28. IV. ŠPANJOLSKI EL PAIS - EDUARDO HARO TECGLEN O ALBANCIMA I JUGOSLAVIJI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 28. IV. 1998. A sada, Albanija "Možda uspijemo postići da Albanija uđe u sastav Srbije. Teško nam ide s ovim posljednjim dijelom države koja sama sebe naziva Jugoslavijom, a nekoć je bila sjajna i prilično važna. S jednim diktatorom: Titom. Nije on svima omogućavao da lagodno žive, neki nisu živjeli nikako. Ali, nisu bili malobrojni ni oni koji su ginuli u nekim drugim državama pa i u nekim obnovljenim demokratskim državama. A Tito se odupro Staljinu prije svih ostalih u pobjedničkom dijelu Europe. I stao je na čelo Trećeg svijeta s rijetkim odabranima: s Naserom, Nehruom i Castrom. Loše, loše. Veliki poglavice zapadnog svijeta ušli su u sveti rat protiv Sovjetskog Saveza, a u takvim slučajevima, 'tko nije sa mnom, taj je protiv mene', a to je toliko strašna glupost, vjerskog podrijetla, kao i ona o tome da 'cilj opravdava sredstvo', koju rabi Aznar (Jose Maria Aznar, španjolski premijer, op. prev.) kako bi opravdao, pozdravio i prihvatio zločin koji je počinila tajna služba. Treći svijet je bio bojno polje hladnog rata. Oko njega su se svađala preostala dva svijeta, i mnogi od vođa Trećega svijeta morali su nestati. Tito je dugo izdržao, Castro se još drži. No, Titova se država pretvorila u neprijatelja pa je odlučeno da ona mora nestati. Podijeljena, raskomadana, osiromašena. Neke su njezine dijelove gotovo pripojili moćni susjedi u želji za stvaranjem germanske Srednje Europe. A bilo je teško ujediniti stare feudalne posjede. Posljednji Jugoslaveni, Srbi, prikazani su kao posebno krvoločni i zli. Ne baš toliko kao Iračani, prije kao Kubanci. Oni su ratni zločinci i za njih postoje zatvori. Kao i za sve koji gube. Već neko vrijeme podižemo protiv njih i Albance s Kosova. Jadni ljudi. Njihovi su ih komunistički diktatori odvojili od svijeta. I od hrane. Jadnici su morali bježati u susjedne države kako bi pobjegli od svoje bijede i uvijek su ih vraćali. Ili bacali u more kad idu u Italiju, kao Afrikance koji dolaze u Španjolsku. A sada smo im dali ratničku srčanost, rekao bi Munoz Molina (aluzija na knjigu "Ardor guerrero", šp. književnika Antonia Munoza Moline, op. prev.). I oružje. Ne jedu, ali dobivaju oružje i vojne odore, i održavaju ratoborne mimohode. Obećan im je jedan dobar zapadnjački rat i oni se nadaju da će napredovati ako pobijede. U cijeloj toj priči oko 'bivše Jugoslavije', kako se to mora nazivati, mnogi jadni ljudi umiru već godinama, a sada ćemo postići da ih umre još podosta. A sve za mir i poredak. I za tržišni liberalizam", piše Eduardo Haro Tecglen. 290051 MET apr 98