US NY TIMES 2. V. ŠAKIĆ, HEDGES

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 2. V. 1998. Strahote ratnih zločina oživljuju dok se Hrvat Dinko Šakić suočava s vjerojatnim suđenjem Iz Zagreba Chris Hedges piše: "U jesen 1944., zatvorenici jasenovačkog koncentracijskog logora u Hrvatskoj gledali su put neba dok je onesposobljen drndavi američki bombaš koji je rigao dim posrtao te se srušio u blizini rijeke Save, nakon zračnog napada nad Mađarskom: 'Odjednom smo vidjeli tri bijela padobrana', kaže Šime Klaić (73), koji je bio zatvoren u logoru, 'a vidio ih je i zapovjednik logora Dinko Šakić. On je poslao čuvare da uhvate Amerikance. Kad su čuvari doveli avijatičare u logor, bio je oduševljen.' 'Postrojio ih je pored nas, vrijeđao i tukao', izjavio je g. Klaić. 'Postali su njegove igračke. Izvlačio bi ih iz njihovih ćelija da bi ih pred nama ponižavao i zlostavljao. Kad se umorio od te igre, naredio je čuvarima da ih usmrte bajonetama te da tijela bace u masovnu grobnicu.' G. Šakić (76) jedna je od najvažnijih živih osoba optuženih za ratne zločine iz Drugoga svjetskog rata. Živio je u Argentini te je o svojoj prošlosti govorio u televizijskom intervjuu emitiranom prošli mjesec, što je potaklo pozive za njegovo uhićenje. Hrvatska je vlada, pokorivši se teškom pritisku zapadnih vlada i židovskih organizacija, od Argentine zatražila izručenje g. Šakića radi suđenja u Hrvatskoj. Odvjetnik g. Šakića izjavio je da se on neće buniti protiv zahtjeva za izručenjem, izvijestila je agencija France-Presse. Ako do suđenja dođe, bit će to prilika za Hrvatsku, zemlju čija je fašistička prošlost ovdje predmet revizionizma, da istraži strahote vlade koju su podupirali nacisti, a koja je zemljom vladala za vrijeme Drugoga svjetskog rata. No suđenje g. Šakiću, upozorili su zapadni diplomati, moglo bi biti podešeno tako da služi interesima nacionalista poput predsjednika Franje Tuđmana koji umanjuje broj ubijenih od vlade koju su vodili hrvatski fašisti zvani ustaše. Hrvatski nacionalisti tvrde da su komunisti i fašisti u Drugom svjetskom ratu podjednako ubijali. Predsjednik Tuđman, koji je napisao više knjiga o tom predmetu, uložio je znatnu energiju u pokušaj rehabilitacije ustaške vlade. On je također napisao knjigu u kojoj je stavio pod znak pitanja broj Židova ubijenih u holokaustu, a činjenica da je bio pozvan na otvaranje američkog memorijalnog muzeja holokausta 1993. potakla je buru protesta. On je otvaranju prisustvovao te je bio ismijan, a nekoliko se mjeseci kasnije ispričao za knjigu. Suđenje g. Šakiću svakako će biti uzbudljivo te će donijeti nesuglasice, dajući publicitet ustaškim zločinima za koje bi neki hrvatski dužnosnici više voljeli da ostanu zanemareni. Od proglašavanja neovisnosti od Jugoslavije 1991., hrvatski su dužnosnici fašističkim veteranima jamčili velikodušne povlastice, pozivali ih na vojne proslave te glorificirali borbeno junaštvo ustaških snaga. Jedan je Židov izjavio da je u ljeto 1942. vidio g. Šakića kako nadgleda smaknuće nekoliko stotina židovskih žena i djece. (...) No nastavio je: 'Kako možete očekivati da javno pričam o Šakiću? Imam djecu i unuke. Želim živjeti.' G. Šakić je u televizijskom intervjuu porekao da je za vrijeme njegova zapovijedanja Jasenovcem itko ubijen. Surovost ustaške vlade, koja je, prema povjesničarima, nadgledala ubojstvo 31.000 od 39.000 hrvatskih Židova i oko 200.000 Srba, rijetko se spominje u hrvatskim udžbenicima. Ali ona je oživila radi izgradnje neovisne hrvatske države i njezine borbe protiv komunizma. Nekoliko saborskih zastupnika i članova vlade, poput ministra obrane Gojka Šuška, čiji su braća i otac bili ustaški časnici, te ministra obnove Jure Radića, javno brane ustaše. Predsjednik Tuđman je 1992. imenovao Ivu Rojnicu, bivšeg ustaškog vojnog upravitelja Dubrovnika, na mjesto veleposlanika u Argentini, ali je argentinska vlada odbila prihvatiti njegove vjerodajnice. Andrija Hebrang, potpredsjednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, nazvao je g. Šakića 'žrtvom povijesnih okolnosti' koja je težila 'stvoriti neovisnu hrvatsku državu uz pomoć nacista, budući da komunizam nije dolazio u obzir'. G. Šakić je posljednjih pet desetljeća proveo u Argentini i Španjolskoj, gdje se družio s ratobornim krilom ustaške zajednice u egzilu. 'Šakić je bio veoma mlad za tako važan položaj', izjavio je g. Klaić, Hrvat koji je četiri godine proveo u logorima nakon što je njegova starija sestra smaknuta kao komunistkinja. 'On je bio bahat i uvijek besprijekorno obučen u ulaštene crne kožnate čizme i crnu ustašku uniformu. Mi smo bili mršavi, u prnjama i bolesni. On bi koračao pored nas kao da je izišao sa stranica modnog časopisa.' Od rane 1942. do jeseni 1944., Šakić je bio zamjenik zapovjednika i zapovjednik dva sabirna logora: Jasenovca, gdje je umrlo nekih 85.000 ljudi te Stare Gradiške. Prema židovskim i srpskim skupinama, on je bio upleten u ubojstva desetaka tisuća Srba, Židova, Cigana i komunističkih partizana i često je sudjelovao u udaranju kundakom, strijeljanju i probadanju vezanih zatvorenika nožem. Oni koji su preživjeli logor optužuju ga također za ubojstvo jednog od najboljih hrvatskih pjesnika Mihovila Pavleka Miškine u lipnju 1942. Njegovo ga je suprotstavljanje fašistima dovelo u logor Stara Gradiška u vrijeme dok je g. Šakić bio zamjenik zapovjednika. Jedan od najozloglašenijih činova g. Šakića, kažu preživjeli, dogodio se ljeti 1942. kad su ustaše zatvorile logor Đakovo u kojem su se nalazili židovske žene i djeca. Nekih 1.500 zatvorenika ugurano je u željezničke vagone i transportirano u Staru Gradišku gdje ih je g. Šakić dočekao s dva velika policijska kamiona, kažu svjedoci. 'On je naložio svojim čuvarima da žene i djecu utrpaju u kamione. Zatim je gumenim crijevom povezao ispuh s unutrašnjošću kamiona te se vozio oko logora dok putnici nisu pomrli', izjavio je dr. Dragutin Roller (76) koji je bio logorski zatočenik. 'Na ovaj su način ubili barem polovicu skupine čim bi stigla.' Mnogo je priča o tome kako g. Šakić, naoko iz hira, izvlači pištolj i ubija zatvorenike. On i nekoliko čuvara, kažu bivši zatočenici, često su puškama iz zabave ubijali zatvorenike poslane na rad u obližnjim poljima. 'Moj je otac svaka dva tjedna dolazio u logor sa skrivenim paketima židovskih obitelji koje su imale rođake u Jasenovcu', izjavila je Ana Jurić-Šimunčić (63). 'On bi smjestio pakete u ugao broda, a zatočenici koji su služili da motkom otiskuju čamac rijekom Savom pokušali bi ih uzeti tako da ne budu zapaženi. Ja i moj brat bili smo s ocem na jednom od tih putovanja kad je Šakić bio na brodu. Šakić je vidio kako jedan zatočenik podiže paket, pa ga je ubio. Ovaj se mrtav prevrnuo u vodu.' G. Šakić, za kojega se priča da je bio užasnut tifusom, malarijom i difterijom koje su bjesnile prljavim barakama, sve je zatočenike koji bi pokazali znakove bolesti dao smjestiti u kuću u blizini starog kamenog tornja koju je nazivao 'bolnicom'. Odvedeni su tijekom noći bili ubijeni, kažu bivši zatvorenici. On bi također često zatvarao dvadesetak ili tridesetak zatočenika u sobu te im uskraćivao hranu i vodu, usprkos krikovima za milost, sve dok ne bi utihnuli, kažu bivši zatočenici. G. Šakić je u ustaškom pokretu postao istaknut uz pomoć žene Nade, koja je promijenila ime u Esperanza kad su emigrirali u Argentinu. Njezin je polubrat bio pukovnik Maks Luburić, koji je vodio ustašku tajnu policiju koja je nadgledala 27 hrvatskih sabirnih logora. Preživjeli pripisuju zločine i gđi Šakić, za koju se ne očekuje da će biti izručena. U noćnim je ubojstvima, kažu preživjeli, gđa Šakić pratila zapovjednicu ženskog odjela Stare Gradiške Maju Slomić-Buzdon, koja je smaknuta poslije rata, te zamjenicu zapovjednice Milku Pribanić, za koju se vjeruje da živi u Njemačkoj. Žene su, u pratnji muških čuvara, žicom davile svoje žrtve, od kojih su većina bile Srpkinje ili Židovke, kažu oni. 'Ustaški bi časnici polako hodali ispred nas, pokazali na ženu, predomislili se te zatim izabrali drugu', izjavila je Marija Cvetko, hrvatska komunistica koja se nalazila u ženskom odjelu. 'Jednom su pokazali na Stelu Polak, djevojku koja je spavala u mojoj postelji. Odahnula sam od olakšanja. Taj me uzdah progoni čitav život.' Od kojih desetak preživjelih koji su intervjuirani u Hrvatskoj, oko polovica njih kaže da radije ne bi svjedočili protiv g. Šakića na suđenju niti javno govorili o njemu, zbog straha od osvete. 'Ja sam jedan od nekolicine spremnih da svjedoče na suđenju', izjavio je g. Klaić. 'Tako dugo dok se mogu suzdržati da ne zarinem nož u Šakićevo srce.'" 040057 MET may 98