US WASH. POST 12. IV. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 12. IV. 1998. Posljednji tragovi rata "Nijedan dan u Europi ne počinje iznova. Taj je kontinent koloniziran vlastitom prošlošću i sjećanjem. Amerikanci se često vide kako svaku novu zoru dočekuju naoružani mandatom da do kraja dana prevladaju prošlost ili joj pobjegnu. Taj će američki san u Parizu ili Varšavi izazvati smiješak, ili cerek", piše Jim Hoagland. "Danas nije nikakva iznimka: dok su Amerikanci psihološki zaokupljeni pripremama za 21. stoljeće, Europljani se zadnjim mjesecima tisućljeća koriste da bi se sporazumjeli o zadnjim tragovima Drugoga svjetskog rata i strašnim međunarodnim zločinima koje je taj sukob nadahnuo. Taj se pokušaj odvija u europskim sudnicama, muzejima, bankama, političkim strankama i ministarstvima vanjskih poslova - na mjestima gdje se pojedinačna i nacionalna odgovornost za prošlost mogu razdijeliti i pretvoriti u dobitak, pravdu ili, jednostavno, još malo sjećanja. Svaki je pokušaj na svoj način osebujan: tu su nacistička krađa francuskih umjetnina koje su zatim 'izgubljene' u privatnim ili državnim kolekcijama, švicarski bankovni računi i drugi imetak skriven od ljudi koji su holokaust preživjeli ili njihovih rođaka; zakašnjeli njemački ugovor koji napokon priznaje desetogodišnje nepravde premda češkim izbjeglicama; ili, mnoštvo ksenofobičnih političkih pokreta koji iskrivljuju povijest kako bi povećali i iskoristili moderne rasističke napetosti. No te događaje i istrage povezuje činjenica da se životni vijekovi ratnih zločinaca, žrtava, veterana, pa čak i djece koja su dotaknuta ratom, približavaju završetku. Kronološki, sad je vrijeme da izravnamo goleme dugove Drugoga svjetskog rata. Sad ili nikad. (...) Fizičko uništenje i hladnoratovska podjela Europe koju je Drugi svjetski rat donio izblijedili su, ali ne i moralne posljedice rata. Moralna se pitanja akutno pojavljuju u zemljama koje su izabrale sumnjivi srednji put prilagodbe za vrijeme rata, da bi zatim nacionalnim institucijama dopustile da razviju dojmljivu zaboravljivost o plodovima nacističkog osvajanja s kojima su se susrele. Daljnja potraga za nacističkim zlatom skrivenim u stranim ministarstvima financija, kao i potraga za švicarskim računima s imetkom žrtava dio su neriješene baštine sukoba. To su i političke demonstracije SS veterana u Litvi i mladi neonacisti u Austriji i Njemačkoj. Skrb za identitet i povijest najjasnije je trenutačno vidljiva u Francuskoj, gdje je upravo završilo šestomjesečno suđenje Mauriceu Paponu. Ostarjeli i nepokretni Papon osuđen je za sudjelovanje u nacističkim zločinima protiv čovječnosti, zbog predaje francuskih Židova i drugih Gestapou, no oslobođen je optužbe da je sam kriv za te zločine. Podijeljena presuda te desetogodišnja kazna koju je Papon dobio, kompromis su ne samo prema Paponu, koji je tvrdio da je samo slijedio zapovijedi te da je također pomagao francuskom pokretu otpora, već i prema dvostrukoj ratnoj baštini Francuske. (...) Francuska je bila žrtva, zatvorenik, sudionik i borac pokreta otpora u različitim vremenima i različitim omjerima. To je De Gaulleovu ideologiju veličine učinilo toliko prijeko potrebnom u poslijeratnoj obnovi Francuske. Majstor političke psihologije, De Gaulle je shvatio da treba istaknuti i stvoriti junaštvo koje njegov narod uglavnom nije pokazao. Gaullistička strategija, koju su srditi Amerikanci prilično ismijavali, sjajno je djelovala 40 godina. No sublimiranjem i potiskivanjem kolaboracionističke strane francuskog ratnog identiteta, general je stvorio vremensku bombu čije kuckanje francusko društvo sad čuje veoma glasno, dok se suočava s porastom antisemitizma i ekstremnoga desničarskog nacionalizma. Zakašnjelo gonjenje Papona i snažna politička rasprava o ekstremizmu, koju zahtijevaju predsjednik Jacques Chirac i drugi, sad se izravnije nego prije bave nedovršenim poslovima iz Drugoga svjetskog rata. To treba ohrabrivati, i ako je potrebno, oponašati." 142053 MET apr 98