VEČERNJI LIST-KAKO DALJE...-STIPIĆ-27-3

VEČERNJI LIST 27. III. 1998. Kako dalje s Bosnom, ni u Hrvatskoj nije jasno "Hrvatska ovog trenutka tek počinje proces prave demokratizacije, nama je upravo pao Berlinski zid", ocjenjuje Janko Vranyczany- Dobrinović, hrvatski veleposlanik pri Europskoj uniji, s kojim je razgovarala Lada Stipić-Niseteo. Zamoljen da pojasni zašto toliko kritika, upozorenja i reakcija na govor dr. Tuđmana na saboru HDZ-a i je li tu riječ o "usporavanju procesa u hrvatskom Podunavlju", barun Vranyczany-Dobrinović odgovara: "Pitanje je ispravno: zašto toliko buke oko procesa za koji je svima jasno da je dugoročan. Političari bi trebali imati sposobnost pamćenja, ili se koristiti iskustvom svojih prethodnika. Procesi koje proživljavamo svakako su dugoročni. Njih ne možete po volji ubrzati, dati im arbitražnu brzinu koja ne odgovara razvitku procesa. Hrvatskoj se ne impliciraju možda vlastite pogreške, nego vlastite vizije. Hrvatska je uključena u dva komplicirana procesa. Jedan je Erdutski sporazum, koji je bio kompliciran ugovor i odajem poštovanje onima koji su ga doveli do kraja. A još je zamršeniji Dayton! Samo je potpisivanje bilo složeno. Je li to privremeno, srednjoročno, povijesno rješenje - vjerojatno nije dugoročno rješenje - ali je svakako jedno rješenje! Upleteni smo u to ne samo kao potpisnici nego i kako značajan, možda čak i vodeći element provođenja. Ta su dva ugovora teško breme za državu koja je u procesu stabilizacije. Koliko god Hrvatskoj sja sunčano svjetlo razvoja turizma i ekonomije uopće, nama je tu ta teška baština. Naša se zemlja kreće kroz hamletovsku dilemu 'biti ili ne biti'. Objektivno gledajući, bez emocija, zaključujemo da moramo imati i smisla za razumijevanje, za relativiziranje nekih pretjeranih reakcija i stavova, promatrano s udobnog europskog gledišta. Zemlja nam se nije oporavila od baštine bivšeg sustava. Prema tome, ne može se sve gledati crno-bijelo. Nedavno sam prisustvovao jednom simpoziju (ne bih otkrivao o kojem se radi), koji me razočarao. Umjesto da nam se dadu upute i poticaj kako da se Hrvatska razvije i izvuče u sljedeće stoljeće, čuo sam tek inkvizitorska nabrajanja naših pogrešaka. Nama treba analiza činjenica na temelju kojih ćemo naći smjernice za daljnje korake, za daljnju obnovu. Nama je to vrlo važno: pronaći vrijednosti u modernom duhu pristupačnome mladima, jer ja stalno imam osjećaj da se mi u Hrvatskoj još uvijek i vječno razračunavamo u ulozi koju smo igrali za hrvatskog proljeća, poslije toga, za stvaranje hrvatske države. Nekonstruktivno i bez sadržaja za buduće generacije. Umjesto da otvaramo vrata i nađemo putove za buduću Hrvatsku, mi smo taoci međusobnog ocjenjivanja. I u tome Hrvatska treba svjetsku, naročito europsku pomoć. I ne može ostati izolirana od jednog strukturiranog tržišta od 350 milijuna ljudi, koji će za nekoliko godina dosegnuti zajedničko tržište od gotovo pola milijarde stanovnika. I sve to u našoj blizini, na manje od sto kilometara od granice toga velikog tržišta. Željela Hrvatska ili ne željela prihvatiti sve vrijednosti, od njih se ne može izolirati. Trijezno razmotrimo naše imperative. Europa gospodarski, socijalno, moralno nije jedini i isključivi uzor. Ona ima svojih mana, od nezaposlenosti nadalje. Ona je poprište nemilosrdnih borbi različitih interesa. Europa gaji netrpeljivost prema drugima, a to se nama predbacuje. Međutim, Europa je efikasno društvo. Nabrajanje pogrešaka i davanje na javnu raspravu mana, loših poteza, sve je to ipak radi humanističkih ideala. Najvažniji je faktor svega toga, ponavljam, stvaranje tržišta od pola milijarde ljudi. Taj golemi konglomerat ima svoj standard, a naš je dohodak ovog trenutka pet puta manji nego europski. Gospodarski poticaji EU dali su spektakularne rezultate u Irskoj ili Portugalu, na primjer, i stoga je izvan diskusije svaka naša ambicija da Hrvatska dođe do tog prosjeka". O tome najavljuju li događaji u posljednje vrijeme zahlađenje odnosa između EU i Hrvatske, barun Vranyczany-Dobrinović kaže: "Imam osjećaj, čak sam uvjeren da su pritisci i svi ti komentari koji su nas uzbudili privremena stvar. Politika i zahtjevi EU znadu se i ne mijenjaju. Stoga, što tih nekoliko mjeseci zastoja uopće znače na dugoročne staze u procesu sazrijevanja jedne nacije? Odnos EU prema kandidatima kombinacija je deklamatorskog ohrabrivanja i inercije i apsolutne odlučnosti da se čeka. EU ima svoje viđenje u prostoru i vremenu. U nadnacionalnoj strukturi EU postoji zajednička blagajna sa svojim ograničenjima, odakle ide potpora nerazvijenim regijama. Mi se tu isključujemo, i što smo ekonomski jači, brže se približavamo europskim prosjecima, a time i Uniji. Drugi je aspekt ovog problema pretjerana reakcija na govor predsjednika Tuđmana. No, nakon te temperamentne reakcije stvari će se s vremenom smiriti, stišati. Konačno, nitko, pa ni mi nismo načistu o budućnosti - pazite što kažem! - koje su posljedice Daytona i kakvo je konačno bosansko rješenje! Rusima je svejedno, ali EU i Americi sigurno nije. Ovdje hrvatska diplomacija igra veliku ulogu. Ona, da tako kažem, 'dezemotivizira' stvari i postavlja ih u realističke okvire. Što se BiH tiče, ni u Hrvatskoj nije posve 'čisto' kako ćemo dalje i koji su prioriteti. Sve je još maglovito, nejasno. Europa s nama nema problema što se susjeda tiče. Pitanja između Slovenije i Hrvatske rješiva su, odnosi s Mađarskom su odlični, poboljšavaju se relacije s BiH i SRJ. Odnosi s be-ha entitetima mogli bi, istina, biti brži u razvoju. Velika je vjerojatnost da će se osnažiti odnosi sa srpskim entitetom. S Federacijom je nešto drugačije, imamo dvije komponente, hrvatsku i bošnjačku, i to je kompliciran proces, gdje će se bošnjački element boriti na temelju svoga majorizirajućeg položaja za jače pozicije, dok s hrvatske strane ostaje neodgovoreno da li ojačati samo kantone ili hrvatsku prisutnost u cijeloj Federaciji. Te dvije percepcije nisu dovršene!" 270449 MET mar 98