taj posao treba joj ne samo sposobnost za pregovore s obje države, nego i razvoj europske politike koja neće biti toliko pod utjecajem nacionalizama. Aznarova je vlada pokazala veliku volju za uvođenjem eura, i to je okrunjeno uspjehom. Ali nije dovoljno pokazala na koji način gleda na budućnost ujedinjavanja Europe. (...) - piše, između ostaloga, u uvodniku lista." NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 4. V. 1998. Wim Duisenberg, prvi predsjednik Europske središnje banke Položaj šefa Europske središnje banke više ne može biti kruna Duisenbergove karijere, ocjenjuje Winfried Münster. "Potkraj siječnja ove godine Willem Frederik Duisenberg, zvan Wim, tvrdio je da je odlična zdravlja. Izjavljivao je da namjerava još prilično dugo obavljati svoj posao. Nekoliko mjeseci prije toga, njegove kolege, šefovi državnih središnjih banaka, jednoglasno su - dakle, uz potporu njegova francuskog protivnika Jeana-Claudea Tricheta - izabrali tadašnjeg predsjednika Europskog monetarnog instituta sa sjedištem u Frankfurtu za svog kandidata na dužnost šefa Europske središnje banke. (...) Duisenberg je bio siguran da će ga dopasti ta čast jer inače ne bi preselio iz Amsterdama u Frankfurt. Stoga se energično usprotivio glasinama da šefovi država i vlada pod pritiskom Francuske razmatraju mogućnost da na njegovo mjesto prvog čuvara europske valute nakon polovice osmogodišnjega mandata postave Francuza. Duisenberg je tvrdio da se kandidira za osam godina koje zahtijeva Maastriški sporazum. No, na povijesnom euro- sastanku na vrhu, održanom krajem prošlog tjedna u Bruxellesu, taj šezdesettrogodišnjak podrijetlom iz zapadne Frizije napisao je - navodno dragovoljno - da ne namjerava u cijelosti odslužiti svoj mandat. Toliko o često isticanoj nezavisnosti predsjednika buduće Europske središnje banke. Njemački kancelar Helmut Kohl pohvalio je u Bruxellesu gospodarskog stručnjaka iz Heerenveena, proglasivši ga najboljim šefom središnje banke; u svakom slučaju, Duisenberg je jedan od najiskusnijih guvernera u Europi. Njegovo je ime povezano s činjenicom da je nizozemski gulden već više od jednog i pol desetljeća postojano vezan uz njemačku marku te da je u odnosu na njemačku valutu neprekidno očitovao čak i tendenciju povećanja vrijednosti. Kada se socijalist Duisenberg 1982. uspeo na položaj predsjednika nizozemske središnje banke, nije više činio ništa što bi bilo po ukusu njegove 'Stranke rada' (PvdA). Naprotiv, državi je propovijedao striktnu štednju, a sindikatima rigorozno kroćenje plaća. Možda mu je već tada bilo jasno da više nikada neće stupiti u službu vlade čiji je član bio - kao ministar financija - četiri godine, do 1977. Osoba kojoj je u 37. godini povjeren klasičan resor privlači pozornost. Stoga je bilo jasno da će čovjeka, koji je upadao u oči već svojom gustom i dugom sijedom kosom, neprekidno kao uzor isticati i njegove kolege, šefovi središnjih banaka susjednih zemalja. Duisenberg je do kraja 1990. bio predsjednik Banke za međunarodnu platnu razmjenu, 'središnje banke svih središnjih banaka', i na kraju ga je predsjednik Bundesbanke Hans Tietmeyer nagovorio da prihvati položaj čelnika Europske središnje banke. Sam Duisenberg nazvao je taj položaj 'krunom svoje karijere'. Očito ga je bezuvjetno želio dobiti. U protivnom ne bi u Bruxellesu dopustio šefovima država i vlada da tako proizvoljno njime manipuliraju. No, ta dužnost više nije kruna njegove karijere. Naprotiv. Nitko ne bi od Duisenberga očekivao zlosutno pismo o prijevremenoj dragovoljnoj ostavci", zaključuje Winfried Münster. Optužnica protiv bivšeg crnogorskog predsjednika "Četiri tjedna uoči skupštinskih izbora u Crnoj Gori, protiv Momira Bulatovića, prethodnika i suparnika novoga predsjednika Mile Đukanovića i Miloševićeva štićenika, podignuta je optužnica zbog 'zloupotrebe dužnosti'. Vrhovni državni tužitelj u glavnom gradu Crne Gore Podgorici optužio je bivšeg predsjednika Momira Bulatovića da je u listopadu prošle godine 'radi stjecanja osobne i političke koristi' pomilovao tri osuđenika, osuđena zbog privrednih prekršaja. Bulatović je optužbu proglasio 'potpunom pravnom besmislicom i sramotom za crnogorsko pravosuđe i za Crnu Goru kao državu'. Krugovi koji priželjkuju pobjedu Đukanovićeve stranke i koalicije strahuju da bi ta 'glupa' optužba mogla koristiti Bulatoviću. Zapad cijeni Đukanovića kao tračak nade u Saveznoj Republici Jugoslaviji zato što je kritizirao Miloševića kao zapreku reformama i otvaranju prema svijetu i zato što se zalagao za međunarodno posredovanje u sukobu između Beograda i kosovskih Albanaca. Pariz, Washington i Bonn žele financijski poduprijeti Đukanovića. Njemački ministar vanjskih poslova potvrdio je da bi Crna Gora trebala biti izuzeta iz gospodarskih sankcija protiv Jugoslavije. Milošević izbjegava Đukanovića otkada je ovaj, u siječnju ove godine, nakon tijesne pobjede nad Bulatovićem, preuzeo dužnost predsjednika te jugoslavenske republike. Nakon neprekidnih odgoda zasjedanja saveznog vijeća obrane, čiji je član i crnogorski predsjednik, Milošević prošlog tjedna nije pozvao svog kritičara ni na prijem, održan povodom jugoslavenskog državnog praznika u Beogradu. Mediji beogradskog režima podupiru Socijalističku narodnu stranku (SNP), koju je Bulatović sastavio od Miloševiću odanog krila vladajuće Demokratske stranke socijalista (DPS). Đukanovićev DPS izlazi pak na izbore u savezu s bivšim oporbenim strankama i strankama albanske i muslimanske manjine. No, tom savezu nisu htjeli pristupiti liberali pod vodstvom Slavka Perovića, koji se zalažu za nezavisnu Crnu Goru", izvješćuje Bernhard Küppers. FOCUS br. 19/1998. Lavlja špilja "Blijed, mlakog glasa, preklinjao je Mile Marčeta, gradonačelnik zapadnobosanskog Drvara međunarodne stručnjake za Bosnu da napokon djeluju. 'Sve to nema nikakvog smisla ako se ljudi boje. Onda se neće vratiti', povikao je Srbin očajnički na jednoj konferenciji u Banjoj Luci. Od brutalnog napada od strane hrvatskih nacionalista prije tjedan dana, Marčeta je prikovan za invalidska kolica. Gomila je zapalila zgradu UN-a, grad i srpske povratnike, ubila jedan bračni par koji se tek usudio vratiti u Drvar gdje vladaju Hrvati. Povratak Srba ne sprječavaju samo nasilni Hrvati nego i Amerikanci. Čvrsto se drže prijepornog plana: u Glamoču, nekoliko kilometara udaljenom od Drvara, nastaje jedan od najvećih vojnih tabora u Europi. Ambiciozan cilj: bivši časnici američke vojske trebali bi tamo spojiti Bošnjake i Hrvate u federacijsku vojsku. Luda zamisao, drže međunarodni pomagači. 'Kod nas kruži vic: ako želiš provesti Dayton i olakšati povratak izbjeglica, jednostavno uredi borbenu zonu usred područja povratka', zloguko najavljuje jedan promatrač EU-a. Vojni tabor u Glamoču jezgra je 400 milijuna skupog programa za opremu i vježbu. Zbog vježbališta velikog oko 800 četvornih kilometara mora se oduzeti posjed 270 srpskih obitelji. To se odnosi na 23 sela, dvije crkve i pet groblja, nabraja Božo Jovičić, srpski šef općinskog vijeća Glamoča. Po njegovoj se prosudbi u regiju želi vratiti 1500 Srba - do sada se još nitko nije odvažio u lavlju pećinu. 'Srbi se loše osjećaju kao susjedi federacijske vojske.' Civilni pomagači u Bosni boje se učinka domina: ako se Srbi iz Banje Luke ne vrate u federaciju, ni Hrvati ni Muslimani neće se moći naseliti u srpskoj republici. 'Ako se tamo već postavlja taj vojni tabor, mora se ustrajati na kompenzaciji i treba uključiti i srpsku vojsku. Tada bi to moglo djelovati stabilizacijski', kritizira Gerald Knaus iz International Crisis Group u Sarajevu. Nitko ne vjeruje da će vodstvo bosansko-hrvatske federacije pravedno obeštetiti oduzetu imovinu Srba. Najnoviji istupi u Drvaru slove kao akcija etničkog čišćenja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Među razbijačima svjedoci su primijetili i vojnike bosansko-hrvatske vojske" - izvješćuje Gudrun Dometett. ITALIJA LA REPUBBLICA 4. V. 1998. Kakvoća jedne unije "Na dan eura bolje je ne gledati kakvoću Europe koja se rađa i probleme povezane s konstrukcijom povjerene 'goloj valuti'. A događaj jedinstvene valute ne tiče se samo europskih odnosa i ravnoteža nego najavljuje međunarodno doba u kojem će Europa biti orijentir Sjedinjenim Državama, s eurom koji bi mogao nagristi apsolutnu premoć dolara. No postoji li nešto što obilježava nove europske promjene izvan monetarne dimenzije? Štoviše: postoji li za građane različitih zemalja samo opasnost da ostanu sputani u demokratskom deficitu zajedničkih institucija ili imaju izgleda za 'dodanu vrijednost' da bi postali Europljani? Za Europu se okreće spektar njezina identiteta. Ne možemo ga povjeriti samo 'kulturnoj iznimci' ubačenoj u neki sporazum o međunarodnoj trgovini kako bi se očuvala europska kulturna industrija logikom kvota koja bi morala štititi od sve izrazitije američke invazije. No ako je Atlantik uži i bit će još uži, to ne znači nužno da mora postojati jednosmjeran tijek zamisli, vrijednosti, proizvoda iz Sjedinjenih Država u Europu. Jednim proturječnim potezom, čak dvosmislenim, Tony Blair je preuzeo staru zamisao o 'trećem putu' između kapitalizma i socijalizma, povjerio ju je dijalogu u kojem bi trebao sudjelovati i šef kapitalističke države par exellence, Bill Clinton. Samo pristanak na potpuno ukidanje američke premoći, možda čak popraćeno željom za novom organizacijom ljevice umjesto stare socijalističke internacionale? Ili plan onih koji misle da je savez zajedničkih vrijednosti prijeko potreban da bi se ograničilo barem raspirivanje 'životinjskih duhova' koje prožima gospodarstva svijeta? Od Clintona su potekla velikodušna otvaranja bogaćenju stanovništva, njegovi prijedlozi zdravstvene reforme ili protiv seksualne diskriminacije i, nedavno, prizivanje novih norma bioetike. Do sada ga je pobjeđivala mješavina gospodarskih interesa i kulturni uzmaci. Može li ta igra ponovno početi uz pomoć dijaloga između Sjedinjenih Država i Europe? Na području potvrđivanja novih i zajedničkih vrijednosti, europska je izgradnja teška ali pruža važne podatke koji se mogu naći i u nezadovoljavajućim europskim sporazumima, primjerice jedan članak sporazuma iz Amsterdama izričito govori o akcijama protiv svih oblika diskriminacije temeljene na seksualnim razlikama. No ima i drugih stvari, u prvom redu prava vezana uz znanstvene i tehnološke inovacije, koja daju konkretne primjere europske sposobnosti da potvrđuje vrijednosti koji baš u odnosima s Amerikancima imaju veliku težinu. (...) U velikim stvarima koje označavaju granicu novih osobnih prava, elektronskog državljanstva genetike, Europa se danas predstavlja u svijetu kao područje najbogatije eksperimentima i konkretnim ostvarenjima. Tu se počinje okupljati vrijednost pridodana europskom državljanstvu; tu se manifestira mogućnost promjene transatlanstskog tijeka vrijednosti, s Europom koja predstavlja orijentir za one koji se u Sjedinjenim Državama bave stvarnom zaštitom temeljnih prava. Ustrajno naglašavanje novih prava, dakako, ne može biti uporabljeno da bi se oživotvorila neka vrsta kompenzacijske logike koja europske građane vidi bez socijalnih prava umjesto s jakom zaštitom tijela i privatne sfere. Tu se ponovno pojavljuje opasnost ogorčenih gospodarskih logika, tu se, neizbježno, otvara tema političke vlade Europe" - drži među ostalim Stefano Rodota. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. V. 1998. Sumorna perspektiva Kosova Međunarodnu zajednicu najviše brine očekivani val iseljavanja s Kosova, naglašava Irene Miller. "Ovih su dana strah i bijes dominantni osjećaji među kosovskim Albancima. Mnogi od njih poslali su svoju djecu rođacima ili prijateljima u inozemstvo, mnogi se pripremaju za bijeg, a mnogi čak nabavljaju oružje. Spirala se okreće. No, zasad očigledno još ne prijeti opasnost požara koji bi se mogao proširiti na cijeli Balkan, kao što se često strahovalo. Albanija nije sposobna za vojne akcije, a makedonski su Albanci jako uznemireni ali očito još ne i militarizirani. To je slaba utjeha budući da je tinjanje u srpskoj pokrajini, nastanjenoj pretežno Albancima, dovoljno tragično samo po sebi. Srpska je policija čvrsto odlučila istrijebiti OVK, ilegalnu vojsku kosovskih Albanaca; OVK je pak čvrsto odlučila napadati policiju gdje god joj nađe slabu točku - tisućama sitnih uboda, atentatima, ubojstvima. Policijske snage uzvraćaju svaki udarac, pogađajući pritom u većini slučajeva ne samo borce OVK već i - odnosno samo - nenaoružane civile. Taktika istrebljivanja svih muških potomaka obitelji, čiji su sinovi navodno bliski OVK, daleko nadilazi razinu opravdane obrane od albanskog terora. Opisane taktike ne mogu donijeti pobjedu nijednoj strani. Srbi se ne mogu obraniti od OVK-ove taktike 'hit and run' ('udari i bježi'), a OVK ne može zaštititi civilno stanovništvo. Što OVK uopće želi postići? Što osvetničke reakcije Srba budu zasljepljenije i nepravednije, to veći priljev pristaša OVK može očekivati. Što je pak veći broj napada OVK, to su srpske policijske snage uvjerenije da u akcijama protiv terorista smiju ubijati i po nekoliko muha jednim udarcem: albanski seljaci prestrašeni su, mnogi od njih pomišljaju na bijeg preko granice, što bi moglo ublažiti albanski demografski pritisak na Kosovu; srpski nacionalisti smatrat će se pobjednicima pa će lakše progutati međunarodne sankcije. To više što su sankcije ionako puka kozmetika. Embargo na kupovinu oružja od jugoslavenskih vojnih proizvođača nije se pretjerano dojmio nikoga u Jugoslaviji; to se zapravo odnosi i na zamrzavanje inozemne imovine - gospodarske su sankcije mjere koje postižu priželjkivani učinak tek na duge staze - možda čak ni onda. Jugoslavija je navikla na sankcije. Predsjednik Slobodan Milošević ionako već dugo ne mari za gospodarski razvoj svoje zemlje već samo za očuvanje vlasti. Iako je razvoj gospodarstva građanima nužan, zadovoljavanje nacionalističkih ambicija i bijes zbog 'nepravednosti' svijeta ipak osiguravaju jedinstvo Srba. Trenutačno je najveća opasnost masovan bijeg s Kosova - koji neće biti moguće izbjeći budu li sukobi i dalje tinjali; Makedonija ne želi primiti kosovske Albance, a Albanija ne može kontrolirati ni vlastito stanovništvo, a kamoli i pridošlice. Međunarodna zajednica zahtijeva dijalog. OVK pak odbija svaki dijalog koji ne vodi prema potpunoj nezavisnosti Kosova. Srbi općenito smatraju da je dijalog suvišan i žele samo da Albanci budu poslušni. Kakav je, dakle, mogući ishod? OVK jako dobro zna da su teror i gerila na duge staze često jači od države. Sve dok Srbi uzvraćaju udarac, OVK ne mora brinuti za priljev članova. Perspektiva je sumorna, iako je trenutačno bit problema 'samo' svakodnevno umiranje u takozvanoj 'nemirnoj pokrajini'", zaključuje Irene Miller. FRANCUSKA LA CROIX 4. V. 1998. Jugoslavenska povijest - kraj jedne utopije List donosi napis Alaina Guillemolesa o izložbi 'Od ujedinjenja do raspada. Sto godina povijesti jugoslavenskog prostora': "Naslovnica 'Petit Marseillaisa' od 1. srpnja 1914. Pod nazivom 'Ubojstvo prijestolonasljednika', novine izvješćuju o sarajevskom atentatu. Uz napis stoji dugo izvješće o raspravama u parlamentu oko radničkih mirovina koje su u to doba zadavale puno više brige nego nemiri na Balkanu. Nakon nekoliko dana novine donose naslov po cijeloj širini stranice: 'Rat je!' Ove naslovne stranice koje je u krugu Hotela des Invalides u Parizu izložio Muzej za suvremenu povijest i Knjižnica za suvremenu međunarodnu dokumentaciju, omogućuju posjetitelju da se dobro upozna s osnovnom temom izložbe: ona je posvećena Jugoslaviji 'od ujedinjenja do raspada', tj. od Prvoga svjetskog rata do naših dana. Ova je izložba putovanje jednim stoljećem koje je bilo grozno za ovo područje, ali i priča o kraju jedne utopije: prije rata balkanski su Slaveni bili podijeljeni. Samo su Srbi i Crnogorci neovisni, dok su Makedonci u sklopu Otomanskog Carstva, a Hrvati su dio Austro- Ugarske. Zamisao o ujedinjenju pod zajedničkom zastavom Jugoslavije koje su promicali intelektualci, ostvaruje se zahvaljujući Versailleskom sporazumu kojim je potvrđena smrt Austro-Ugarskog Carstva. No Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nema stabilne ustanove, a Hrvati se osjećaju zakinutima. Jedna zastavica Hrvatske seljačke stranke koja je također izložena, poziva: 'Budimo svoji na svome!' Kraljevina neprimjetno ide k diktaturi, a sukob iz 1939. - 1945. otvara put građanskom ratu između Srba i Hrvata. Četnički pokret koji su osnovali srpski časnici staje pod crnu zastavu s mrtvačkom glavom. Malo dalje, promidžbena fotografija prikazuje Antu Pavelića, vođu hrvatske države među djevojkama. Ona puno kazuje o kultu vođe u tom entitetu koji je bio blizak nacističkoj Njemačkoj. Titov pokret otpora (...) oslobađa zemlju i ponovno stvara privid jedinstva. (...) taj savez koji teži k samoupravljanju svrstava se u nesvrstane zemlje i pokušava izmisliti 'novi put k socijalizmu'. Još dalje, jedan jugoslavenski motorkotač svjedoči o industrijalizaciji zemlje. Ta je ravnoteža zapravo vrlo krhka. Nakon Titove smrti pojavljuju se nacionalizmi i federacija se raspada u sukobima koji sliče sređivanju računa iz doba Drugog svjetskog rata. Serija gravira umjetnika sarajevske Akademije za likovnu umjetnost izražava prosvjed stanovnika toga grada i njihovu želju da sačuvaju višekulturalno ozračje ovog raskrižja Balkana koje su opsjedali srpski nacionalisti. Dalje, novčanica od petsto milijardi dinara podsjeća na hiperinflaciju u Srbiji nakon 1993. Jugoslavija se raspala na pet država i taj proces možda još nije završen: separatistički udarci zadaju brige Crnoj Gori i Kosovu." LIBERATION 4. V. 1998. Javnost ostaje sumnjičava Novinarke Nathalie Dubois i Lorraine Millot pišu o odnosu javnosti prema uvođenju eura. "Euro stiže za 241 dan. Na sreću, proteći će još 1337 dana prije nego dođe i u džepove i novčanike 391 milijuna Europljana. A to mu ostavlja dovoljno vremena da postane popularniji. Jer, ta povijesna avantura uopće ne oduševljava narodne mase. Osobito u Francuskoj, gdje zajedničku valutu podupiru s 'da, ali', a u Njemačkoj oko 60 posto ljudi i dalje napuštanje njemačke marke prima teška srca. Vjerojatno u želji da pokaže da euro nije projekt koji je elita zamislila za elitu, Europsko povjerenstvo je 1. svibnja izvuklo iz rukava rezultate nove ankete, a oni su puno bolji od prijašnjih. Prema tim rezultatima, u državama petnaestorice gospodarska i monetarna unija sada bi dobila 62 posto pozitivnih mišljenja. To je jedanaest posto više nego u posljednjoj provedenoj anketi prije toga, potkraj 1997. godine. Od početka 1993. godine do prošle zime, popularnost eura nikada nije pala ispod 51-52 posto pozitivnih mišljenja anketiranih. No, ta mlaka i mala većina glasova zapravo prikriva goleme razlike između država koje će sigurno zamrsiti usklađeno upravljanje tom valutom kod jedanaest različitih vlada i pod pritiskom šarolike javnosti. Iako su se državljani Italije, Irske, Luksemburga i Španjolske pokazali kao pristaše eura, u Francuskoj i u Njemačkoj ima vrlo velikih razlika. U Francuskoj je rasprava o uvođenju eura u parlamentu pokazala da pukotine koje je otvorio referendum o Maastrichtu, iz 1992. godine, i dalje postoje. Iza psiho-drame RPR-a (Rassemblement Pour la Republique, stranka Jacquesa Chiraca) i podjele većine na vlasti, napuštanje franka pozdravilo je samo 334 zastupnika (članovi francusko Socijalističke stranke i UDF-a, Union democratique francaise). Nasljednici de Gaullea (RPR) suzdržali su se od glasovanja, a komunisti i članovi stranke Mouvement des citoyens glasovali su protiv. Kad je riječ o Nacionalnoj fronti, koja i dalje obrađuje nacionalistička polja, ona je od uvođenja eura napravila glavnu temu povorka održanih 1. svibnja. Budući da od svakih deset Francuza njih šest prihvaća umiranje francuskog franka, to znači da govorimo 'da', a pri tome uzmičemo. Prema nedavno obavljenoj anketi CSA-la Tribune, više od svakog drugog Francuza misli da će euro značiti i smanjivanje socijalne zaštite građana. Samo njih 47 posto od uvođenja eura očekuje pozitivne učinke pri suzbijanju nezaposlenosti. A njih 64 posto želi politički nadzor nad Europskom središnjom bankom. Taj je stav po svemu u skladu s francuskim nastojanjem da svemoćna i nezavisna Europska središnja banka dobije i svoju političku protutežu, 'Vijeće za euro', u kojemu bi se nalazilo petnaest ministara financija. Sposobnost Pariza da utječe na način upravljanja zajedničkom valutom i, prije svega ostaloga, njezin utjecaj na nezaposlenost, u budućnosti će najviše utjecati na odnos snaga onih koji su u Francuskoj za ili protiv eura. Nepovjerenje je jako i u Njemačkoj, ali zbog nekih drugih razloga. Tako npr. 59 posto Nijemaca strahuje da europska valuta neće biti stabilna kao njemačka marka. Unatoč nesposobnosti da iskoriste u svoju korist njemačku javnost, oni koji su protiv uvođenja eura još nisu rekli svoju posljednju riječ. I nitko ne sumnja da će im dvoboj Duisenberg-Trichet pomoći da ojačaju, nasuprot velikim strankama, osobito bavarskoj CSU ili socijal-demokratima koji su sve do sada pristaše eura skupljale pričama o stabilnosti. 'Za pet godina euro će biti mrtav', kaže Manfred Brunner, najgorljiviji protivnik eura. (...)" 2. V. 1998. Argentina uhitila zločinca Trećeg Reicha Claude Mary, izvjestitelj lista iz Buenos Airesa piše o uhićenju Dinka Šakića, bivšeg upravitelja logora u Jasenovcu čije izručenje traži hrvatska vlada. U napisu, među ostalim, stoji: "'Bio je to radni logor u kojemu su Židovi imali svoju upravu', izjavio je 6. travnja na televizijskim ekranima 76-godišnjak koji izgleda kao miroljubivi umirovljenik. 'Šakić je okrutan zločinac. Zločini počinjeni u Jasenovcu bili su zvjerski. Tisuće Srba, Židova, Cigana i Hrvata koji se nisu slagali s režimom bili su u logoru strijeljani, zaklani ili ubijeni udarcima čekića', kaže Sergio Widder iz Centra Simona Wiesenthala u Buenos Airesu. Ova ustanova drži da je u Jasenovcu stradalo pola milijuna ljudi. Koliko je ratnih zločinca stiglo u Argentinu nakon 1945.? Jorge Camarasa, autor knjige 'Odesa na jugu' navodi brojke od osamdeset tisuća Nijemaca, Austrijanaca i Hrvata koji su došli prije 1955., od kojih je osamsto nacista i pedesetak ratnih zločinaca. Taj je val došao nakon 'štakorske ceste' koju je u Italiji podupirao Vatikan koji je bio veza između bjegunaca i argentinskih vlasti. U Buenos Airesu gdje se general Peron javno očituje za ideje bliske fašizmu, tajno je povjerenstvo filtriralo kandidate za useljenje. 'Bio je to početak hladnog rata i više je zemalja počelo popuštati migracijski nadzor. U Argentini je jedan od kriterija prihvata bila pripadnost Katoličkoj crkvi i antikomunizam useljenika', objašnjava povjesničarka Beatriz Gurević. Ona dodaje da je 'hrvatski predsjednik Ante Pavelić došao 1947. nekažnjeno s glavnim suradnicima. Zahtjevi za izručenje iz Beograda nisu nikada doveli do rezultata. Argentinsko je ministarstvo pravde odgovorilo da su zločini za koje ih se osuđuje političke naravi i da ih se zbog toga ne može izručiti...' Hrvati su u Argentini među najaktivnijima. 'U Paragvaju je Dinko Šakić upoznao diktatora Stroessnera. Godine 1977. optužen je zbog prijevare. U Argentini predvodi ekstremnu skupinu Pokret nacionalnog građanskog otpora', upozorava Camarasa. Godine 1994. Šakić je nazočan na službenoj svečanosti prigodom posjeta hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana koji je učvrstio dobre odnose između dviju zemalja. Godinu dana prije, umalo je došlo do škandala, kada je na Tuđmanov prijedlog Ivo Rojnica bio imenovan hrvatskim veleposlanikom. Ovaj naturalizirani Argentinac ima - nepotpun - dosje u uredima Wiesenthalova centra gdje ga drže odgovornim za progone Židova. Nakon prosvjeda Centra, imenovanje je oprezno povučeno. Šakićevo je izručenje drugo koje je omogućio Menem, nakon izručenja Ericha Priebkea koji je u Italiji osuđen za pokolje u ardenskim jamama. Za Hrvatsku koja se poziva na antifašizam dok vraća ugled većini simbola pronacističke države, to bi mogao biti neugodan dar." SRBIJA NAŠA BORBA 4. V. 1998. Postrojbe popunjene do maksimuma "Područje Kosova i Metohije pokrivaju postrojbe Prištinskoga zbora čija je snaga respektabilna. Glasine da su na to područje, na primjer, stigli tenkovi iz drugih dijelova države, koliko znam, neosnovane su, kaže magistar Bojan Dimitrijević, suradnik Instituta za suvremenu povijest, koji se bavi analizom jugoslavenske vojske. Za 'Našu Borbu' Dimitrijević govori o snazi i upotrebi vojske i policije na Kosovu i specifičnosti samog sukoba. Prištinski zbor, precizira, ima više brigada: jedna oklopno- mehanizirana locirana je u Prištini, druga u Uroševcu. Jedna motorizirana brigada je u Kosovskoj Mitrovici i Peći, druga u Đakovici i Prizrenu. Na prištinskom uzletištu lociran je jedan od dva lovačka puka, koje ima VJ, a čine ga dvije eskadrile zrakoplova 'MIG-21'. Postoji i jedan srednji raketni puk za protuzračnu obranu, kao i radarske stanice. (...) Prema procjeni našega sugovornika, vrh vojske u ovom trenutku ne računa na rezerviste, dok bi se u nekom daljem zaoštravanju prilika moglo očekivati jačanje snaga jedinicama iz Treće armije u čijem je sastavu Prištinski zbor. (...) Granične bojne prema Albaniji, ocjenjuje Dimitrijević, popunjene su profesionalcima, odnosno vojnicima po ugovoru, ali očito po nekim pravcima i ljudima iz niškog Zbora specijalnih jedinica, po svemu sudeći časničkim kadrom. (...) Država procjenjuje da je na Kosovu najdjelotvornija upotreba profesionalaca, kaže Dimitrijević, navodeći da je postojanje i angažman nekih profesionalnih snaga prava zagonetka. Zna se otprije da javna sigurnost ima svoje posebne jedinice: brigade, odrede... ali i državna sigurnost ima svoje formacije, kako kaže, potpuno nevidljive za javnost. Te formacije nazvane po grabljivicama 'imaju čak i zračni segment što se može pregistrirati recimo kada preko Beograda prelete maskirno obojeni helikopteri s nestandardnim oznakama' (koje, dakle, ne upotrebljava vojska, policija ili civili). Po nekim informacijama, potvrđuje Dimitrijević, ove jedinice su izvele čuvenu akciju u Drenici. (...) Dimitrijević smatra da je međunarodna zajednica faktor koji će imati, po svemu sudeći, dominantan utjecaj na budućnost kosovskog problema. Dosadašnje iskustvo, kako objašnjava, pokazuje da Amerika ima interes za mrvljenjem jugoslavenskoga prostora, 'iako bi vjerojatno bilo drukčije da se pitaju samo europske sile'. S druge strane, kaže, tu je nesposobnost ovdašnjih vlasti da vode racionalnu, suvremenu politiku i tako pokušaju izbjeći situaciju da država bude u ulozi mete. Za razliku od hrvatskih snaga koje su imale 'svu moguću logističku' potporu zapadne alijanse za ofenzivu na krajinu, vojska Jugoslavije mogla bi se - drži Dimitrijević - naći u konfrontaciji s njom zbog eventualne šire akcije na Kosovu. S jugoslavenskim snagama albanske se ne mogu usporediti, ali tehnika VJ nije ozbiljnije obnavljana posljednjih godina dok... Amerika vodi rat s visokim tehnologijama kakve su čak i 'izvan moći naše percepcije'." 042315 MET may 98