ŠVIC. 2. IV. NZZ: SRPSKI STAROSJEDIOCI ZANEMARENI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 2. IV. 1998. Kosovo između rata i mira Mogući ratni sukob na Kosovu najteže će ugroziti egzistenciju srpskih starosjedilaca koji bi stoga mogli odigrati posredničku ulogu u srpsko-albanskim pregovorima, upozorava novinar. "Vijeće sigurnosti u New Yorku uvodi embargo na trgovinu oružjem, jugoslavenske vlasti prepolovljuju vrijednost dinara, srpski ministar za odgoj i obrazovanje predaje ključeve Instituta za albanologiju u Prištini njegovu albanskom ravnatelju - u roku od 24 sata na Kosovu i oko njega zavladala je živost. Još nije siguran cilj te živosti - navještaji povećavanja i smanjivanja napetosti javljaju se paralelno. Jugoslavenski predsjednik Milošević ponovno pokazuje da je lukav taktičar. Uključivanjem ultranacionalista Vojislava Šešelja u vladu bar je privremeno neutralizirao potencijalno opasnog kritičara, stvorivši dodatni manevarski prostor. Šešelju je u Miloševićevoj igri vjerojatno namijenjena dvostruka uloga: na unutrašnjoj pozornici trebao bi štititi leđa režimu pri nepopularnim slučajevima uzmaka na monetarnoj bojišnici i na Kosovu, a prema inozemstvu može u slučaju prodora biti po potrebi instrumentaliziran kao nacionalistički ekstremist, pored kojega Milošević ponovno može nastupiti u pozitivnoj ulozi mirotvorca. Time jugoslavenski Predsjednik ne isključuje nijednu opciju. Trenutačno se nastavlja natezanje oko dijaloga o pitanju Kosova. Spomenuti je dijalog još u fazi razgovora o razgovorima. Beograd namjerava sljedeći tjedan ponovno poslati u Prištinu pregovaračko izaslanstvo pod vodstvom potpredsjednika srpske vlade Ratka Markovića i pozvati na pojedinačne razgovore čitav niz vodećih albanskih političara na Kosovu. U razgovorima bi kao osobni Miloševićev predstavnik trebao sudjelovati i potpredsjednik jugoslavenske vlade Vladan Kutlešić, čime je pitanje Kosova prebačeno sa srpske na jugoslavensku razinu. Na drugoj strani, Ibrahim Rugova, predsjednik međunarodno nepriznate 'Republik Kosovo', očito ima problema sa sastavljanjem reprezentativnog albanskog pregovaračkog izaslanstva. Na pregovore je pozvao 14 političara i jednog predstavnika studenata. Izaslanstvo obuhvaća i Rugovine kritičare; doduše, jedan od najvažnijih, Adem Demaqi, odbio je sudjelovati na pregovorima, a šef vlade u egzilu u Bonnu Bujar Bukoshi oklijevao je s pristankom. Nadalje, Rugova zahtijeva da na pregovorima sudjeluje i treća strana, po mogućnosti SAD; no, već je odavno navijestio da uvodni razgovori mogu biti održani i na bilateralnoj razini. Beograd pak izričito odbija internacionalizaciju kosovskog pitanja u obliku sudjelovanja predstavnika inozemstva na pregovorima. Predmet pregovora i dalje je sporan. Rugova uporno zahtijeva nezavisnost svoje 'Republik Kosovo'. Beograd je dosada odlučno odbijao pregovore o nezavisnosti Kosova. Ni Washington ne želi ni čuti za promjenu postojećih međunarodnih granica; u slučaju Kosova nije riječ o pravu naroda na samoodređenje. No, Washington zagovara 'pojačan položaj' za Kosovo. U tom kontekstu diplomatski krugovi raspravljaju o dva modela: prvo, o odvajanju Kosova od Srbije i o važnijoj ulozi samostalne republike Kosovo u okviru Savezne Republike Jugoslavije i, drugo, o obnovljenoj autonomiji Kosova u okviru Srbije. Po srpskom ustavu Kosovo već sada ima status 'autonomne pokrajine' i srpski predsjednik Milutinović već je izjavio da je spreman pregovarati o autonomiji; no, ti bi pregovori mogli rezultirati i očuvanjem sadašnjeg stanja. Na kraju valja spomenuti i plan podjele, koji su odavno objavili članovi Srpske akademije znanosti: po tom bi planu Kosovo trebalo biti prepolovljeno - zapadni dio (Metohija) pripao bi Albancima, a istočni dio Srbima. Doduše, na zapadnom dijelu Kosova nalaze se najvažniji kulturni spomenici iz doba srpskog procvata u srednjem vijeku, ali istočni dio obuhvaća najveća nalazišta željezne rudače i ugljena, a ona su istodobno i najvažnija. Taj prijedlog razotkriva slabo razvijen politički način razmišljanja kod akademika, utemeljen uglavnom na feudalnim uzorcima: naime, oni tumače državu u prvom redu kao vladavinu nad dijelom teritorija, a stanovništvo tog teritorija i njegova blagodat imaju tek drugorazrednu ulogu. U svim raspravama o dijalogu i statusu jedna je skupina u demografskoj strukturi manje ili više marljivo zanemarena: riječ je o srpskim starosjediocima koji su na Kosovu u manjini. Oni već generacijama žive zajedno s kosovskim Albancima i obično govore i srpski i albanski jezik. Njihovi su korijeni na Kosovu. Interese srpskih starosjedilaca ne zastupa danas ni Milošević ni Rugova; sukob nacionalizama mogao bi ih progutati. Pritom valja napomenuti da bi baš oni mogli odigrati posredničku ulogu u potrazi za nenasilnim rješenjem kosovskog sukoba budući da će upravo oni sigurno pretrpjeti najteže posljedice u slučaju bilo kakvog oblika ratnog sukoba - njihova će egzistencija biti najugroženija. No, političku dinamiku diktiraju trenutačno pretežno ljudi koji doslovno nisu sposobni za dijalog. Na jednoj strani u Prištini prosvjeduju radikalizirani Albanci - pretežno mladi ljudi. Mnogi od njih pohađali su jedino albanske škole i ne govore ni riječi srpskog. Na drugoj strani prosvjeduju radikalizirani Srbi, pretežno studenti, poslani proteklih godina na Kosovo, i gurnuti u ulogu pijuna političara i profesora koji bi trebali provesti agresivnu politiku Beograda. Nitko od njih ne govori ni riječ albanskog. Incidenti su gotovo neizbježni. Na selima pak nastupa 'Oslobodilačka vojska Kosova': po izvješćima novinske agencije Reuters, na nekoliko su se mjesta pojavili uniformirani i naoružani gerilci, a nedaleko od jednog policijskog položaja iskopali su i rovove. Vjerojatno je riječ o pukoj demonstraciji koja ipak pokazuje da je Kosovo na prekretnici između rata i mira", zaključuje novinar. 030330 MET apr 98