CORRIERE DELLA SERA - TRST - 24. IV.

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 24. IV. 1998. Kad je Togliatti naredio: 'Dajmo Trst Titu' "Sforza? 'Čovjek glup i nestabilan ali nije reakcionaran...može pasti pod utjecaj.' Ruini? 'Fleksibilna osoba i vrlo umišljena u traženju osobnog uspjeha.' Brosio? 'Čovjek ograničene političke vizije i ne baš bistar koji će se u ulozi veleposlanika ponašati...kao provincijski odvjetnik.' To su prosudbe koje je Togliatti 1946. izrazio o nekim vjerojatnim protivnicima svoje akcije potpore za aneksiju Trsta Jugoslaviji koju je tražio Staljin i zamišljao Tito. Zaboravlja se sve, povijest juri brže od uspomena. No ne vjerujem da je Trst zaboravio godine između kraja rata i 1948. kad se igralo s njegovom sudbinom i kad je postojala opasnost da zbog akcije KP bude odvojen od Italije a da se njegov glas nije čuo. 'Da je prevladala crta Staljin - Togliatti, danas od talijanštine Trsta ne bi ostalo puno više od neke povijesne uspomene, nešto poput sjećanja na Königsberg u gradu Kalinjingradu', kako pišu Elena Aga Rossi i Victor Zaslawsky u svojoj knjizi 'Togliatti i Staljin', koja se ne sviđa nostalgičarima tipa 'je ne regrette rien'. Problem Trsta u središtu je jugoslavenskog zahtjeva kojega je Kremlj podržavao od 1941. Već u listopadu te godine Staljin obavještava Edena da će, kad nastupi mir, Trst morati otići u Jugoslaviju. Kasnije, 1944., slijedi tajni susret u Rimu Togliattija, Milovana Đilasa i Kardelja, poslanih u Titovoj misiji. Tema: Trst. Togliatti se slaže sa Staljinom da ga uzme Jugoslavija, ali za sada je bolje šutjeti kako bi se u Italiji izbjegle reakcije negativne za KP. Ne bi bili sretni ni tršćanski fašisti, Togliatti ih nastoji uvjeriti: 'Na svaki način moramo pomoći okupaciju od strane postrojba maršala Tita'. Zapovijedi su takve i dolaze od Staljina. Koji milostivo i s političkim taktom koji ga krasi u siječnju 1945. potvrđuje jugoslavenskom izaslanstvu doputovalom u Moskvu da podupire Titove zahtjeve. Uvjeravaju ga da su Tršćani spremni za aneksiju, osim nekih autonomaških skupina. Umiruje ih, eto što moraju napraviti: 'Ugušite ih.' Ne znaju se Togliattijeve reakcije na elegantno rješenje, u zamjenu njegova misao glede Trsta ne ostavlja dvojbe: 'U ovom ratu Italija je bila agresor na Jugoslaviju i... ona ima puno pravo računati na potpuno zadovoljenje svojih teritorijalnih zahtjeva.' Zatim bi, dramatski preokret, prema KP, trebao prekriti nacionalistička negodovanja i riješiti problem. U studenom 1946. Togliatti se susreće s Titom i slaže se s njim oko zamjene Trsta za Goricu. To istim trijumfalnim tonom najavljuje u listu 'Unita', ali Nenniju nije po volji: 'Tito se odriče onog što nema i traži od nas ono što imamo'; da se ne govori o valu gnjeva koji će odmah popratiti tu prepirku. Osobito u Trstu, gdje je još živ strah zbog okrutne i krvave titovske okupacije u svibnju 1945. kad je Togliatti nagovarao da 'Titove postrojbe dočekaju kao oslobodilačke postrojbe'. Trst je u prečesto skupo plaćao cijenu: počevši od 1943. kad su ga fašisti socijalne republike zajedno s Venecijom Giulijom prepustili Nijemcima. No iznenada, od 1948. problem Trsta gubi važnost. Prekid između Tita i Staljina, KP očito podupire SSSR i komunisti se mogu pretvoriti u branitelje grada, unatoč ciljevima nepriznatog despota iz Beograda. Staljin više nema interesa podupirati zahtjeve za revizijom julijskih granica, iako za državu Italiju ne pokazuje velike simpatije kako to danas prikazuje Liga. Togliatti više ne treba biti bezobrazan sa Sforzom, Brosiom i drugim 'ruševinama' prošlosti; više se ne mora brinuti o stvaranju komunističke ćelije u ministarstvu vanjskih poslova kako bi nadzirao poteze vlade; više nije potrebno svakoga dana izvještavati ruskog veleposlanika Kostiljeva. Nema potrebe. Sudbina Trsta, što se tiče KP, može se svrstati u obranu talijanštine. Kako je rekao Guareschi: 'Protuzapovijed, drugovi'. No pitanje se povremeno otvara sve do 1954. kad ga rješava sporazum saveznika, zahvaljujući kojem je Trst dodijeljen Italiji. Te mučne godine, od 1948. do 1954., osvjetljava i otkriva Paolo Emilio Taviani, u to doba ministar obrane, u svojoj knjizi 'Dani Trsta'. Na njezinim je stranicama ispričana, dan za danom, patnja Talijana zbog Titova nasilništva jer je prijetio da će tražiti svoja 'prava' nad gradom čak i velikim zborom u dolini Vipave, na samoj granici. Tavianijev dnevnik neobjavljenim dokumentima pojašnjava ono što se mnogima čini nepotrebnim blefom: odluku predsjednika savjeta Pelle da okupi neke divizije u Gorici kako bi odgovorio prijetnjama na način koji se činio čvrstim. Čitamo o noćima provedenim za telefonom u očekivanju vijesti s 'fronte', gotovo u očekivanju nasilja koje saveznici nikada ne bi dopustili. No Taviani je te dane proživljavao s iskrenom strašću, u smjeni straha i nade, kad je svaka odluka mogla imati kobne posljedice. Zanimljivo je primijetiti nestanak komunista sa scene dok se odlučuje o Trstu, kao da ih više ne zanima. Vjerojatno je i bilo tako. Zatim, 5. listopada 1954., Taviani je mogao napisati: 'Talijanska se zastava vratila u Trst!', s uskličnikom. A Einaudi se javlja sa svojom porukom. 'Nikad to ne bi napravio, bio je uvijek strogo odan visokoj bilježničkoj dužnosti šefa države.' Tu još jedan uskličnik ne bio višak" - drži Silvio Bertoldi. 262333 MET apr 98