US THE WASH. POST 17. IV. DAALDER KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 17. IV. 1998. Kosovo: deja vu Bosne "S ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright na čelu, Clintonova vlada stalno tvrdi da u reagiranju na srpsko obrušavanje na Kosovu 'nećemo ponoviti pogrješke iz prošlosti'. Ipak, ostavimo li retoriku po strani, američki potezi malo se razlikuju od reakcije Washingtona na događaje u Bosni od prije šest godina. Umjesto primjene one vrste vodstva koja je na posljetku uspjela dokrajčiti rat u Bosni, vlada ponavlja četiri temeljne pogrješke", piše izvanredni profesor na studiju politologije sveučilišta u Marylandu Ivo H. Daalder, koji je između 1995. i 1996. u Državnom sigurnosnom vijeću sudjelovao u oblikovanju američke politike prema Bosni. Ključna zabluda - tada, kao i sada - jest ustrajanje na sporazumnom djelovanju s našim europskim partnerima. S obzirom na duboke razlike u gledištima unutar šestočlane kontaktne skupine, to vodi politici najmanjeg zajedničkog nazivnika. Ako nas je Bosna ičemu naučila, to je da podređivanje američke politike diktatima savezničkog jedinstva prije vodi paralizi nego silovitoj akciji. Kao drugo, metoda koju biramo danas, kao i 1992., gospodarske su sankcije. Iako bi sankcije krhko srpsko gospodarstvo mogle gurnuti preko ruba, kao instrument pritiska one imaju svojih nedostataka. Ako ih provodi kontaktna skupina, sankcije pogađaju tržišna gospodarstva u srpskom susjedstvu, a sva su ona već pretrpjela ozbiljne gospodarske štete. U isto vrijeme, djelotvornost sankcija zahtijeva spremnost kontaktne skupine da ih u potpunosti provede. No tako američka politika postaje taocem hirova Rusije i europskih saveznica, od kojih većina ne dijeli washingtonsku ljutnju prema Miloševićevim potezima ili nisu spremne podnijeti gospodarski udarac. Zaista, neuspjeh kontaktne skupine u dogovaranju o novim sankcijama u Bosni tipičan je za probleme koje američkoj politici donosi oslanjanje isključivo na sankcije. Treća je ključna pogrješka inzistiranje na uvjetovanju bilo kojega političkog rješenja sukoba zadržavanjem teritorijalnog integriteta Jugoslavije, dok jedna strana taj uvjet odbija. Uostalom, nema ničeg čarobnog u jugoslavenskom teritoriju. On u sadašnjoj konfiguraciji postoji tek od 1992. Mi smo ograničili diplomatske odnose s Jugoslavijom. A ona nema svoje mjesto u UN-u ili OESS-u. Američkim bi interesima najbolje služila rezolucija koja bi ujedno bila mirnodobska te bi promicala regionalnu stabilnost. To bi moglo značiti neki oblik autonomije za Kosovo unutar Federativne republike Jugoslavije - možda treću republiku, uz Srbiju i Crnu Goru. A možda neovisnost nije najbolje rješenje, budući da bi mogla prouzročiti slične zahtjeve albanske manjine u Makedoniiji. No buduća autonomija, neovisnost ili podjela Kosova pitanje je koje trebaju riješiti sukobljene strane (po mogućnosti uz posredovanje Sjedinjenih Država ili kontaktne skupine), a ne outsideri. Na posljetku, vlada ponavlja svoju staru bosansku pogrješku namjerne neodređenosti o uporabi vojne sile. Viši vladini dužnosnici kažu da 'nijedna mogućnost' nije isključena te su izrazili spremnost 'uporabiti svako prikladno sredstvo koje nam je na raspolaganju' da riješe taj problem. No nijedan dužnosnik nije ponovio takozvano božićno upozorenje predsjednika Busha od kraja 1992., koje je navodno objasnilo da će 'u slučaju sukoba na Kosovu, izazvanog srpskim potezima, Sjedinjene Države biti spremne uporabiti vojnu silu protiv Srba na Kosovo te u samoj Srbiji.' Nakon godina vojnih prijetnji izricanih u Bosni te neuspjeha da ih se slijedi, vlada je na posljetku ponovno zadobila vjerodostojnost, nakon bombardiranja bosanskih Srba 1995. Bilo bi tragično protraćiti tu vjerodostojnost ponavljanjem prošlih grješaka izricanja vojnih prijetnji bez bilo planova, bilo namjere da ih se slijedi. Umjesto toga, vlada mora pojasniti uvjete u kojima će vojne snage biti uporabljene. Mora se postaviti jasna granica - primjerice, za ponovljeni masakr, poput onog koji je srpska paravojna policija izvršila početkom ožujka. Jasnoća o uporabi sile protiv Srbije također je potrebna kako bi osigurali da korake koje bi mi i naše saveznice mogli poduzeti u smislu postavljanja savezničkih vojnika duž albanske granice te produženja vojne nazočnosti u Makedoniji, Beograd ne shvati kao znak da smo zainteresirani samo za sprječavanje širenja sukoba, a ne i za to što se događa na samom Kosovu. Naša početna reakcija na srpske zločine u pokrajini Kosovo previše je podsjećala na prethodne neuspjehe u Bosni. Vrijeme je da pokažemo da smo u Bosni naučili lekciju te da djelotvoran odgovor na neprihvatljivo ponašanje ne može biti ograničen samo na gospodarske sankcije, već da mora uključivati i izvediv diplomatski okvir te očiglednu spremnost na uporabu sile. Ponajviše, to zahtijeva američko vodstvo i pokazivanjem spremnosti na samostalnu akciju, umjesto pravljenjem kompromisa za volju savezničkog jedinstva." 200009 MET apr 98