NJEMAČKA 29. IV. SZ: MILOŠEVIĆ ODVRAĆA POZORNOST OD YU-MAK GRANICE

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 29. IV. 1998. Kosovo: prijeti li rat s Albanijom? Američka i njemačka upozorenja Miloševiću sasvim su šuplja, smatra Bernhard Küppers. "Na zapovijed predsjednika Savezne Republike Jugoslavije dvanaest topova ispaljuje 15 počasnih plotuna. Pred zgradom jugoslavenske vlade u Novom Beogradu prvi je put nakon dugo vremena pušten u rad vodoskok, osvijetljen šarenim svjetlima. U prostranoj zgradi nekoć je maršal Josip Broz Tito redovito priređivao primanja u povodu državnog praznika jugoslavenske federacije. Taj je praznik bio u studenom. No, sada je travanj 1998., a u svečanoj dvorani stoji Slobodan Milošević sa svojom suprugom Mirom Marković - stoji tijekom sviranja jugoslavenske himne u krutom počasnom ljevičarskom stavu, tipičnom za njega. Tisuće gostiju promatra predsjednički par ostatka Jugoslavije, koja je 27. travnja 1992. osnovana iz stečajne mase te države - iz Srbije i Crne Gore. 27. travnja Milošević je službeno proglasio 'danom državnosti', smijenivši tim danom Titov dan. Inozemni veleposlanici očituju Miloševiću dužno poštovanje, ali ovoga ponedjeljka govore samo o onome što beogradska promidžba proglašava 'separatizmom i terorizmom' u povijesnoj 'kolijevci srpstva', na Kosovu: riječ je o neprekidnim sukobima između Srba i Albanaca. Ti sukobi ponovno prizivaju opasnost rata na Balkanu i upozoravaju na krhkost Miloševićeva carstva. Ponovno su pale albanske žrtve - 19 ljudi iz dva sela. I čini se da Miloševića ponovno ne uznemiruju međunarodna nastojanja koja bi ga trebala urazumiti. Potkraj veljače, početkom ožujka kriza je počela u dreničkom području zapadno od glavnoga grada pokrajine Prištine. Postrojbe specijalne srpske policije, opremljene vojnim oružjem, okrutno su 'likvidirale' ugledne velike albanske obitelji Ahmeti i Jašari na području djelovanja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Oružani sukobi došli su u međuvremenu do granice - granice prema Albaniji. Prijeti sukob s južnim susjedom. Osim srpske policije, u akciju je krenula i jugoslavenska vojska. Po tumačenju vojske, prošlog se tjedna netom pokopanih 19 Albanaca i još 200 njihovih sunarodnjaka namjeravalo - nakon kratkog uvježbavanja terorizma u Albaniji - vratiti preko brda na Kosovo sa sanducima oružja, natovarenim na magarce. Tirana pak zastupa tumačenje da je riječ o privremeno izbjeglim kosovskim Albancima, odnosno o radnicima na privremenom radu u inozemstvu, koji su se pokušali snaći nakon ugrožavanja njihovih obitelji i domova. Materijal koji svjetskim medijima nude srpski 'Media Centar' u Prištini i informativni centar KIC Demokratske lige Kosova pod vodstvom 'predsjednika' kosovskih Albanaca Ibrahima Rugove rijetko se poklapaju. Pred poprištima sukoba o kojima ti izvori izvješćuju reportere zaustavljaju srpske ulične blokade. Epicentar sukoba preselio se iz Drenice na ono područje na granici s Albanijom, koje označava drugi dio službenog srpskog imena za pokrajinu Kosovo i Metohija - područje obilježeno srpskim pravoslavnim manastirima i crkvama iz srednjega vijeka - poput Dečana - smješteno nasuprot divljim planinskim lancima na sjeveru Albanije. Čak i da su se albanska policija i vojska uspjele konsolidirati nakon prošlogodišnjega sloma prevarantskih ulagačkih fondova i potonje anarhije, kontrola krijumčarskih staza preko granice bila bi vrlo težak posao. Arsenal oružja u Albaniji, koji je nekoć nagomilao komunistički diktator Enver Hoxha, istodobno je uistinu povelik. Procijenjeno je da je prošle godine ljutita masa iz vojarna i policijskih skladišta opljačkala milijun i pol cijevi svih vrsta. Cijena jedne puške AK-47 iznosila je u to vrijeme 15 maraka. Usprkos tome, odnos između Albanaca u Albaniji i Albanaca na Kosovu ni danas nije obilježen velikoalbanskom solidarnošću - zapravo je je distancirano-poslovan. Doduše, Milošević je prijetnjom novim balkanskim ratom izazvao razmjenu uzajamnih prigovora, prosvjeda i demantija između Beograda i Tirane, ali je istodobno skrenuo pozornost s daleko osjetljivije granice - one prema Makedoniji, najjužnijoj bivšoj jugoslavenskoj republici. Naime, u Makedoniji živi brojna albanska manjina; osim toga, odnosi između Makedonije i Grčke te Makedonije i Bugarske jako su osjetljivi. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright i njezin njemački kolega Klaus Kinkel hrabro izjavljuju da međunarodna zajednica neće tolerirati 'drugu Bosnu'. Sudeći po dosadašnjem djelovanju kontakne skupine, to upozorenje Miloševiću zvuči prilično šuplje. Osim toga, usporedba baš i nije primjerena. Povjerenik EU za vanjsku politiku Hans van den Broek već je podsjetio na činjenicu da je kosovsko pitanje 'pastorče Daytonskog sporazuma'. Naime, to je pitanje izuzeto iz pregovora, vođenih 1995., iz obzira prema tadašnjem mirovnom partneru Miloševiću. Osim toga, međunarodna zajednica slaže se s Miloševićem da promjena granica u prilog samostalnoj republici kosovskih Albanaca ne dolazi u obzir, baš kao ni toleriranje terorističkih akcija usmjerenih protiv srpskih 'okupatora' i albanskih 'kolaboratera'. No, Amerikanci sve glasnije gunđaju u kontaktnoj skupini. Između ostalog i zato što Francuzi Jugoslaviju ne žele isključiti čak ni iz svjetskog nogometnog prvenstva, Washington očito prijeti napuštanjem kontaktne skupine. Zbog notornog opiranja Moskve (...) sankcijama dosad nije postignuto ništa više od sasvim nevjerodostojnog, ne pretjerano bolnog embarga na prodaju oružja Jugoslaviji. Još je jedna stvar dosad smanjivala uvjerljivost sankcija: vođe kosovskih Albanaca odbijaju sve pregovore s Beogradom. Poput vlade u Sarajevu za vrijeme rata u Bosni, i oni teže intervenciji inozemstva. Rugova je ponovio svoj poziv za osnivanjem međunarodnog protektorata kao 'međurješenja'. No, njegov poziv na suzdržavanje od nasilja nailazi na kritike čak i u njegovoj Demokratskoj ligi Kosova. Promjena raspoloženja - od otpora prema oslobodilačkoj borbi - nazire se u prvom redu kod mladih Albanaca. Na najnovijoj turneji uoči sjednice kontaktne skupine, zamjenik američke ministrice vanjskih poslova Strobe Talbott naglasio je da Washington i ne pomišlja na stacioniranje postrojba NATO-a na Kosovu. Čini se da se Milošević oslanja na tu izjavu. Jugoslavenski Predsjednik reagira osjetljivo samo na jednu stvar - na izuzimanje Crne Gore iz sankcija. To se osjećalo i na državnom prijamu, održanom u ponedjeljak: popis gostiju otkriva osjetljivu rupu. U svečanoj dvorani nema predsjednika Crne Gore Mile Đukanovića koji nije omiljen kao kritičar 'zastarjelog' beogradskog vlastodršca. Podsjetnik na preostale velikosrpske snove - slike s vladajućim političarima u republici bosanskih Srba, predsjednicom Biljanom Plavšić ili premijerom Miloradom Dodikom - ne može ponuditi čak ni državna televizija. Njihova 'suradnja' ipak je utjeha međunarodnim zaštitnicima mira u Bosni u teškom procesu provedbe Daytonskog sporazuma - dok je Miloševiću vjerojatno trn u oku", zaključuje Bernhard Küppers. 292345 MET apr 98