SLUČAJ DOKMANOVIĆ: SVJEDOČENJE STRUČNJAKA ZA USTAV SFRJ

DEN HAAG, 22. travnja (Hina) - Svjedokinja obrane na suđenju Slavku Dokmanoviću pred ICTY-jem i stručnjak za ustavno pravo, Zlatija Đukić Veljković, ustvrdila je da su pravni akti koje je Hrvatska donosila 1991. godine bili u neskladu s jugoslavenskim saveznim Ustavom, dok su pravni akti što su ih donosile vlasti na područjima Hrvatske pod nadzorom Srba bili rezultat "posebnih okolnosti." Đukić Veljković, profesorica ustavnog prava iz Beograda, također je kazala da je hrvatski zakon o državljanstvu od 26. lipnja 1991. godine bio u apsolutnom neskladu s jugoslavenskim Ustavom, dok je za zakon Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem iz kolovoza 1991. godine, a prema kojemu stanovnici te oblasti prestaju biti hrvatski državljani a ostaju državljani Jugoslavije, kazala da je "specifičnost" i "privremeno rješenje" koje treba promatrati u kontekstu događaja. Na upit tužitelja znači li to da je ustavno prihvatljivo da dio građana Hrvatske ostane bez svog državljanstva, Đukić Veljković je kazala da je tu važna činjenica da su Srbi prestali biti konstitutivni narod u RH. Tužitelj je primijetio da je ta odluka "srpske oblasti" utjecala na teritorijalnu granicu RH, no svjedokinja nije tu vidjela nikakvu povezanost. Dok je glavno ispitivanje ove svjedokinje u ponedjeljak bilo kratko, tužiteljevo protuispitivanje u utorak bilo je znatno duže jer je svjedokinja izjegavala tužitelju dati konkretne odgovore. Obrana nastoji dokazati da Dokmanović, koji je od lipnja 1991. godine živio na području vukovarske općine pod srpskom kontrolom, nije imao ulogu u organiziranju ubojstva više od 200 ljudi na Ovčari nakon pada Vukovara 20. studenoga 1991. godine te da nije imao ni autoritet da spriječi zločin što su provele JNA i srpske paravojne snage. Slavko Dokmanović bio je predsjednik vukovarske općinske skupštine u razdoblju od 29. svibnja do 23. srpnja 1990. godine te ponovno od 10. lipnja 1994. do 5. travnja 1996. godine, izjavila je Veljković u glavnom ispitivanju. Svjedokinja se u toj tvrdnji oslanjala na odluke o imenovanju i razrješenju što ih je 1991. godine izdala hrvatska vlada, a 1994. godine "vlada" tzv. Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Premda se u glavnom ispitivanju pozvala na pravne akte hrvatske vlade, svjedokinja im je stalno osporavala ustavnost. Na kraju upornog ispitivanja tužitelja, ona je priznala da pravni akti RH kao i akti hrvatskih Srba na teritoriju pod njihovom kontrolom nisu bili u skladu s Ustavom SFRJ. Ona je međutim i jedne i druge akte nazvala "privremenim, ali validnim." Na upite tužitelj Granta Niemanna o tomu je li savezni zakon bio nadređen zakonima republika, pa tako i zakonima "srpske oblasti", te jesu li na teritoriju RH smjeli, prema saveznom ustavu, biti provođeni zakoni "RSK", u okviru kojih je najavljena i djelomična primjena zakona Republike Srbije, Veljković je odgovorila samo "da se radi o posebnim okolnostima." Svjedokinja je predstavila i dokument kojim je nakon pada Vukovara utemeljena nova srpska lokalna vlast 22. studenoga 1991. godine kako bi dokazala da Dokmanović ni prema srpskim zakonima nije više bio predsjednik općine. Optužba je, međutim, u ponedjeljak prikazala reportažu beogradske televizije prikazanu 22. studenoga u kojoj Dokmanović, predstavljen kao gradonačelnik Vukovara, najavljuje uspostavu novih civilnih vlasti u Vukovaru i izražava nadu da "novi grad više neće biti ustaški već pravi srpski grad." Objašnjavajui tužitelju što je Velika narodna skupština na teritoriju RH pod nadzorom Srba, svjedokinja je kazala da su se sve skupštine zvale "narodnima", a da ta skupština predstavlja srpski narod koji je bio "negiran." Đukić Veljković je, kao prvi svjedok obrane, sucima ICTY-a tumačila Ustav SFRJ iz 1974. godine koji je ocijenila "kompliciranim i proturječnim." "Tim Ustavom uspostavljen je jedan novi oblik federacije u kojemu su i republike i autonomne pokrajine postale konstitutivni elementi", objasnila je svjedokinja. "Pravo na samoodređenje, po tom Ustavu, nisu imale republike, već narodi - srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, a BiH je bila složeno pitanje", nastavila je ona i dodala da su u Hrvatskoj konstitutivni narodi bili Hrvati i Srbi. "Ustavni sud SFRJ je 16. listopada 1991. godine ukinuo ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske", podsjetila je Đukić Veljković. "Četiri republike koje su se otcijepile prekršile su Ustav jer se teritorij SFRJ nije smio mijenjati bez suglasnosti svih elemenata federacije", kazala je svjedokinja. Na upit tužitelja je li RH trebala povući odluku o nezavisnosti, svjedokinja je ustvrdila da je proglašenje nezavisnosti RH tada bilo ustavno nevažeće i da Hrvatska nije bila suverena i nezavisna država. Tužitelj je na to primijetio da su 1990. i 1991. godine razne republike kršile savezni ustav i da mu se čini da je Veljković jedina osoba koja je 1991. godine poštivala Ustav SFRJ, na što je ona odgovorila da ju je "delegirao pravni fakultet u Beogradu kako bi pred ICTY-jem razjasnila stvari i dokazala da su pravni akti RH iz tog razdoblja nevažeći." Na primjedbu tužitelja da se, bez obzira na odluke saveznog ustavnog suda, proces dezintegracije u svim jugoslavenskim republikama nastavio brzim tempom od 1989. do 1991. godine, Veljković je odgovorila da je to složeno pitanje čiji se uzroci još ispituju. Ona je opovrgnula tužiteljevu tvrdnju da su događaji u Srbiji djelovali destruktvno na federaciju i kazala da su Srbija i Crna Gora nastojale očuvati Jugoslaviju. Nakon svjedokinjinog citiranja izjave Badinterove komisije od 29. studenoga 1991. godine, gdje se govori o "hrvatskoj 'želji' za nezavisnošću, a ne o nezavisnosti", kako je istaknula Veljković, Niemann je ustvrdio da svjedokinja prihvaća odluke Badinterove komisije samo kad se poklapaju s njezinim mišljenjem. On je naveo Mišljenje 11 te komisije u kojemu se potvrđuje da Hrvatska i Slovenija, nakon tromjesečne odgode, postaju suverene države 8. listopada 1991. godine." Tužitelj je želio čuti je li odluka o ukidanju autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina bila u skladu s Ustavom, a Veljković je odgovorila da su to legalne promjene učinjene u srpskom ustavu, uz nazočnost predstavnika pokrajina. Ona je ocijenila da tužiteljevo pitanje o ustavnoj prihvatljivosti odluke Srbije da provede referendum o Kosovu 1990. godine "nije relevantno" i da "nije svrsishodno proširivati temu". Na to je reagirao predsjedavajući sudac Antonio Cassese tvrdnjom da pitanje jest relevantno i da svjedokinja prepusti sucima da odluče treba li proširiti temu. Na upit tužitelja je li bilo ustavno prihvatljivo blokiranje Stjepana Mesića da preuzme dužnost predsjednika Predsjedništva u svibnju 1991. godine, Veljković je kazala da je to bilo šire pitanje o kojemu ne može govoriti. Ona je također kazala da ne zna za izjavu srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića od 16. ožujka 1991. godine prema kojoj Srbija više neće priznavati odluke Predsjedništva SFRJ, te je ustvrdila da ne zna ništa i o proglašavanju nezavisnosti Srba u Kninu istoga dana. Sudac Cessese je na to primijetio kako je očekivao da svjedokinja, kao stručnjak za ustavno pravo, zna nešto o povijesnim događajima usko vezanim uz ustavno pravo. Veljković je na inzistiranje suca Cassesea da precizno usporedi ustavnost odluka na koje se pozivala - odnosno odluka RH, s jedne, i "RSK", s druge strane, ostajala pri tvrdnji da nastoji protumačiti "specifičnosti." (Hina) vb sd 221745 MET apr 98