MIGRANTI U KINI

PEKING, 25. ožujka (Hina) - Oni obično govore drugim narječjem, vole drukčiju hranu, i nadasve su skloni traženju društva zemljaka iz svojeg zavičaja. Lako ih je prepoznati i po načinu odijevanja, i poslovima koje obavljaju, a samo u Pekingu ih ima oko tri milijuna. To su migranti, "lutajuća populacija", ljudi koji se u potrazi za zaradom iz svih krajeva Kine slijevaju prema velikim gradovima. #L# Trudeći se protelih godina obuzdati tokove slijepog lutanja za poslom, središnje i lokalne vlasti u Kini odlučile su se za sustav po kojem osoba zainteresirana za odlazak iz mjesta stalnog boravišta u neki drugi dio zemlje mora dobiti dozvolu lokalnih vlasti, i dobiva je ako joj one ne mogu ponuditi nikakvo zaposlenje. Budući da su migranti većinom seljaci koji u rodnome kraju ne mogu naći posao, najboljim se rješenjem smatra njihovo zapošljavanje u tzv. seoskoj industriji, dakle gospodarstvu što se razvija u malim gradovima u ruralnim područjima. Brojni migranti ipak dolaze do velikih gradova, koji u zamahu izgradnje naveliko profitiraju od njihova jeftinoga rada, ali čija infrastruktura u pravilu teško podnose nagli porast broja stanovnika. Osim toga, pokazalo se da u gradovima migranti u visokom postotku sudjeluju u porastu kriminala, što je državu definitivno uvjerilo da pitanje migranata mora rješavati u jasno određenom pravnome okviru. U tom svjetlu, usvojena su pravila koja uz nadzor nad zapošljavanjem omogućuju i uvid koliko je među migrantima žena fertilne dobi, što je za provedbu kineske politike ograničavanja broja poroda od velikog značenja. Drugim riječima, u pristupu problemu krenulo se od samog utvrđivanja broja migranata u određenoj sredini, dakle popisa koji će gradskim vlastima olakšati planiranje relevantne politike, a samim migrantima omogućiti privremenu prijavu boravka tamo gdje rade. Iako ih takva prijava ne rješava statusa gastarbajtera, odnosno radnika na privremenom radu, ipak omogućuje solidniju zaštitu njihovih prava iz radnoga odnosa, a na određeni način regulira i njihov položaj gradskih stanovnika. Ipak, praksa pokazuje da se neka njihova prava u gradovima teško ostvaruju. Primjer je školovanje djece migranata, koja kao i sva djeca u Kini imaju pravo i obvezu završiti osnovno školovanje. U sustavu u kojem se na šest godina osnovnog školovanja nadovezuju tri godine niže srednje, i tri godine više srednje škole, veliki su se gradovi odlučili za devetogodišnje obvezno školovanje. (To je inače više od obrazovnog stupnja većine migranata). Budući da migranti u većini pripadaju mladoj dobnoj skupini, ako se odluče u grad u kojem su našli zaposlenje dovesti i članove obitelji, valja očekivati da će među njima biti i djeca školskoga uzrasta. Problem njihova školovanja danas je jedno od bolnih pitanja kineskoga školskog sustava. Zato su državne školske vlasti, u suradnji s Ministarstvom javne sigurnosti, nedavno ponovno pozvale sve lokalne vlasti u zemlji da djeci radnika privremeno zaposlenih izvan mjesta stalnoga prebivališta osiguraju potrebne uvjete za školovanje. Drugim riječima, da ih upisuju u škole, kako bi se izbjegle pojave da dijete školskoga uzrasta živi u gradu, a ostane bez osnovnoškolske naobrazbe. Naime, u prilikama u kojima lokalne vlasti dodjeljuju školama sredstva prema broju učenika čiji su roditelji stalno prijavljeni na određenome području, djeca migranata javljaju se kao prekobrojna. Uz probleme koji tište školstvo - sve veći razredi, nedovoljan broj nastavnika, loši radni uvjeti, a sve praćeno rastućim očekivanjima uspješnosti obrazovnog procesa - škole, od osnovnih do srednjih, u borbi s besparicom nastoje prilike popraviti tako što roditeljima naplaćuju i što smiju, i što ne smiju. Osigurati školovanje djeci migranata sigurno nije jednostavno, kad i u ruralnim dijelovima Pekinga ima osnovaca koje roditelji ne šalju u školu, jer nemaju za školarinu. Red je, znači, na društvu, kojemu je i upućen poziv o stvaranju uvjeta za školovanje djece s privremenim boravkom u Pekingu. Branko Merlin (Hina) mer sb 251356 MET mar 98