ŠPANJ. EL PAIS 17. IV.- MMF

ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. IV. 1998. Moralna opasnost od Međunarodnoga monetarnog fonda Guillermo de la Dehesa, potpredsjednik Centra za istraživanje gospodarske politike (Center for Economic Policy Research), piše o opravdanosti posezanja za kreditima Međunarodnoga monetarnog fonda. U članku, između ostaloga, stoji: "Tijekom posljednjih mjeseci čitali smo i slušali mnoge kritike zbog paketa pomoći i intervencija Međunarodnoga monetarnog fonda koje je pružio kao odgovor na azijsku financijsku krizu. S jedne strane, radilo se, djelomice, o opravdanoj osudi nekih političara i ekonomista bilo kakve intervencije Međunarodnoga monetarnog fonda i međunarodne zajednice u pokušaju da se ublaži kriza. To se konkretiziralo u tri vrste kritika, temeljenih na poznatom argumentu slučaja i moralnog rizika. Ovo prvo odnosi se na to da se uvijek kad se pokušava ublažiti učinke neke krize ili kako bi se izbjegli gubici za ulagače koji se usuđuju posuđivati ili ulagati u države koje trpe od financijske krize, na kraju, vrlo brzo, stvori još jedna kriza, budući da će oni ulagati i u ostale države s visokim rizikom ulaganja, očekujući da će Međunarodni monetarni fond i tim državama dati pomoć. Drugim riječima, jedini način da više ne bude kriza jest to da se sve one koji su njima zahvaćeni ostavi da skupo plate svoje odluke i da to nikada ne zaborave, ako krizu uspiju preživjeti, kako bi poslužili kao primjer ostalima, a i zato da bi se kasnije ispravno procjenjivao rizik. Stoga bi se moglo reći da je paket pomoći Meksiku iz 1995. godine omogućio da banke i fondovi i dalje bez straha ulažu u Aziju pa se tako stvorila druga kriza samo dvije godine kasnije. Druga se kritika odnosi na problem prijenosa rente. Ne može se koristiti novac poreznih obveznika kako bi se spasili od propasti gospodarski čimbenici poput banaka, tvrtka, vlada itd. koji nisu znali kako upravljati svojim sredstvima ili su, katkada, djelovali izvan zakona. Zapravo, svaki put kad posreduju države ili međunarodne organizacije, riječ je o slučajevima kad je u opasnosti moral. Jer, neki tu gube manje od drugih, pa tu obično postoji i nepravda, a neki gospodarski čimbenici ne plaćaju, u cijelosti ili djelomice, svoje krive procjene, svoje loše vođenje ili čak namjerno nezakonito ponašanje, a to je zapravo poziv ostalima da se jednako vladaju. Ali, moraju se uzeti u obzir i neka druga mišljenja koja mogu opravdati takve intervencije zato što bi negativne posljedice intervencije mogle ipak biti manje nego da intervencije nije bilo. U prvom redu, teško je vlastima ili međunarodnim organizacijama odustati od intervencije ako bi posljedice takve odluke mogle biti ozbiljne ili nepredvidljive. Opći krah u državama na jugoistoku Azije imao bi teške posljedice i za ostatak svijeta, gdje bi uzrokovao veliko smanjenje trgovine zbog smanjenog uvoza iz tih država, a sve bi doveo do recesije. Opći slom financijskih sustava u toj regiji mogao bi teško pogoditi zapadne banke i izazvati velike rizike u poslovanju i sustavu plaćanja, s nepredvidljivim posljedicama. Kriza bi mogla za sobom povući i neke države Latinske Amerike, srednju i istočnu Europu, a na taj bi način sigurno nastala svjetska recesija. Zato su Europa i SAD prve poduprle operaciju spašavanja, ne zbog brige za druge, nego zbog vlastitih interesa. Drugo, Međunarodni monetarni fond intervenirao je samo tamo gdje su to zahtijevale same države, u bezizlaznoj situaciji, i znajući da je pomoć uvjetovana velikim političkim, gospodarskim i financijskim ustupcima koji, u velikom broju slučajeva, pretpostavljaju i pad vlade koja zahtijeva pomoć. A dužnici i ulagači skupo su platili svoje riskantne odluke. Burzovni su pokazatelji pali za 70 posto u usporedbi s dolarom, a eskontna stopa izgubila je na vrijednosti za oko 40 posto, pa su strane banke morale obnoviti svoje dugoročne kredite i kamate ispod cijena koje vladaju na tržištu. Unatoč svemu tome, najviše su bile pogođene ustanove sa sjedištem u krizom pogođenim državama. Treća kritika, najviše protekcionistička i najmanje utemeljena, kaže da se ne smije pomagati neprijatelju. Tako se vjeruje da će azijske države, sa slabijim valutama, zahvaljujući ovoj pomoći u budućnosti postati još jači konkurenti SAD-u i Europi i da će tamo izazvati još veću nezaposlenost i pad gospodarskog rasta. (...) Na kraju je Međunarodni monetarni fond prihvatio program zamišljen kako bi države koje su zatražile njegovu pomoć što prije opet stekle povjerenje u tržište kapitala. To neće biti lako, budući da se u toj krizi strukturni i kulturalni problemi najdulje rješavaju. U svakom slučaju, sljedeći će mjeseci pokazati je li gorki lijek bio ispravno odabran ili nije, budući da će se tak tada moći usporediti stupanj oporavka onih koji su ga uzeli i onih koji nisu, ili ga nisu ni tražili". 200001 MET apr 98