US IHT 28. IV. DRVAR

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. IV. 1998. Zauzmite se za bosanske povratnike i spasite Dayton "Povratak izbjeglica u Bosnu može zbuniti. Ovog utorka, ovdje u glavnom gradu republike srpske, međunarodni dužnosnici i visoki predstavnici triju bosanskih etničkih skupina održat će važan sastanak o tom pitanju. Nema sumnje da će se raspravljati o dva bosanska grada, Drvaru i Derventi", iz Banje Luke piše Anna Husarska, politička analitičarka Međunarodne krizne skupine koja nadgleda provedbu Daytonskog dogovora od 1996. Potpisan potkraj 1995. Daytonski mirovni dogovor donio je mir, no nije sastavio Bosnu. Zemlja je u cijelosti i dalje podijeljena na teritorije koji su za vrijeme rata etnički očišćeni. Bilo da su izgnani u inozemstvo (poglavito u Njemačku) ili raseljeni u drugim krajevima Bosne, veoma malo izbjeglica ima hrabrost vratiti se u područja gdje će biti u manjini. To se odnosi na sve tri skupine - Srbe, Hrvate i Muslimane. A neprijateljski doček čeka izbjeglice u područjima pod nadzorom svih triju skupina. Nedavni događaji to ilustriraju. Hrvati, koji dominiraju područjem, sredinom travnja ubili su postariji srpski bračni par koji se upravo vratio u svoje predratno prebivalište Drvar. Zapaljena je kuća u kojoj su prebivali. Tjedan dana kasnije, Srbi su napali raseljene Hrvate za vrijeme posjeta ruševinama crkve u njihovu nekadašnjem prebivalištu Derventi, udaljenom nekih 160 kilometara. Srbi, koji trenutačno prevladavaju u gradu, izvikivali su riječ 'Drvar'. Međunarodne sigurnosne snage (međunarodna policija i vojnici SFOR-a) gađani su kamenjem. Milo za drago. U sljedećih 24 sata, opet u Drvaru, Hrvati su tjerali vođu srpskih izbjeglica Milu Marčeta iz grada, vičući 'Derventa'. Zapalili su stanove u koje su se probno vratile srpske izbjeglice, razbivši sve prozore u zgradi. Također su napali privremene prostorije međunarodnih organizacija i uništili 20 vozila. Opet, milo za drago. Protumeđunarodni aspekt pobune imao je drugi korijen. Nakon ubojstva srpskih povratnika u Drvaru, međunarodna je zajednica rabila svoj mandat nalik na protektorat da bi razriješila dužnosti najviše dužnosnike u općini, zajedno s čelnikom policije i okružnim ministrom unutrašnjih poslova. Odlučni i hitri potezi međunarodne zajednice, čovjek bi mislio. Odlučni, da, ali ne previše hitri. Ubojstva u Drvaru bila su vrhunac etnički utemeljenih napada Hrvata na srpske povratnike ili moguće povratnike. Spaljivanje kuća specijalnost je u Drvaru od listopada 1996. kad je zapaljeno 35 kuća. Međunarodna krizna skupina izdala je dva izvješća o pitanju pod naslovima 'Spaljivanja kuća' (lipanj 1997.) i 'Prazno obećanje?' (siječanj 1998.) Bez koristi. Imali smo čak i konkretno rješenje nazvano 'tenk za kuću'. Predložili smo SFOR-u da u slučaju paljenja izbjegličkih kuća oduzme mjesnoj vojsci koja nadzire područje jednak broj tenkova ili komada teškog topništva, pa da ih zatim uništi. Bio bi to odgovor i odmjeren i primjeren; bio bi lako objašnjiv i transparentno pošten. Da je prijedlog međunarodne krizne skupine proveden, u Drvaru bi bilo ili nekoliko stotina kuća više, ili nekoliko stotina komada topništva manje, u arsenalu vojske bosanskih Hrvata. Nije teško prepoznati počinitelje. Za nedavnoga posjeta Drvaru razgovarala sam s rođacima i susjedima žrtava. Čini se da su Hrvati koji prebivaju u kući srpskog para isprva bili prijateljski rapoloženi prema njima, da bi nakon pritiska mjesne hrvatske policije, koju čine samo Hrvati, postali neprijateljski raspoloženi. Što nam to govori? Da su međuetnički kontakti mogući, ali da ih nacionalisti koji su još na vlasti diljem Bosne pokušavaju spriječiti. Kako god to čudno zvučalo, incidenti u Drvaru i Derventi pokazuju da se politička klima poboljšava i da se izbjeglice vraćaju. Da se nitko nije pokušao vratiti kući, ne bi bilo incidenata. 'To je nezaustavljiv proces - moramo se vratiti, što god bilo', kaže g. Marčeta, ljubazni vođa drvarskih Srba. Tužno se nasmiješio i pokazao otkrhnut prednji zub. G. Marčetu, nominalno gradonačelnika Drvara, poštuju njegovi ljudi, tisuću Srba koji su se vratili i nekoliko tisuća njih koji to žele. Taj čovjek, i njegov Savez za Drvar, zaslužuju svu potporu i zaštitu međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica mora djelovati, bilo smjenjivanjem počinitelja, vršeći pritisak na njihove pretpostavljene (u ovom slučaju na predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana) ili jačanjem povratnika i osiguravanjem sve moguće pomoći za njih. Jedna od prvih fraza koju stranac ovih dana nauči u Bosni jest 'Hoću kući'. Taj san možda nije ostvariv za svih 1,8 milijuna raseljenih Bosanaca, ali želja je ključ uspjeha Daytonskog mirovnog dogovora. O ispunjenju te želje za povratkom kući ovisi uspjeh Daytonskog dogovora, a s njim vjerodostojnost svih nas." 290053 MET apr 98