ZAGREB, 25. ožujka (Hina) - Dva bitna zakona za novinarski posao - Zakon o javnom priopćavanju i Zakon o zaštiti tajnosti podataka doneseni su potkraj 1996. Prvim je zajamčena sloboda javnog priopćavanja, a određena su i prava
novinara na slobodu izvješćivanja i pristupa informaciji. To pravo može biti ograničeno samo jačim pravima drugih osoba kao što je, primjerice, pravo građana na zaštitu privatnosti, ili pak ako se radi o zakonom ili drugim propisom utvrđenoj državnoj ili vojnoj tajni.
ZAGREB, 25. ožujka (Hina) - Dva bitna zakona za novinarski posao -
Zakon o javnom priopćavanju i Zakon o zaštiti tajnosti podataka
doneseni su potkraj 1996. Prvim je zajamčena sloboda javnog
priopćavanja, a određena su i prava novinara na slobodu
izvješćivanja i pristupa informaciji. To pravo može biti
ograničeno samo jačim pravima drugih osoba kao što je, primjerice,
pravo građana na zaštitu privatnosti, ili pak ako se radi o zakonom
ili drugim propisom utvrđenoj državnoj ili vojnoj tajni. #L#
Novinari su radi izvješćivanja javnosti svakodnevno u potrazi za
informacijama, a među njima mnoštvo je onih, nazovimo ih
svakodnevnih, jednostavnih koje ne nose oznake vojna, državna ili
poslovna tajna. Ali i za te 'obične svakodnevne informacije'
novinari kod ovlaštenih osoba moraju inzistirati satima, danima, a
nerijetko nakon nekog vremena i odustanu. U tim situacijama
vjerojatno se većina sjeti dvaju spomenutih zakona u kojima
pojedine odredbe govore i o pravima novinara, odnosno što im je u
tom slučaju činiti.
Tako u članku 5. Zakona o javnom priopćavanju uz ostalo stoji da je
ovlaštena osoba u tijelu javne vlasti dužna u primjerenom roku dati
informaciju, odnosno da je uopće neće dati ako je ona zakonom ili
drugim propisom utvrđena državnom ili vojnom tajnom. Ovlaštena
osoba mora pisano ili usmeno obrazložiti razloge odbijanja. U tom
slučaju novinar ima pravo podnijeti žalbu tijelu određenom
posebnim zakonom, piše u članku 5. Zakona o javnom priopćavanju.
Čitajući taj članak, odmah se nameće pitanje - koji je to primjereni
rok u kojemu je ovlaštena osoba dužna dati informaciju ili pak
obrazložiti razloge odbijanja. Ni nakon pomnog iščitavanja Zakona,
to se ipak ne može utvrditi. Drugo pitanje koje se nameće jest
kojemu se tijelu novinar može žaliti. Upućeniji kolege reći će da je
riječ o Vijeću za provjeru tajnosti, čiji je osnutak i rad uređen
drugim zakonom, spomenutim na početku teksta - Zakonom o zaštiti
tajnosti podataka.
I zaista, u tom zakonu stoji da je to Vijeće savjetodavno tijelo
hrvatskoga Sabora koje na zahtjev novinara i po vlastitoj odluci
provjerava kod ovlaštenih je li određeni podatak utvrđen državnom,
vojnom ili službenom tajnom i znači li njegovo objavljivanje
kršenje Zakona. Utvrđeno je da će Vijeće o tim pitanjima izdavati
obavijesti, ali i da one nisu obvezujuće. Pretpostavlja se da nisu
obvezujuće za ovlaštena tijela. Vijeće bi, kako kaže Zakon, trebalo
imati sedam članova koje imenuje Zastupnički dom Sabora, s tim da se
tri člana imenuju iz sredstava javnog priopćavanja.
Zakon je jasan, ali provjera kod predstavnika zakonodavne i izvršne
vlasti pokazala je da od donošenja Zakona do danas Vijeće nije
osnovano. Postavlja se pitanje zašto. Ni u Ministarstvu pravosuđa,
ni kod visokih dužnosnika Hrvatskoga državnog sabora, ni kod
stručnih službi hrvatske Vlade nema odgovora. Takav nedostatak
odgovora na novinarske upite, koji se uglavnom odnose na
svakodnevne obične informacije, razlog je i ovomu tekstu.
Kako je temeljna zadaća Vijeća provjera - na zahtjev novinara - je
li nešto državna, vojna ili poslovna tajna, ostaje dvojba kome se
novinar može žaliti ako ne dobije 'običnu svakodnevnu
informaciju', dakle onu koja nije neka zakonom ili propisom
utvrđena tajna.
Uistinu, Zakon o tajnosti podataka ovlaštenim osobama daje pravo da
uskrate informaciju. Propisano je da obavijesti Vijeća koje
utvrđuje je li nešto ili nije državna tajna nisu obvezujuće.
Može se također zaključiti da ovlaštene osobe ne moraju novinarima
davati informacije ako to ne žele. Zakon ih na to ne prisiljava.
Međutim, postoji opasnost od "skrivanja" i onih informacija koje ne
nose oznake vojne, državne ili neke druge tajne. Nedostatak u
javnosti službenih i promptnih informacija često rezultira
"poplavom" onih netočnih i nepotpunih koje na kraju nikome ne
koriste.
Kako bi se to izbjeglo, možda bi bilo dobro pozvati ovlaštene osobe
da odustanu od "skrivanja" informacija, pozivajući se na zakonsku
mogućnost, ili se, pak, opravdavajući (pre)zaposlenošću. Bilo bi
korisno da - kad god to mogu - u primjerenom roku informacije stave
na uvid javnosti.
Većina je hrvatskih zakona vrlo kvalitetna, ali događalo se da
"zapinje" njihova provedba. Tako je, čini se, i sa Zakonom o zaštiti
tajnosti podataka, odnosno osnutkom Vijeća za provjeru tajnosti.
Smiljana Škugor-Hrnčević
(Hina) sšh db
250820 MET mar 98