NJEMAČKA 22. IV. DIE WELT: SMJENA VLASTI U NJEM. STVORIT ĆE SOCIJALISTIČKU EUROPU

EUROPU NJEMAČKA DIE WELT 22. IV. 1998. Lijevo u Europi Eurospka unija klizi ulijevo, zaključuje Herbert Kremp. "Ako SPD (Socijal-demokratska stranka Njemačke - op. prev.) pobijedi na skupštinskim izborima, u Europskoj uniji prevladat će vlade ljevice i koalicije lijevoga centra. Iznimke su zasad još Irska i Španjolska. U tom će slučaju 13 od 15 zemalja - u prvom redu glavne države Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija - provesti smjenu na vlasti i zastupati istu političku orijentaciju. Kakvo je značenje tog 'klizanja ulijevo' u devedesetim godinama u odnosu na političku i gospodarsku klimu u zajednici koja je na kapitalističkim tržištima izložena neumoljivoj konkurenciji? Doduše, politička računica nije glatka kakvom se na prvi pogled čini. Francuska je obilježena kohabitacijom: najmanje do 2002. g. socijalističkoj vladi bit će suprostavljen konzervativni predsjednik države. U Belgiji i Luxemburgu kršćansko-demokratski premijeri nalaze se na čelu velikih koalicija. Na čelu talijanske lijeve koalicije nalazi se nezavisni premijer. Socijaldemokrati u Švedskoj i u Nizozemskoj dublje su potisnuli socijalnu državu od građanske njemačke vlade. Blair vodi modificiranu politiku gospođe Thatcher. Gerhard Schroeder kreće njegovim smjerom prema imaginarnoj točki 'centra', kako bi na toj poziciji - oslobođen pritiska Franza Josefa Straussa - uspostavio pomični koordinatni sustav (trajno oslobođen fiksnih vrijedosti). Usprkos nijansama, smjena vlasti u Njemačkoj utjecat će na stvaranje 'socijalističke Europe' (kao što izjavljuje austrijski savezni kancelar Klima) s pripadajućim Europskim vijećem čelnika država i vlada, raznim ministarskim vijećima i njihovim politički obojenim birokracijama, EU-povjerenicima pod zapovjedništvom vlada, i Europskom skupštinom, koji su - slično kao njemačka savezna skuština - odraz odgovarajućih odnosa snaga. Tome valja dodati lijevu 'olovnu novu' komunista i zelenih u nekoliko država, ponajprije u Italiji i Francuskoj, koje će možda ojačati i njemačka komponenta Zelenih. U kojem će se smjeru kretati takva Europa? Sudionici publicističke rasprave o globalnom gospodarskom sustavu ističu razlike između anglosaksonskog, azijskog i 'rheinskog' kapitalizma kako bi definirali u prvom redu socijalpolitičke razlike. Pojam rheinskog kapitalizma obuhvaća - gledano iz izravne njemačke i nešto ukošene francuske perspektive - socijalnu amortizaciju tržišne privrede, liberalizam pod staklenim zvonom zakonski propisanog milosrđa. Taj je sustav bio uspješan sve dok nije zapao u krizu vlastite strukture, nalik na nasukanog kita, kojeg izvan njegova prirodnog elementa pritišće njegova vlastita težina. Sve reforme, predmet sadašnjih sukoba, sastoje se u smanjivanju socijalne težine 'rheinskog' sustava radi njegove pripreme za natjecanje s manje opterećenim američkim i azijskim konkurentima. Odluka država EU da se podvrgnu financijsko-političkoj kuri mršavljenja u obliku 'kriterija' kako bi osigurale stabilnost buduće jedinstvene valute bila je sastavni dio tog treninga. No, glavne kontinentalne države u sastavu EU nisu provele komplementarnu reformu poreznih i socijalnih sustava i deregulaciju rada. To je jedan od razloga zašto izravna ulaganja u dramatičnom luku zaobilaze čak i Njemačku kojom je dosad vladala građanska vlada, slijevajući se istodobno velikom brzinom u reformirane zemlje pod vodstvom lijevih vlada - poput Velike Britanije, Švedske i Nizozemske (pa čak i Finske). Iz te je činjenice moguće izvući samo neugodan zaključak da je politička orijentacija tek vanjština, a ne i pouzdan znak nijansirane sposobnosti za reforme. Praksa 'socijaldemokratske Europe' morala bi pokazati hoće li stvarnost potvrditi takvu logiku. Nije moguće previdjeti činjenicu da je SPD blokirala njemačke reforme. Njemačka bi (po toj logici) bila u boljem položaju da Bundesrat nije na nož dočekao vladine i skupštinske porezne zakone. Štogod danas izjavljivao kancelarski kandidat Schroeder, činjenica je da su se njemački socijal- demokrati protivili reformama te da su iskreno bili spremni na društvenu raspodjelu dobara. Tako je i u Francuskoj i u Italiji: država posvuda intervenira u prvom redu radi zapošljavanja, svi inzistiraju na lažnom proročanstvu o 35-satnom radnom tjednu, posvuda je socijalni standard proglašen svetom 'kulturnom' stečevinom. Dakle, socijalistička odnosno socijalno-prioritetna reforma značenja 'rheinskog' kapitalizma' djelomično je javno prihvaćena a djelomično tajno priželjkivana tendencija. Biračko tijelo valja pitati može li takva Europa, koja se ne može riješiti nostalgičarskih izvora novca, biti sposobna za konkurenciju. Nema dvojbe da bi visoka, strukturno uvjetovana nezaposlenost u 'lijevo' orijentiranoj EU bila neprekidno iskušenje u obliku stvaranja radnih mjesta uz nereformirano visoke troškove, a time i za činjenično pretpostavljanje 'socijalne kulture' konkurentnosti. Lijepe riječi prigušuju činjenicu da je zapravo riječ o (...) banalnoj kulturi subvencija. (...)", ističe u završnom dijelu uvodnika Herbert Kremp. 230115 MET apr 98