ŠVICARSKA-28.III.NZZ: ŠIRENJE NA ISTOK ODVRAĆA NATO-U POZORNOST OD TURSKOG PROBLEMA

PROBLEMA ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. III. 1998. Sijevanje na južnom horizontu NATO-a Lothar Ruehl, bivši državni tajnik u njemačkom ministarstvu obrane, upozorava da bi NATO posebnu pozornost trebao obratiti odnosima s Turskom. "Sigurnosna politika atlantskih saveznika i dalje je nezaštićena na europskim bokovima zapadnog obrambenog saveza i još nema logičan koncept. Dok u Bruxellesu počinju uvodni radovi za još jedan 'Novi strateški koncept' NATO-a, koji bi povodom 50-godišnjice NATO-a u Washingtonu, u travnju 1999., trebao revidirati točno šest godina star tekst iz studenog 1991., nesigurnost vezana uz politiku prema istočnom dijelu Sredozemlja i prema Orijentu, nije otklonjena baš kao ni ona vezana uz politiku prema sjeveroistoku Europe. No, dok prilike na sjeveroistoku unatoč težnji baltičkih država za ulaskom u NATO ne uvjetuju hitnost jer ne prijeti sukob s Rusijom, 'južni krizni luk', koji se proteže od središnje Azije, preko Kavkaza i Srednjeg istoka sve dok Magreba, počeo je opasno sijevati nad Sredozemljem. Ponovno prijeti opasnost eskalacije sukoba između Turske i Grčke oko Cipra, koju je Zapad dugo zanemarivao, dok na Bliskom istoku ponovno prijeti sukob između Izraela i arapskih zemalja, a Irak na rubu područja pod nadležnošću NATO-a ostaje čimbenikom rizika u Zaljevu, iako njegova vojna i gospodarska sposobnost za ratovanje zasad još nije obnovljena. Iran je nesigurna veličina u svakoj računici. Američka politika inzistira na prilično bezizglednoj, ali bar povremeno djelotvornoj, nepokretnoj strategiji 'double containment' - dvostrukog okruživanja te dvije velike zemlje, koje Washington tretira kao 'rogue states' ('zemlje-negativce'). No, takva politika usmjerena na izolaciju, u slučaju Iraka oslonjena na sankcije UN-a, opterećuje na zapadnoj strani u prvom redu NATO-ov potporanj Tursku, koja je zbog trgovinskog embarga 1990./1991. zabilježila gubitak od 3 milijarde dolara godišnje. U mirovnom savezu bez izravne prijetnje i bez uobličene slike vanjskog neprijatelja, takva je situacija, dosada nekompenzirana turskom trgovinom s EU u okviru carinske unije, opasna. Tretirajući Tursku kao 'europskog partnera' i nastojeći i dalje tu zemlju na boku NATO-a držati na distanci prema EU, zapadna Europa proturječi američkoj ocjeni strateških interesa SAD, NATO-a i same Europe. Predsjednik Clinton više je puta upozoravao na moguće posljedice otuđivanja Turske, spominjući i raspad saveza i naglašavajući da bi takav razvoj događaja ugrozio sigurnost Europe na njezinu tada ogoljelom jugoistočnom boku prema Srednjem istoku, ali ta se upozorenja nisu dojmila vlada članica EU. Njegov posebni izaslanik za Bosnu i Hercegovinu i kasnije za posredovanje u pregovorima o Cipru Richard Holbrooke, javno je proglasio Tursku 'jednim od dva glavna saveznika SAD u Europi', 'istaknutom državom na sva tri strateška pravca: prema Zaljevu, prema Kavkazu i prema Balkanu'. No, nakon početka sukoba na Cipru potkraj 1963., američka politika u okviru NATO-a obično je tek uz velike napore uspijevala dovršavati akutne krize; posljedične političke štete Amerika nije uspijevala ograničiti. Za konstruktivno posredovanje između Ankare i Atene nedostajale su pretpostavke - između ostalog, i na samom Cipru. Doduše, Amerikanci su uspijevali ispraviti vojnu dezorganizaciju na jugoistočnom boku NATO-a, ali Atena i Ankara odbijale su obnoviti vojnu suradnju. U Grčkoj je odavno izblijedila slika neprijatelja iz vremena hladnoga rata i Varšavskog pakta s druge strane sjeverne granice, one prema bugarskoj. Nakon raspada Varšavskog pakta grčka je ljutnja očigledno usmjerena na mogućnost turske prijetnje, čiji je politički temelj sukob na Egeju. Upravo ta situacija krije latentnu opasnost uzajamnih provokacija. Odnos Atena-Ankara i dalje je napet, kao što se pokazalo i tijekom rata u Bosni: Grčka se opirala svakom navještaju važnije uloge Turske na Balkanu, a takav stav obuhvatio je i odnose prema Bosni, te u prvom redu prema Makedoniji i Albaniji, kao i potporu Srbiji u borbi protiv međunarodnih sankcija. Usprkos NATO-ovoj režiji 'provedbe mira' u Bosni od svršetka 1995., jugoistočni bok NATO-a na potezu od donjeg Balkana do Levanta politički je uzdrman i vojno tek manjkavo uređen. Takvo stanje zrcali i u prosincu 1997. dogovoreno privremeno rješenje o zapovjedništvu u regiji, sastavljenoj od istočnog dijela NATO-ova područja na jugoistoku Europe, po kojem je u Grčkoj i u Turskoj smješten po jedan podređeni stožer za glavne stožere savezničkih snaga. Američka vojna nazočnost i američki admiral u Napulju kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u jugoistočnoj Europi ublažavaju suprotnosti. No, ponajprije Pariz, a odnedavno i Rim, tumače tu 'pax americanu' na jugoistočnom boku NATO-a, povezanu s arbitražnim položajem SAD, kao tutorstvo. No, Italija u toj kritičnoj točki vrhovnog zapovjedništva nad savezničkim snagama ipak ne vodi zajedničku politiku s Francuskom budući da nitko ne želi da položaj vrhovnog zapovjednika NATO-a u istočnom dijelu Sredozemlja i na Jadranu preuzme francuski admiral. Washington pak zastupa stajalište da je jedinstvo nacionalnog i savezničkog zapovjedništva u toj regiji prijelaza na Bliski i Srednji istok i u Crno more pretpostavka za američku reakciju u slučaju krize i rata, i za slobodno raspolaganje NATO-ovim zračnim uporištima u Turskoj i u operacijama izvan okvira NATO-a (kao za vrijeme rata u Zaljevu 1990/1991.). No, te dvije pretpostavke nisu više politički zajamčene: Turska pokušava kao regionalna sila istupiti iz sjene Zapada i voditi vlastitu regionalnu vanjsku politiku, neovisno o NATO-u. Odnosi s Bagdadom i Teheranom, usmjereni na dobro susjedstvo i na trgovinu, ali i protiv kurdskog nacionalizma, u suprotnosti su s vojno-tehničkom suradnjom s Izraelom, korisnom za tursko naoružavanje, i s tursko-američko- izraelskim zračnim i pomorskim manevrima, koji pružaju Turskoj zapadni oslonac izvan okvira NATO-a. Već 1990/1991. tadašnji je načelnik turskoga glavnog stožera prosvjedovao kod predsjednika Oezala protiv sudjelovanja u ratu u Zaljevu i ustupanja uporišta za američke zračne napade na Irak, pokretane s područja pod mjerodavnošću NATO-a. Iako su odnosi Turske s Iranom i Irakom i dalje obilježeni nepovjerenjem te iako turske postrojbe povremeno upadaju na sjever Iraka kako bi se tamo borile protiv Kurda, naziru se obrisi alternativne turske vanjske i sigurnosne politike, koji slabe jedinstvo NATO-ova jugoistočnoga boka - baš kao što se u Grčkoj nazire alternativna vanjska i sigurnosna politika prema Balkanu i prema Rusiji, usmjerena protiv Turske. No, Amerika neće moći riješiti taj sukob bez pomoći zapadne Europe. Nastavak kurdske pobune, koja je s obje strane tursko-iračke granice proizvela prilike nalik ratnima, opterećuje odnose Turske i Europe. Amerika bi hitno trebala posredovati kod Turske u pitanju Kurda. No, uspjeh Amerikanaca bio je uvjetovan uspjelim posredovanjem u Palestini i sporazumom između Washingtona i Damaska. Konsolidacija NATO-ova jugoistočnog boka na Levantu zahtijeva konsolidirano i mirno područje južno od turskih granica. Time bi se omogućilo i lakše rješavanje ciparskog pitanja. Dakle, svi su ti sukobi međusobno povezani. Njihovo rješavanje zahtijeva usuglašavanje zapadne politike prema orijentu i izradu strategije koja će nadići okvire NATO-a. Sjevernoatlantsko vijeće shvatilo je to 1991., kao što pokazuje njegov 'Novi strateški koncept NATO-a', koji je prihvaćen u studenom te godine i istaknuo je da su 'zemlje na jugu Sredozemlja i na Srednjem istoku' krizna regija 'na periferiji Europe'. Otada je jugoistočni bok Europe i NATO-a strateški proširen preko granica Sredozemlja i Crnog mora, i njegova politička skica prelazi NATO-ovu granicu na jugu Europe i Turske. No, saveznici još nisu izvukli prikladne konzekvencije iz te zemljopisne procjene rizika, a širenje NATO-a na istok usredotočilo je politiku saveznika na političkoj osovini istok-zapad, daleko od uočene nove perspektive na strateškom pravcu jug-jugoistok. To prevladavajuće kontinentalno usredotočavanje na srednju i istočnu Europu, koje je 1997. očitovano i u obliku posebnoga sigurnosnog partnerstva s Rusijom i Ukrajinom, trebalo bi do sastanka na vrhu NATO-a u travnju 1999. biti korigirano novom perspektivnom prijetnje s juga. Strateške vizije opasnosti i saveznička politika još se ne poklapaju. Takve diskrepancije, koje u spomenutom slučaju očituju i poznati problem 'neistodobnih' procesa, uvijek kriju u sebi strateške rizike - i u defenzivi, ali ponajprije u preventivnim planovima. To je istodobno razlog zainteresiranosti južnoeuropskih članica NATO-a za proširenje zapadnog saveza na jugoistok i za prijam Rumunjske i Slovenije, nakon kojih bi trebala uslijediti Bugarska. Turska podupire tu inicijativu. Otvorena kriza u odnosima Ankare i Bruxellesa, ali i Ankare i Bonna, koji je prije smatran zagovornikom Turske u Europi, a nedavno je proglašen prikrivenim, konspirativnim neprijateljem turskih interesa, tek je vršak ledenoga brijega što se tiče odnosa Turske i Europe. Doduše, iz obzira prema Washingtonu, Yilmazova vlada ne prikazuje otvoreno problem savezničke politike, očitovan u očiglednoj suprotnosti turskih i europskih interesa, kao alternativu između Europe i Orijenta. No, najviši turski časnici upozorili su u Bruxellesu da bi nastavak politike EU, obilježen potiskivanjem Turske u drugi plan i privilegiranjem Grčke, uključujući grčku vlast nad Ciprom, mogao imati negativne posljedice i za NATO. Prijam Cipra bez pristanka Turske i ustavom osigurane ravnopravne suradnje turskih Ciprana s otočanima grčke nacionalnosti rezultirao bi općom revizijom turske politike prema Europi, uključujući i savezničku politiku u NATO-u. Najavljena dostava ruskih protuzračnih raketa Cipru, čiji bi doseg omogućio otoku pokrivanje obalnog pojasa jugozapadne Anadolije, neće biti tolerirana već će uslijediti odgovor u obliku napada, usmjerenih na razaranje takvih sustava i njihovih položaja. Nikakva prijetnja NATO-partnera - čitaj: Amerikanaca - neće ovaj puta odvratiti Tursku od takva odgovora, naglasila je Ankara. Turski glavni stožer zna da su SAD upućene na tursku potporu u budućem sukobu s Irakom, kao što su bile ovisne i 1991. pri zračnim napadima na sjever Iraka - to više što saudijska i ostala arapska zračna uporišta u Zaljevu neće biti stavljena na raspolaganje za zračne operacije protiv Iraka. Ankara je stoga upozorile SAD da ne potiče eskalaciju još uvijek pasivnog vojnog sukoba s Irakom u Zaljevu - posebno zato što Turska već godinama nastoji izboriti ukidanje gospodarskih sankcija protiv Iraka i prekid politike 'dvostrukog opkoljavanja'. To je istodobno razlog turskog posredničkog doprinosa u nedavnoj akutnoj krizi u Bagdadu i razlog američkog političkog obzira prema Ankari u sukobu s Kurdima i u pitanju vojnih upada u sjeverni Irak radi uništavanja tamošnjih turskih gerilskih baza PPK. Buduće nove zadaće NATO-a - 'prevencija' i 'borba protiv širenja atomskog naoružanja' - popraćene upotrebom vojnih, špijunskih i policijskih sredstava u kriznim regijama, imaju snažno izražen politički profil u odnosu prema Orijentu: naime, takve bi akcije bile usmjerene protiv izvaneuropskih zemalja - većinom onih muslimanske vjere. Već je stoga isključena mogućnost NATO-ovih akcija preko granica područja pod njegovom mjerodavnošću, a u obzir dolaze samo koalicije između NATO-partnera i ostalih država, spremnih na suradnju, kao u slučaju Bosne", zaključuje Lothar Ruehl. 310333 MET mar 98