DNEVNI PREGLED BR. 57 - 24. OŽUJKA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 23. III. 1998. Bojan Klima izvješćuje o Hrvatskim danima na Capitol Hillu: U Washingtonu se nastavljaju Hrvatski dani na Capitol Hillu, manifestacija koju organizira Američko-hrvatska udruga, lobistička organizacija koja u Sjedinjenim Državama zastupa interese hrvatske zajednice. Danas je izaslanstvo te organizacije posjetilo Bijelu kuću, gdje su se hrvatski lobisti susreli s Robertom Gelbardom, posebnim američkim izaslanikom za Balkan. Sastanak se održao u slikovitoj dvorani Indian Treaty Room, gdje su u drugoj polovici 19. stoljeća potpisani neki od najvažnijih sporazuma između indijanskih plemena i američke vlade. Robert Gelbard je američko-hrvatske odnose opisao kao "vrlo bliske", te izjavio da Sjedinjene Države čine "sve što je moguće kako bi Republika Hrvatska što prije postala dio zapadnih političkih, gospodarskih i vojnih integracija". U okviru tih napora je i posjet gospodina Gelbarda Hrvatskoj, ovaj vikend, kada će američko izaslanstvo hrvatskoj vladi predstaviti plan hrvatskog ulaska u program Partnerstvo za mir. "Ako se točke iz ovog plana ispune, ne postoje razlozi zbog kojih Republika Hrvatska ne bi mogla postati članicom Partnerstva za mir do kraja ove ili početka sljedeće godine" - rekao je gospodin Gelbard. On se također založio da Hrvatska postane dio SECI-a, Južnoeuropske gospodarske inicijative. "Znam da se Hrvatska tome opire, ali od geografije se ne može pobjeći", rekao je gospodin Gelbard dodavši da smatra da bi "članstvo u toj asocijaciji Hrvatskoj samo pomoglo". Robert Gelbard: "Pritisak vršimo na sve tri strane, a ne samo na Hrvatsku" Veleposlanik Gelbard se u svom govoru posebno osvrnuo na tri teme: situaciju u Podunavlju, povratak izbjeglica te odnose u Federaciji Bosne i Hercegovine. U svezi sa situacijom u Podunavlju rekao je da ce se uskoro održati donatorska konferencija gdje će se prikupiti novac za obnovu tog područja. Istaknuo je i značaj povratka svih izbjeglica. Upitan zbog čega se glede toga vrši pritisak samo na Hrvatsku, veleposlanik Gelbard je odgovorio: "To nije točno. Pritisak se vrši na sve tri strane. Upiranjem prsta u Srbe ili Bošnjake - koji također usporavaju taj proces - ništa se neće postići. Svaka strana mora ispuniti svoj dio obveza." Glede odnosa u Federaciji Bosne i Hercegovine, veleposlanik Gelbard je naglasio da američka vlada znatan pritisak vrši i na bošnjačku stranu, pogotovo kada se radi o povratku izbjeglica u Sarajevo i središnju Bosnu. "U nekoliko smo navrata rekli gospodinu Izetbegoviću i Ganiću da se više ne bi smjeli "omatati plaštem žrtve", misleći da će im Amerika tolerirati ono što ne tolerira drugim dvjema zajednicama" - izjavio je Robert Gelbard. Razlika izmedju rijeci i djela Govoreci o mogućem članstvu Hrvatske u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, gospodin Gelbardt je izjavio da se "najprije treba ustaliti granični režim na njezinim južnim granicama", misleći očito na granicu prema Bosni i Hercegovini. Glede luke Ploče, rekao je da Republika Hrvatska mora ispuniti svoje obveze iz Washingtonskog sporazuma, u kojem se navodi da će Hrvatska na 99 godina iznajmiti tu luku Bosni i Hercegovini. U svezi s nekoliko pitanja, Robert Gelbard je izjavio da je američka vlada "razočarana" ponašanjem hrvatske vlade. "Na riječima, hrvatski su dužnosnici uvijek suglasni s nama, uvijek kažu prave stvari, ali kada treba provesti dogovoreno, to nisu spremni učiniti" - rekao je hrvatskim lobistima Robert Gelbard, američki izaslanik za Balkan. Frank Brozovich: "Kriterij za ulaz u zapadne integracije ponekad nisu u skladu s hrvatskim drzavnim interesima" Nakon susreta s Robertom Gelbardom, Frank Brozovich, počasni predsjednik Američko-hrvatske udruge, komentira riječi američkog dužnosnika. "Gospodin Gelbard govori o kriterijima za prijam u zapadne integracije. O tome nam američki dužnosnici govore svake godine, kad dođemo u Washington. Siguran sam da hrvatska vlada nastoji udovoljiti tim kriterijima, ali je problem u tome što ti kriteriji ponekad nisu u skladu s hrvatskim državnim interesima. Američka gospodarska inicijativa za jugoistočnu Europu, SECI, je za to najbolji primjer. Zagreb se često nalazi izmedu čekića i nakovnja. U govoru gospodina Gelbarda sam zamijetio samo jednu novinu: bio je oštriji prema Bošnjacima i nije okrivljavao jedino Hrvate i Srbe za probleme u primjeni bosanskog mirovnog procesa. Jedino ako američka vlada nastavi s pritiskom na bošnjačku stranu, bit će moguć napredak u primjeni daytonskog sporazuma". (VOA) BRITANSKI RADIO-BBC 23. III. 1998. U britanskom ministarstvu vanjskih poslova, Foreign Officeu u Londonu, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić razgovarao je danas s predstavnicima europske trojke, kojoj je na čelu bio britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook, čija zemlja sada predsjeda unijom, te u kojoj su još austrijski šef diplomacije Wolfgang Schüssel i luksemburška državna tajnica Lydie Err. Nakon toga ministar Granić je u austrijskom veleposlanstvu odvojeno razgovarao s ministrom Schüsselom, nakon čega se sastao i s odborom bitanskog parlamenta za vanjsku politiku. Posjet ministra Granića i hrvatskog veleposlanstva pratio je Pjer Šimunović. "Za te današnje susrete hrvatski diplomatski izvori nisu tajili da će razgovori biti tvrdi, posebno jer se očekivalo da im glavni ton dade britanski ministar Robin Cook. On je u posljednje vrijeme izišao s više oštrih izjava na račun Hrvatske, a od čega će pak odudarati stavovi njemačkog i francuskog ministra vanjskih poslova Kinkela i Vedrinea. Pozitivni tonovi nedavnih zagrebačkih razgovora s Kinkelom i Vedrineom u hrvatskom su izaslanstvu pojačali osjetljivi pregovarački položaj u Londonu. Njemački i francuski ministar bili su potvrdili da će se kod svojih partnera u uniji založiti u prilog unaprjeđivanju odnosa s Hrvatskom. Hrvatski diplomatski izvori priznali su kako problemi u odnosima Hrvatske i Europske unije postoje, a londonski razgovori shvaćeni su kao prilika da se o njima otvoreno i ozbiljno porazgovara. U svome priopćenju u ime Europske unije Robin Cook je istakao kako je Hrvatska upozorena da se neće primaći uniji ako ne pokaže jasnu i trajnu privrženost Daytonskom i Erdutskom sporazumu, etničkoj pomirbi i demokratskoj reformi. Od Hrvatske kojoj unija, kako se napominje, želi pomoći da ostvari svoje težnje, da se integrira u europske institucije, unija očekuje da djeluje brzo kako bi ispunila njezina očekivanja. Ministar Cook je ministru Graniću predao detaljni spisak koraka koje Hrvatska u tom smislu treba poduzeti. Idućega mjeseca ministri vanjskih poslova unije odlučuju zavrjeđuje li Hrvatska da se s njome dalje razvijaju odnosi, kako se navodi u priopćenju Foreign Officea. Ministar Granić, ističući kako su razgovori bili sadržajni i duboki, ovako ocjenjuje sastanak s trojkom. = Sastanak je bio otvoren, konstruktivan i u vrlo dobroj atmosferi. Najprije su razjašnjeni nesporazumi oko prijama europske trojke kod predsjednika Tuđmana te govora presjednika Tuđmana na IV. saboru HDZ-a. Nakon toga razgovaralo se o svim bitnim pitanjima odnosa Republike Hrvatske i Europske unije, posebno što se tiče situacije u hrvatskom Podunavlju, zatim dvosmjernog povratka prognanika i izbjeglica te o mirovnom procesu u Bosni i Hercegovini. Dotaknuta su još neka pitanja, kao pitanje medija, ključne teme o približavanju Hrvatske Europskoj uniji. - Može li se očekivati da se taj proces približavanja sada ubrza? = Može se očekivati, jasno uz čvrsto, s jedne i druge strane, ispunjavanje obaveza. S hrvatske strane to znači za Podunavlje da se one mjere koje je Vlada donijela zaista potpuno provode. To je pitanje dvosmjernog povratka prognanika te nesigurnost u hrvatskom Podunavlju, Zakon o amnestiji i kohabitaciji i, jasno, da se riješi pitanje za privremeno preuzimanje imovine i stanovanja. Što se tiče Bosne i Hercegovine, mi smo najavili pregovore koji se već vode, u potpisivanju sporazuma, i to četiri tipa sporazuma s Bosnom i Hercegovinom, o ustanovljavanju Vijeća za suradnju, zatim o posebnim odnosima, o Pločama i Neumu, te o konzorciju za izgradnju cesta. Daytonski mirovni proces i sporazum je temelj opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini, jasno zajedno sa... sporazumom, posebnoj zaštiti identiteta na razini kantona, općina. Objasnio sam isto tako temelje inicijative predsjednika Tuđmana koja je s interesom popraćena. Zatim, bilo je razgovora o elementima povratka izbjeglica u Republiku Hrvatsku. Ja sam najavio ono što je već rečeno za vrijeme posjeta ministra Kinkela i Vedrinea Republici Hrvatskoj, sastanke s predsjednikom Tuđmanom, sastanke u ministarstvu vanjskih poslova... Očekivalo se da će razgovori biti tvrdi, sudeći po optužbama koje je na račun Hrvatske u posljednje vrijeme bio izricao šef britanske diplomacije Cook. S kakvim je dojmom glede tona razgovora s njih izišao ministar Granić. = Ukratko, sastanak je prošao u istoj atmosferi u kojoj su bili sastanci ministara Kinkela i Vedrinea u Zagrebu. Pregled tiska Kosovska kriza i danas je tema svih britanskih dnevnika velikog formata. 'The Independent' donosi izvješće Stevea Crowshowa o jučerašbnjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima koje su Albanci održali, a koje Beograd ne priznaje. Crowshow napominje da je nekoliko radikalnih albanskih stranaka tražilo odgodu izbora budući da oni zbog znatnog broja policajaca nisu mogli biti provedeni na području Drenice koja je bila središte akcije srpske policije. On dodaje da se čini kako je većina Albanaca ignorirala sukobe između političkih frakcija te da su izišli na izbore. G. Ibrahim Rugova ocijenio je jučerašnji dan vrlo važnim za slobodu i neovisnost Kosova, piše Crowshow te napominje da je većina Albanaca uvjerena da su zemlje Zapada spremne poduprijeti njihovu želju za neovisnošću, no čini se da je malo njih svjesno u kojoj je mjeri politika Zapada prema Kosovu konfuzna. Većina zapadnih političara strahuje od događaja do kojih bi neovisnost Kosova mogla dovesti, izazivajući novu nestabilnost u toj regiji, piše Steve Crowshow u 'The Independentu'. 'The Daily Telegraph' u svom izvješću naglašava da su američka, britanska, francuska i njemačka vlada dale čvrstu potporu Ibrahimu Rugovi, kazavši da autonomija kakvu Kosovu nudi Srbija nije dovoljna da bi se regija ponovno stabilizirala. No zapadne vlade drže da je proširena autonomija, a ne potpuna neovisnost, koju traži Rugova, sredstvo za obuzdavanje nasilja na Kosovu te zato vrše pritisak na jugoslavenskog predsjednika Miloševića da započne ozbiljne pregovore s Rugovom. Milošević se međutim i dalje protivi stvaranju nove republike unutar Jugoslavije, stoji u 'The Daily Telegraphu'. 'The Guardian' prenosi mišljenje dvojice bivših komunističkih čelnika: Mahmuta Bakalija, koji je nakon demonstracija 1981. godine smijenjen s mjesta predsjednika Komunističke partije Kosova, i Azema Vlasija, koji je bio predsjednik tada još autonomne pokrajine Kosovo. Bakali, za koga se očekuje da će biti među pregovaračima koje će izabrati Ibrahim Rugova, sklon je kompromisu te rješenje vidi u statusu zasebnog entiteta koji bi sa Srbijom i Crnom Gorom bio u konfederaciji. 'The Guardian' napominje da je Daytonski sporazum i priznanje republike srpske veliki broj Albanaca privuklo toj formuli ostvarenja neovisnosti bez stvarnog suvereniteta. Vlasi napominje - kako prenosi 'The Guardian' - da međunarodna zajednica ne može prihvatiti drugu albansku državu u Europi te da se rješenje za Kosovo nalazi u samoupravi unutar jugoslavenskih međunarodnih granica. Dvojica bivših komunista slažu se sa zahtjevima koje postavljaju Rugova i Demaqi, a to je da pregovori sa srbijanskom vladom moraju obuhvatiti ustavni položaj Kosova koji ne može biti ograničen sadašnjim srbijanskim ustavom te da pregovore mora voditi međunarodni posrednik, piše 'The Guardian'. Tom Walker u 'The Timesu' tvrdi da oslobodilačka vojska Kosova očekuje rezultate sastanka kontaktne skupine, koji će ove srijede biti održan u Bonnu, prije no što donese odluku hoće li proširiti svoju kontraofenzivu protiv srpskih snaga. Suprotno diplomatskoj slici koja stiže iz Beograda, borba za kontrolu nad Kosovom nije zaustavljena, što dovodi režim jugoslavenskoga predsjednika Miloševića u ozbiljnu opasnost od nametanja novih sankcija. Oslobodilačka vojska Kosova, organizirana po principu obiteljskih klanova, redovno se sukobljava s jedinicama srbijanske vojske i policije. Fronta je koncentrirana zapadno od grada Klina i srpske kontrolne točke uzduž cijele doline koja povezuje Klinu sa srpskim vojnim stožerom u Srbici nalaze se pod stalnom vatrom snajpera i strojnica, piše Tom Walker u 'The Timesu'. Svi britanski dnevnici izvješćuju o trodnevnom posjetu pape Ivana Pavla II. Nigeriji, ističući neuobičajenu izravnost i žestinu kritike na račun vojne hunte koju je Sveti Otac izrekao jučer na misi održanoj povodom beatifikacije jednog nigerijskog redovnika. Rezultati izbora za pokrajinske skupštine u Francuskoj dobivaju također velik prostor na vanjskopolitičkim stranicama britanskih dnevnika. 'The Independent' tome posvećuje urednički komentar. 'The Times' na naslovnici piše i o odluci britanske vlade da buduće britanske veleposlanike bira na osnovi odgovora na oglase koji će biti objavljivani u britanskim dnevnim i tjednim listovima. Riječ je o pokušaju dovođenja svježe krvi u Foreign Office piše 'The Times' i pojašnjava da su ministri odlučni izabrati nove ljude iz kruga poduzetnika ili profesora. To je dosad najradikalniji pokušaj promjene atmosfere u ministarstvu vanjskih poslova za koju vlada vjeruje da je ustajala i prepuna diplomanata s Oxforda i Cambridgea. Trenutno britanski diplomati moraju odraditi najmanje 15 godina na nižim poslovima u ministarstvu da bi mogli dobiti veleposlaničko mjesto. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 23. III. 1998. U rubrici Dossier Stanko Cerović komentira opasnosti američke dominacije u Europi. "List 'Le Monde' zaključuje da je iračka kriza, u kojoj je za dlaku izbjegnut rat, pokazala slabosti načinu na koji Sjedinjene Države igraju ulogu supersile, tj. jedinog gazde na planetu. Jednostavno rečeno, on je daleko od pravog stanja stvari, Washington ne samo da ne konzultira nikoga pri donošenju važnih odluka nego jedva i vodi računa o bilo čijim stavovima prema tim odlukama i drugo, što je možda tvrdnja s malo manje argumenta, Sjedinjene Države olako srljaju u rat, male probleme rješavaju velikim sredstvima. 'Le Monde' opet citira jednu od starih političkih mudrosti, 'previše sile ubija silu', tj. Amerika može izgubiti autoritet supersile, namećući ga olako i brutalno. To je opći problem, a u iračkoj krizi se pojasnilo nešto što nije bilo dovoljno očito sa završetkom hladnog rata u kojem su dvije supersile jedna drugu ograničavale i držale u ravnoteži. Otad Sjedinjene Države igraju golemu ulogu, njihov prestiž je neusporediv, pa se morao nametnuti problem pretjerane moći. I ljudi i države uvijek idu do kraja svojih moći, tj. ostvaruju svoje interese u svijetu koliko je god to moguće, pisao je stari grčki mudrac Tukidid, i obično stradaju kada precijene te svoje mogućnosti. Tako i Amerika, ako ni zbog čega drugog, po inerciji može prijeći granicu razumnog i korisnog u svojoj dominaciji svijetom. U odnosima s Europom ovo uspostavljanje dominacije moglo bi se pokazati mnogo osjetljivijim nego što sad izgleda i tu su ove antiameričke reakcije, kao u 'Le Mondeu', početak trajnijeg nezadovoljstva koje se može čuti kod diplomata i općenito. Proširenjem NATO-saveza američka je dominacija postala veća nego ičija u povijesti Starog Kontinenta. To proširenje je istodobno ojačalo američku poziciju u zapadnoj Europi, gdje je ona mogla biti dovedena u pitanje na isti način kao što proširenje Europske unije slabi snagu zapadnoeuropske jezgre jakih razvijenih država koje su se ujedinile. I na proširenju NATO-saveza i unije inzistiraju Washington i London, kao glavni oslonac američke politike u Europi. Ta dva procesa, prividno nosioci reda i mira, nose i najveće opasnosti za Europu kad se ta politika na istoku Europe oslanja na Poljsku, što je također potvrdio 'Le Monde'. U ovom procesu je američka intervencija u Bosni bila vrlo važna i teško je poreći tvrdnju da se trajanje bosanskog rata objašnjava potrebom da se pokaže nezamjenjivost NATO saveza u Europi. Ta nezamjenjivost se može potvrđivati i na Kosovu i dalje na Balkanu. Kako sada stoje stvari? Predsjednik Havel je veliki pobornik ovog jačanja NATO-a i njegova proširenja, njegovi se stavovi zato svuda na Zapadu s puno reklame prenose, naročito u Americi. On je jednom prilikom izrazio tezu da nema mira i razvoja bez jačanja NATO-a. Havel je jedini disident koji je došao na vlast, Walensa je bio radnički vođa, i jedini među istočnoeuropskim disidentima koji je bio sasvim prihvatljiv za Zapad zbog nedostatka političkog iskustva, nedostatku originalnih ideja, čovjek bez rizika, kojega je lako hvaliti i pozivati se na disidentsko iskustvo i koji ima veliki prestiž u kulturi. Polemike o tome treba li jačati NATO i slijediti ga traju od kraja hladnog rata. Lokalni sukobi, kao oni na Balkanu, još su i mogli opravdati prisutnost NATO-saveza svuda u Europi poslije kraja hladnog rata, ali bez tih konflikata - što od te ideje ostaje. Čemu služi američka vojna dominacija u Europi? Vojna hegemonija mora biti opravdana nekim opasnostima, inače je nezamislivo da se ne pojave razlike i sukobi između europskih zemalja koje drže do sebe, s jedne strane, i Amerike s druge strane. Jer ni Europa nije po vokaciji vazal i sluga. Argumenti kao Havelov da se tako održava red i mir u Europi primjer su kratkovidnosti ili nemoći sadašnje europske političke klase. Red i mir se vječno nigdje ne mogu osigurati i ne osiguravaju se kad nisu ugroženi, nego ljudi žive slobodno. Ako ih veća opasnost ne ujedinjuje, a ovlast mora razdvojiti interese Europe i Amerike i NATO savez u tom slučaju samo može služiti kao povod za sukobe jer iritira europsku želju za samostalnošću. Mnogo bi čistiji odnosi bili ako bi Europa preuzela odgovornost za sebe i nosila svoju nezavisnost sa svim rizicima koji su danas vrlo mali. Nije čudo da ljudi kao Havel prizivaju taj apstraktni mir i kišobran velesile. Iz poljske tradicije teško je i zamisliti mogućnost da se preuzme odgovornost za svoju sudbinu bez nekog gospodara, ali teška tradicija nije tipična za ostatak Europe. Nesreća je što su danas i veći europski narodi zapali u slično malodušje i osjećanje inferiornosti, a nekontrolirano širenje Europske unije na slabe države srednje i istočne Europe smanjuje izglede Europe da se osamostali kao sila. Ujedinjeni ili ne, veliki europski narodi će se naći na muci s ovom neopravdano velikom ulogom NATO-saveza onoga dana kad im se vrati želja da sami odgovaraju za svoju povijest, a onda će se vidjeti da je prizivanje bilo koje vojne dominacije uvijek zametak neke buduće nesreće... Preko glava dvije generacije političara koji su nedorasli sadašnjim mutacijama u Europi dobiva veliki značaj nekadašnja samostalna De Gaulleova politika uspostavljanja samostalosti Europe u odnosu na Moskvu i na Washington. To je onda izgledalo iluzorno, antiamerički, ali veliki državnik je na kraju u pravu protiv svih. Taj De Gaulleov prilaz Europi i njenim odnosima s Amerikom ostaje jedini na kome može biti ponovo uspostavljena istinska samostalnost i veličina Europe i koji postavlja odnose s Amerikom na zdrave osnove. De Gaulle nikada nije bio za antiameričku, nego samo za samostalnu europsku ulogu. Sad političari slijede nemoćno Washington, a istovremeno uzgajaju u društvu antiamerikanizam zbog kompleksa inferiornosti. Svi se slažu da je De Gaulle najveći europski državnik poslije II. svjetskog rata, ali čini se da zbog te veličine upravo nema nasljednika u Europi. (RFI) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 23. III. 1998. NATO-ovo uvježbavanje rekorda u sjevernoj i južnoj Europi Manevar "Strong Resolve 98" priprema Europljane za samostalno rješavanje kriza - bez američke pomoći, izvješćuje Ruediger Moniac. "NATO je svojim manevrima 'Strong Resolve 98', dovršenima krajem prošloga tjedna, postigao nov rekord: savezničke oružane snage prvi su put nakon završetka sukoba Istoka i Zapada riješile dvije moguće krize istodobno - na sjeveru i na jugu Europe. Na sjeveru Norveške NATO je uvježbavao 'normalni' slučaj obrane, kakav je već desetljećima skiciran u članku 5 ugovora o savezu: napad na jednog saveznika napad je na sve. Zadaća je bila zaustavljanje napadača i njegovo izbacivanje s teritorija napadnute savezničke zemlje. Na Iberijskom poluotoku i u susjednim morskim područjima Atlantika i Sredozemlja NATO-ovi vojnici vježbali su zajedno s postrojbama deset država koje su s NATO-m povezano putem sporazuma 'Partnerstvo za mir'. Scenarij je bio 'slučaj izvan okvira članka 5': svladavanje regionalne krize s provedbom rezolucije UN-a koja obuhvaća uvođenje embarga na moru, evakuaciju izbjeglica i uspostavu zone zabrane leta. Takve su zadaće poznate NATO-u i izvan manevara. Naime, njezine članice morale su i moraju ih već dugo rješavati i u stvarnosti - u Iraku i u Bosni i Hercegovini. Na spomenute dvije vježbe sudjelovalo je tijekom protekla dva tjedna 30 tisuća vojnika NATO-a. Tome valja dodati oko 20 tisuća vojnika iz deset država u okviru 'Partnerstva za mir' (PfP) - Bugarske, Češke, Mađarske, Litve, Poljske, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Švedske i Makedonije. Sudjelovanjem velikog broja vojnika planeri 'Strong Resolvea 98' očitovali su neskriveno zadovoljstvo i ponos, ali su istodobno pojasnili i da NATO ne bi mogao dulje angažirati tako velik broj ljudstva i materijala. To je posebno jasno u primjeru Bundeswehra koji je u Bosni i Hercegovini angažirao oko 3000 vojnika. Za manevre 'Strong Resolve 98' Bundeswehr je angažirao dodatnih 6200 vojnikinja i vojnika. 'Tako nešto možemo napraviti samo u okviru vježbe. No, Bundeswehr ne bi mogao izdržati takav angažman u duljem razdoblju, možda dulje od godinu dana', objasnio je jedan stožerni časnik. 'Strong Resolve 98' - sljedeći manevar te vrste trebao bi u trogodišnjem ritmu biti održan g. 2001. - donio je časnicima članica NATO-a i PfP-a niz sasvim novih iskustava: priprema i izvedba scenarija 'rješavanja krize' u navedenom opsegu i u suradnji s državama izvan NATO-a bila je novost za sve. Nova je bila i regija za vježbu u Portugalu i Španjolskoj, dvjema mladim članicama NATO-a koje se još nisu istinski privikle na povjerljiv međusobni odnos vojnika. No, za časnike NATO-a novo je u prvom redu bilo uvježbavanje koncepta CJTF. Ta kratica označava 'Combined Joint Task Force' ('Kombinirane udružene operativne snage'). Pritom valja napomenuti da je NATO dao osoblje i materijal za posebno sastavljen vojni glavni stožer koji pak djeluje pod vodstvom Zapadnoeuropske unije (WEU). Koncept CJTF-a trebao bi ubuduće omogućiti Europljanima rješavanje određenih kriza u vlastitoj režiji, bez vodstva Amerikanaca. To bi moglo ojačati 'europski obrambeni identitet', često prizivan u NATO-u, i na kraju ojačati poziciju Europljana u odnosu prema SAD. Takav stožer CJTF-a morao se dokazati i u manevru u 'krizi na jugu'. Imao je na raspolaganju tehničke i komunikacijske instalacije američkog admiralskog broda 'Mount Whitney' koji je bio ukotvljen u lissabonskoj luci. Stručnjaci NATO-a računaju da bi WEU do g. 2001. mogla izgraditi sustav ekspertize i školovati stručnjake te se time osposobiti da uz korištenje NATO-ove opreme - preuzme čak i vodstvo u manevrima, čiji je cilj svladavanje političko-vojne krize", prenosi Ruediger Moniac. DIE TAGESZEITUNG 23. III. 1998. Izbori idu prema samopotvrđivanju "Već u rano jutro ljudi se guraju na biralištu sedam, zone tri, u Prištini. U privatnoj zgradi u jednoj su sobi postavljene biračke kutije s kabinama, u drugoj se dijele izborni listići. Ništa nije upadljivo, ništa neobično. Ne pojavljuje se čak ni srpska policija. Drugdje su, u Mitrovici i Kamenici, birališta zatvorili srpski policajci. Izbori Albanaca na Kosovu ove nedjelje nisu normalni izbori. To su izbori u izvanrednom stanju, izbori za parlament i predsjednika kojih po srpskom ustavu u tom obliku ne bi smjelo biti. Postupak se promatra i u inozemstvu, rezultati će biti prihvaćeni, ali predstavnike Kosova osim u Albaniji, diplomatski ne priznaju. No za ljude koji se guraju u tijesnim prostorijama, ti su izbori jedini zakoniti. Na izborima srpske države ili jugoslavenske federacije ne sudjeluju. Održavanje tih izbora je time politički votum za sebe. Već u 10 sati glasovalo je više od 50 posto od 1300 ljudi s pravom glasa. Iskaznice se pozorno uspoređuju s postojećim izbornim popisom te se zatim izdaju dvojezični birački listići. Na izbore izlaze samo Albanci. Nije li to problem? Ne bi li trebalo biti predstavljeno cjelokupno stanovništvo, zajedno s manjinom Roma, Turaka i Srba? Za manjine je u parlamentu rezervirano 30 mjesta, odgovara voditelj izbora. Svi mogu sudjelovati na izborima - točnije: svi koji su se upisali na biračke popise koji su sastavljani na temelju obilaska kuća. 'Sedam srpskih obitelji u tom okrugu nije se upisalo, a niti mnoge obitelji turskog podrijetla, ni mnogi Romi ni Bošnjaci'. Većina predstavnika narodnosnih skupina je suzdržana, moglo se saznati već prije nekoliko dana u Prištini. Ne žele biti stisnuti između albanske većine stanovništva i srpskih vlastodržaca. 'Ali danas želimo pokazati da naš predsjednik može govoriti u ime nas Albanaca', kaže jedan birač po imenu Doli i zbog toga ga ohrabruju ljudi koji stoje oko njega. Ne smeta ga što predsjednički kandidat Rugova nema protukandidata. 'Uopće se ne radi o osobi koja će nas predstavljati. Radi se o potpori našim predstavnicima', pojašnjava. Za parlament istupa više stranaka poput kršćanskih demokrata Kosova, republikanske stranke, turske narodne stranke kao jedine predstavnice drugih narodnosnih skupina i nacionaldemokratska stranka. No pobjedu će odnijeti Demokratska liga Kosova koja je 1992. na zadnjim izborima u podzemlju dobila 96 ili 100 izravnih mandata. A pobjeda će biti laka jer najvažnija oporbena skupina, parlamentarna stranka Adema Demaqija, bojkotira izbore jednako kao i predstavnici intelektualaca i studenata. Novi pucnjevi izazivaju nemir na biralištu. Kruži glasina da je srpska policija i u Prištini zaplijenila biračke kutije. Ljudi se boje da bi cijeli izbori mogli propasti. Trubački koncert jedne srpske automobilske povorke prihvaća se slijeganjem ramenima.'Ne žele prihvatiti naše izbore, govore o krivotvorenju izbora', smješka se Behxhet Ismaili. 'Pritom su sami krivotvorili biračke listiće'. Ali Srbi su se sami odali jer su kao dokaz predočili biračke listiće iz grada Gjakove pisane srpskim pismom. Zbog vijesti da se prije podne opet pucalo na selo Lausha u regiji Drenice koju snage sigurnosti drže u obruču, nazočni su zanijemili. Ljudi šutke napuštaju biralište i nadaju se da na večer neće biti novih događaja. Izgledi za to nisu dobri. Pa ipak, kaže Mahmut Bakalli, bivši komunistički stranački vođa Kosova koji je sudjelovao u stvaranju ustava iz 1974., a time i autonomije koja je ukinuta 1989., izbori pokazuju da kosovsko-albansko stanovništvo želi ohrabriti svoje predstavnike za buduće pregovore" - izvješćuje Erich Rathfelder. AUSTRIJA DER STANDARD 23. III. 1998. Bi li NATO bez SAD uistinu bio bolja opcija? Eric Frey ističe da nijedna europska sila nije pogodna ni poželjna za vodeću ulogu u vojnom savezu. "Austrijski kancelar Viktor Klima protivi se pristupu Austrije u NATO, ali zahtijeva samostalnu europsku sigurnosnu i obrambenu politiku, koja bi se od NATO-a trebala pravno razlikovati u jednoj točki: ne bi obuhvatila SAD i Kanadu. I u ostalim strankama takvo mišljenje zastupaju baš oni pragmatici, koji teže srednjem rješenju između NATO-a i neutralnosti. Oni žele da Austrija pristupi NATO-u tek nakon temeljite promjene tog obrambenog saveza. Drugim riječima, nakon smanjenog utjecaja Washingtona i povećanog utjecaja Moskve. Hoće li parola 'Amerikanci van' postati maksimom austrijske vanjske politike? Ta želja nije sasvim nerealna. Naime, SAD se postupno odvajaju od Sjevernoatlantskog pakta - ne službeno već emocionalno. Prošlog je tjedna velika rasprava o proširenju NATO-a u američkom Senatu protekla gotovo bešumno. Senatori su očitovali opću nezainteresiranost za budućnost atlantskog saveza. Oštrica pitanja troškova otupljena je revidiranom procjenom Bijele kuće, a američki su birači prema ostalim pitanjima ravnodušni. To još ne znači pobjedu izolacionizma. No, Sjevernoatlantski savez ne igra više za supersilu SAD središnju ulogu kao nekada. NATO tek u rijetkom slučajevima služi američkim izravnim državnim interesima. Nakon završetka hladnog rata SAD su zapravo mogle raspustiti NATO i povući se iz Europe. No, ostale su u savezu - snažno umanjivši vojnu nazočnost - jer su tako htjeli Europljani. Doduše, nerijetko arogantni ton Amerikanaca često ljuti njihove partnere, ali povici 'Yankees, go home' odjekuju danas u članicama NATO-a samo na izrazito mirovno angažiranom i na nacionalističkom rubu stranačkog spektra. Europa treba SAD radi vlastite sigurnosnopolitičke stabilnosti - ne zato što je slaba već zato što njezin odnos snaga i interesa i danas kao i proteklih stotinu godina naginje nestabilnosti. Francuska, Njemačka i Velika Britanija otprilike su podjednako jake; nijedna od tih zemalja nije primjerena pa ni poželjna u ulozi vodeće sile. 'Koncert sila' izazvao bi veliki otpor upravo u manjim zemljama. Bez velikog oca Amerike stari bi kontinent bio još udaljeniji od zajedničke vanjske politike, a neprekidna svađa čak bi ugrozila opstanak Europske unije. Prevlast Amerike uvjetovana je i činjenicom da je sigurnost javno dobro i da donosi korist i onima koji je slabo ili uopće ne podupiru. Stoga sigurnost obično dostatno jamče samo hegemonijalne sile. SAD su danas jedina zemlja koja ozbiljno ulaže u vojnu tehnologiju - i to ne zato što planira nekakva osvajanja. Stoga cijela Europa, a ne samo Austrija, uživa u sigurnosnopolitičkim plodovima tuđeg rada - bilo u Bosni ili u odnosu prema Iraku. To najbolje znaju istočni Europljani koji žele pristupiti EU zbog gospodarstva, ali u potrazi za jamstvima svoje sigurnosti upiru pogled u Washington. SAD ne mogu i neće tako brzo odbaciti ulogu proizvođača globalne stabilnosti jer bi i same snosile negativne posljedice takvog poteza. Stoga će njihov odlazak iz NATO-a biti polagan i trajat će možda i nekoliko desetljeća. Što dulje pak čekamo na razvoj europske vanjske i sigurnosne politike, koja će moći proizvesti nešto više od razvodnjenih rezolucija, to je manje razloga da zemlje poput Austrije odbijaju pristup NATO-u iz gotovo neskrivenih protuameričkih osjećaja", zaključuje Eric Frey. DIE PRESSE 23. III. 1998. O svjesnom naglašavanju povijesnih suprotnosti List objavljuje osvrt Irene Miller na knjigu Matthiasa Rueba "Balkan tranzit", ističući da je autor dopisnik FAZ-a za jugoistočnu Europu, oštrouman promatrač i dobar poznavatelj prilika na području bivše Jugoslavije. "Od 1995. sve ulice u Prištini imaju nova imena. Natpisi s novim imenima dvojezični su - srpski i albanski. To možda na prvi pogled izgleda kao ljubazna srpska gesta prema Albancima. No, pomnije promatranje otkriva da je ta dvojezičnost cinična. 'Ulice su dobile imena po srpskim kraljevima i knezovima, pa i prema srpskim umjetnicima, moćnicima i crkvenim vođama iz proteklih stoljeća... Spomenici Albanaca, albanski natpisi na školama i javnim zgradama odavno su uklonjeni.' Matthias Rueb, dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Europu, oštroumni je promatrač i dobar poznavatelj jugoslavenskog prostora. Dobro upoznat s poviješću Jugoslavije, jasno je uočio njezinu ulogu u nedavnim događajima: 'Jedna od glavnih postavki ove knjige jest tvrdnja da nepodmireni računi iz povijesti ni u kom slučaju nisu upisani u kolektivno pamćenje jednog naroda kao genetski kod. Pretrpljena povijesna nepravda ne mora nužno nakon toliko godina, desetljeća i stoljeća rezultirati osvetom'. Time Rueb kreće novim smjerom pri razjašnjavanju raspada Jugoslavije i posljedica tog procesa. On pokazuje namjerno isticanje navodnih povijesnih suprotnosti, hegemonističku politiku naroda i njihovih vođa, gospodarski kolaps koji je bio jedna od pretpostavki za vojnu mobilizaciju desetaka tisuća muškaraca; nadalje, Rueb pokazuje i izbjegličku bijedu na svim stranama. Osim toga, on neprekidno povlači i paralele - s drugim ratovima, drugim progonima, drugim zločinima. Time prikazuje zbivanja u raspadajućoj Jugoslaviji u nešto realnijem svjetlu. Javnost treba voditi računa o ratnim zločinima, i to ne samo kada je riječ o najgorim zločinima od pamtivijeka: 'Gledano u povijesnom kontekstu, počinjeni ratni zločini zadržali su se u sasvim uobičajenim okvirima. Ta će konstatacija uglavnom muslimanskim žrtvama možda zazvučiti cinično, ali će staviti ratove na području bivše Jugoslavije u povijesni kontekst u koji i pripadaju'. Rueb dodaje sljedeće: 'Sposobnost barbarskog ponašanja u ratu ni u kom slučaju nije usađena samo ljudima na Balkanu već je očigledno univerzalno rasprostranjena'", prenosi na kraju osvrta Irene Miller. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 23. III. 1998. Jugoslaveni pokušavaju nadmudriti gđu Albright u vezi sa sankcijama Steven Erlanger piše: "Slobodan Milošević možda je napravio upravo toliko ustupaka u pogledu sukoba na Kosovu da može omesti pokušaje ministrice vanjskih poslova da pojača zapadne sankcije protiv njega, izjavili su danas američki i europski dužnosnici. Gđa Albright u ponedjeljak kreće u Europu kako bi pokušala pojačati pritisak na g. Miloševića, s ciljem pokretanja ozbiljne rasprave o političkoj autonomiji za Albance, koji čine 90% stanovništva te pokrajine, koja se nalazi u južnoj Srbiji, Bit će to težak test za američku diplomaciju. Čak je i njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel u četvrtak, nakon sastanka s g. Miloševićem i francuskim ministrom vanjskih poslova Hubertom Vedrineom, rekao da su 'zahtjevi koje smo postavili, općenito govoreći, ispunjeni'. G. Vedrine govorio je o 'znatnom napretku' koji je postignut. Amerikanci se ne slažu; govore da je postignut tek skroman napredak koji se najsigurnije može održati nastavkom pritiska, poput pljenidbe imetaka srpske i jugoslavenske vlade u inozemstvu te ograničavanja inozemnih putovanja jugoslavenskih dužnosnika. (...) Gđa Albright i drugi dužnosnici također su implicirali da bi Sjedinjene Države mogle primijeniti silu kako bi g. Milošević priznao 'zakonita politička prava' Albanaca s Kosova te radi sprječavanja novog etničkog sukoba. Ta prijetnja, koja je ostala neodređena te je vjerojatno bila namijenjena jačanju američke diplomacije, nije naišla na potporu saveznica. (...) Gđa Albright u srijedu će se u Bonnu sastati s ministrima pet članica takozvane kontaktne skupine, koja nadgleda događaje u Jugoslaviji i državama koje su se od nje odcijepile, radi razmatranja budućih sankcija o kojima se razgovaralo na prethodnom sastanku o Kosovu, održanom 9. ožujka u Londonu. (...) Gđa Albright usporedila je srpsko djelovanje na Kosovu s 'etničkim čišćenjem' i ratom u Bosni, na koje je Zapad sporo reagirao. G. Milošević bio je srpski vođa prije nego je postao jugoslavenski predsjednik i smatralo se da je on glavni zagovornik srpske agresije u Bosni. Za londonskog sastanka, gđa Albright i britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook proveli su tri sata nagovarajući druge tri članice da razmotre poteze poput sveobuhvatnog embarga na oružje protiv Srbije pri Ujedinjenim narodima, sprječavanja nabave opreme koja bi se mogla rabiti za unutrašnju represiju ili terorizam, uskraćivanja viza odgovornima za napade na Kosovo te obustavljanja trgovinskih i investicijskih kredita Beogradu. Rusi su se bili spremni složiti samo s prve dvije mjere. A Moskva, glavni dobavljač oružja za Srbe te njihov tradicionalni saveznik, ustuknula je pred podupiranjem sveobuhvatne zabrane oružja. Da potakne potporu za daljnje akcije, gđa Albright otputovat će u Rim na sastanak s talijanskim ministrom vanjskih poslova Lambertom Dinijem, čija je zemlja bila nespremna (gotovo poput Rusije) gospodarski se ili diplomatski obrušiti na Srbiju. (...) Kontaktna je skupina u Londonu zatražila da se g. Milošević za deset dana javno složi s nekoliko koraka. To su: politički pregovori s Albancima, koje vodi umjereni Albanac Ibrahim Rugova; povlačenje srpske specijalne policije te omogućavanje punog pristupa (u područje) organizacijama poput Međunarodnog Crvenog križa, UN-ova povjerenika za ljudska prava i OESS-u. G. Milošević nije ponudio pregovore. Ponudio ih je sadašnji predsjednik Srbije, Milan Milutinović. On je Kosovu ponudio 'veliki stupanj samostalnog vladanja' ako pokrajina ostane dio Srbije. Američki dužnosnici bili su nezadovoljni time što je ponuda stigla samo od srpskog predsjednika, a ne (kao što je London tražio), od g. Miloševića. Također su prigovorili uvjetima. Amerikanci se boje da čak ni obnovljena autonomija Kosova u sklopu Srbije, status pokrajine koji je g. Milošević opozvao 1989., neće biti dovoljna da se obuzdaju težnje neovisnosti, koje su ojačane nedavnim nasiljem. Američki specijalni izaslanik za Balkan Robert Gelbard prošli je tjedan pritisnuo Albance da se zauzmu za g. Rugovu. Amerikanci se zalažu da Kosovo dobije status republike u sklopu Jugoslavije, poput Crne Gore. (...) Europska su brige složenije. Europljani kažu da su Sjedinjene Države učinile premalo u kritiziranju oslobodilačke vojske Kosova te da nisu bile dovoljno jasne i snažne u iznošenju stajališta o neprihvatljivosti i nedostižnosti odcjepljenja Kosova. (...) Teškoća se za Sjedinjene Države sastoji u tome da g. Milošević ostaje ključan za uspjeh Daytonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni. 'Na posljetku, on zna da ga trebamo', zaključio je jedan američki dužnosnik." Steven Erlanger pri kraju članka navodi Warrena Zimmermanna koji hvali američku vladu što je pravodobnija i energičnija na Kosovu nego u Bosni, ali kaže kako je "'Kosovo mnogo složenije od Bosne. Da bi dosegli izvedivo ustavno rješenje, izjavio je g. Zimmermann, neophodan je međunarodni pritisak. 'Čak i ako smo prisiljeni unilateralno djelovati protiv Srbije', izjavio je, 'moramo drugim zemljama u susjedstvu, poput Rusije, objasniti zašto to činimo.'" THE WASHINGTON TIMES 23. III. 1998. Kosovska 'republika' prkosi Srbima nedopuštenim glasovanjem "Albanci su se jučer u velikom broju pojavili na predsjedničkim i parlamentarnim izborima samozvane 'republike Kosovo', usprkos srpskim vlastima koje su izbore proglasile nezakonitima", piše Philip Smucker. "Srpska policija, zbog čijih je koraka protiv separatističkih pobunjenika ovaj mjesec poginulo barem 80 ljudi, mirno je promatrala dok se glasovanje odvijalo u većem dijelu te brdovite pokrajine jugozapadne Jugoslavije. Međutim, policijske su postrojbe pucale na području Drenice, zapadno od Prištine. Nekoliko stotina mladih Albanaca razmijenilo je puškomitraljesku paljbu s policijom, na šumovitom obronku oko Lauše, samo 45 kilometara sjevernozapadno od Prištine. Oko 1.000 kosovskih Albanaca klicalo je Ibrahimu Rugovi, koji nije naišao na protivljenje u svojoj kandidaturi za reizbor na predsjedničko mjesto, dok je glasovao u privatnoj trgovini špecerajem na prljavoj cesti izvan glavnoga grada. 'Glasovali smo za našu državu, demokraciju, mir i slobodu', izjavio je g. Rugova. 'Gomila je odgovorila predajući mu cvijeće i uzvikujući: 'Rugova! Rugova!'. Glasovalo je gotovo milijun Albanaca, a odaziv na izbore bio je 85%, izjavili su izborni dužnosnici. Službeni se rezultati ne očekuju do današnjeg podneva, no dužnosnici kažu da je u jednom okrugu g. Rugova osvojio 100% glasova. G. Rugova i njegova Demokratska liga Kosova posljednje takve izbore osvojili su 1992., no izabrani parlament nikad se nije sastao, a vlada se nalazi u izgnanstvu u zapadnoj Europi. U glavnom gradu Prištini, američki su dužnosnici posjetili šest američkih mirovnih djelatnika koji su u subotu zatvoreni na 10 dana zbog toga što se nisu prijavili policiji. Američki su dužnosnici izrazili svoju zgroženost zatvaranjem, ali su dodali da su Amerikanci 'dobro raspoloženi' te da danas planiraju uložiti žalbu. U međuvremenu, trojici američkih članova Kongresa treći su put odbijene vize za ulazak u Kosovo iz susjedne Makedonije. James P. Moran, virginijski demokrat, objavio je putem svog washingtonskog ureda da je uhićenje šest Amerikanaca 'jasan pokazatelj mentaliteta poolicijske države koji vlada u Miloševićevu poretku'. Eliot L. Engel, newyorški demokrat koji je s g. Moranom zaglavio u Makedoniji, poručio je istim putem: 'Nečuveno je da članovi Kongresa ne mogu slobodno putovati.' Treći član skupine jest republikanka Sue W. Kelley iz New Yorka. Jugoslavensko ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu izjavilo je da američki tim podupire secesionističku borbu svojim zahtjevom da nadgleda 'nezakonite izbore' te da su krenuli bez prethodnog odobrenja mjerodavnih vlasti. No zapadni diplomati smatrali su potez novim dokazom da g. Milošević ne prihvaća vanjsku intervenciju, posebice od Sjedinjenih Država, u svojim pokušajima da obnovi mir na Kosovu. (...) U Lauši, gdje je glasovanje otkazano nakon ovomjesečnih policijskih napada na susjedna sela, seljani kažu da je paljba iz teških puškomitraljeza izbila oko podneva te zatim opet oko 3 sata poslijepodne. 'Pokušavamo nahraniti svoju stoku, i gotovo pogibamo zbog toga', kaže Halil Getsi, stariji čovjek čija je obitelj napustila selo nakon što je ono opkoljeno oklopnim transporterima. On je zajedno s nekoliko starijih muškaraca bježao od kuće do kuće da izbjegne srpske snajpere koji su u posljednja tri tjedna ubili šest osoba u dolini. Dok policijske postrojbe nekim seljanima dopuštaju kupovinu kruha i osnovnih namirnica, drugi Albanci u Lauši skutreni su u kutovima te su se raspitivali o glasovanju izvan okruga. Albanci kažu da su glasovali za neovisnost i mirnu politiku svog predsjednika. Albanci g. Rugovu uglavnom smatraju nenasilnom alternativom oštroj autoritativnoj vladavini Srba te ratobornim albanskim skupinama koje se suprotstavljaju njegovom nenasilnom stajalištu. Zapadne sile pokušavaju kako primamiti, tako i prisiliti predsjednika Miloševića na ozbiljne pregovore s g. Rugovom. No Zapad najboljim rješenjem smatra povećanu autonomiju, a ne Rugovin cilj potpune neovisnosti." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. III. 1998. Proširenje NATO-a pogoršat će stvari "Jednom se činilo vjerojatnim da će proširenje NATO-a omogućiti dugo potrebnu veliku raspru o američkoj vanjskoj politici. Sad se čini da neće biti takve raspre jer nitko ne mari za vanjsku politiku. To su prošli tjedan ustvrdili senatori, odgodivši razmatranje tog pitanja", piše William Pfaff. "Vlada je proširenje saveza ponovno pokrenula kao izbor između 'umirenja' Rusije i solidarnosti s istočnim Europljanima te kao korak u ujedinjenju Europe pod sponzorstvom Amerike. Trošak proširenja - jedino što je moglo pokolebati senatore - gurnut je u stranu, prikladnim nizom sve manjih Pentagonovih procjena troškova, kojima su se pridružila sve glasnija uvjeravanja da će Europa ionako platiti gotovo sve. Nitko u američkom senatu ne želi biti taj koji će glasovati protiv sigurnosti za Poljake, Čehe ili Mađare - ili žitelje baltičkih država. (...) Mnogi su od nas uzalud prigovarali da proširenje NATO-a čini srednju i istočnu Europu manje, a ne više sigurnom. Države koje će ući u NATO osjećat će se bolje, a one napadno izostavljene lošije, što je ponajprije točno za tri baltičke države. Bolji tijek, nikad istražen, bio bi dogovor prema kojem bi sigurnost i granice svih država u području zajednički, ali neovisno jamčile Rusija i saveznice NATO-a. To bi obuhvatilo savezničku garanciju neovisnosti za države varšavskog pakta, ali na način koji ne izaziva. Umjesto toga, saveznička vojna organizacija bit će oslabljena velikim programom integracije novih članica i njihovih snaga, i savez će teže donositi odluke. Proširenje se isprva promicalo kao način da se organizaciji da novi cilj nakon hladnog rata. (...) Stvarne mogućnosti NATO-a izvan područja mršave su. Njemačko javno mnijenje neprijateljski je raspoloženo prema takvim misijama. Francuzi su izrazito skeptični. I dok su Poljaci i drugi novi članovi spremni učiniti što se od njih traži, oni se savezu ne priključuju da bi rješavali afričke probleme ili probleme srednjeg istoka - niti da bi se borili protiv narkomanije, kriminala, terorizma ili nuklearne proliferacije. Temeljni problem u proširenju NATO-a jest što otvoreno poistovjećuje Rusiju s mogućim neprijateljem i tako pridonosi tome da Rusiju zaista pretvorimo u neprijatelja, a to ne služi ničijem interesu. George Kennan, koji je 1947. uobličio uspješnu politiku za obuzdavanje sovjetske Rusije, u više je navrata upozorio da će proširenje NATO-a oštetiti odnose s Rusijom i utjecati na lošije viđenje zapadnih namjera u Rusiji. Urednik The National Interesta, Owen Harries, upozorio je na činjenicu da se Moskvi obećavalo kako se NATO neće proširiti na istok, povuče li se Rusija iz varšavskog pakta i prihvati li njemačko ujedinjenje. G. Kennan to potvrđuje. On piše: 'Uvjeren sam da nismo namjeravali prevariti Ruse; no stvarne odrednice našeg ponašanja - nedostatak koordinacije političke i vojne politike te amaterizam diplomacije u Bijeloj kući - bili bi s naše strane jedva vjerodostojniji od stvarne namjere da prevarimo.' G. Kennan također piše o neznanju koje izbija iz tretiranja Rusije kao 'inherentnog i nepopravljivog ekspanzionista'. Tako se 'uvelike pojednostavljuje i pogrešno tumači velik dio povijesti ruske diplomacije carističkog razdoblja', kaže on. Generalizirati o sadašnjoj ruskoj vladi i budućem ponašanju na temelju ratne i poslijeratne prošlosti Sovjetskog Saveza opasna je pogreška. Kao što je Bill Clinton upozorio u svojoj izjavi od petka, proširenje se podupire kao dio većeg programa, takozvanog novog atlanticizma. U sklopu tog programa proširenje atlantskog saveza prepoznaje se kao dio procesa integracije demokracija pod američkim vodstvom. (...) Čini se da senatska nespremnost na debatu o tim pitanjima odražava iznimno podijeljenu svijest o vanjskoj politici. Ista senatska većina koja se zalaže za proširenje pokazala je neprijateljstvo prema obvezama u UN-u, MMF-u, Bosni i u kosovskoj krizi. Rasprava je mogla barem prisiliti senat da se suoči s vlastitim nedosljednostima." ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 23. III. 1998. Izbori kao plebiscit na Kosovu Je li Milošević ispunio uvjete koje mu je postavila EU ili nije, pita novinar. "U nedjelju su u 'Republici Kosovo', koju je priznala samo Albanija, održani predsjednički i skupštinski izbori. Agencije su izvijestile da je odaziv birača među većinskim albanskim stanovništvom bio velik. Srpske vlasti izjavile su da su izbori nevaljani i da neće imati nikakav učinak te ih nisu ni pokušale spriječiti. Dosadašnji predsjednik kosovskih Albanaca i jedini kandidat za predsjedničku dužnost Ibrahim Rugova izjavio je sljedeće: 'Glasali smo za našu državu, za demokraciju, za mir i za slobodu'. Nakon pokolja koji je srpska policija počinila nad albanskim seljacima, izbori su poprimili potpuno plebiscitarni karakter. Rugova se nada da će ponovno dobiti potporu - i on osobno i njegova politika; on želi nenasilnim otporom ostvariti državnu nezavisnost. Zapadni diplomati odavno su se izjasnili protiv organizacije izbora koji su već dva puta odgađani. Diplomatski napori, usmjereni na smirivanje krize na Kosovu, stupili su trenutačno u fazu nepreglednosti. Odasvud pristižu proturječni signali. Po vijestima, objavljenim u petak poslijepodne, EU je već u četvrtak ostvarila svoju prijetnju i uvela sankcije protiv Beograda; obustavljene su dostave oružja i izvozna jamstva za Jugoslaviju, a izabranim vladinim dužnosnicima prijeti i uskraćivanje viza. No, također u četvrtak, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel izjavio je tijekom posjeta Beogradu da su zahtjevi kontaktne skupine uglavnom ispunjeni te da je jugoslavenski predsjednik Milošević pristao na pregovore o rješenju u obliku autonomije i izvijestio o povlačenju postrojba specijalne policije s Kosova. Rusija se pak bar privremeno povukla iz kontaktne skupine, proglasivši sankcije neoportunima i uputivši Miloševiću poziv da posjeti Moskvu. Beograd je pak u gesti nesklonosti Washingtonu, koji ga u pitanju Kosova namjerava podvrgnuti snažnom pritisku, zabranio američkim kongresmenima ulaz u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Nadalje, na Kosovu je pak uhićeno pet američkih suradnika humanitarne organizacije zbog kršenja zakona o boravku i osuđeno na po deset dana zatvora, ali su u međuvremenu očigledno oslobođeni", piše novinar. SRBIJA ARGUMENT 23. III. 1998. Kome treba Jugoslavija? Glavni urednik lista Ratko Dmitrovića u komentaru među inim piše: "Kinkel u Beogradu, a Gelbard u Tirani, otvorili su prozore kroz koje možemo vidjeti što će konačno biti s Kosovom. Sve se ponavlja: kao na Karavankama, kao u krajini, kao u Bosni. Najprije lupanje šakom o stol, dok smo sami i za domaću RTV-Srbije - uporabu, a kada dođu stranci i zaprijete sankcijama, izolacijom, stavljanjem na uvid javnosti privatnih računa nekih naših momaka po švicarskim bankama, stvar se hitro približi konačnom rješenju. (...) Kinkel je, bez uvijanja, kazao da mu je u uredu predsjednika Jugoslavije obećano povlačenje posebnih postrojba MUP-a Srbije s terena. To, budimo otvoreni, znači početak procesa kapitulacije Srba - i na Kosovu. (...) Ako je točno ono što je rekao njemački ministar vanjskih poslova nakon susreta s Miloševićem, a sigurno jest jer Švaba nikada ne rabi riječi tek da bi popunio vrijeme, onda ćemo uskoro pribivati povlačenju posebnih snaga policije s Kosova, pa posebnih snaga Vojske Jugoslavije s Kosova i na kraju... Eh, nema kraja. Tada na red dolazi otvaranje pitanja muslimana u Raškoj oblasti, pa status Vojvodine 'u SR Jugoslaviji', pa pitanje autonomije Mađara u sjevernoj Bačkoj... (...) Sve ovo što se događa samo potvrđuje zabludu koja se zove SR Jugoslavija. Kome ta država više treba? Ispostavlja se - samo Šiptarima, i tu se vraćamo na početak teksta i spomenutog Gelbarda. On je decidirano rekao da će Kosovo dobiti autonomiju i specijalni status, ali ne u sastavu Srbije, već u sastavu Jugoslavije. To znači: ostaje SR Jugoslavija, koju će činiti tri republike: Srbija, Kosovo i Crna Gora s otvorenim mogućnostima autonomnih regija Sandžak i sjeverna Bačka unutar Srbije. Poslije dolazi aktiviranje prava naroda na samoodređenje, rastakanje savezne države (Crna Gora već je mentalno jednom nogom izvan Jugoslavije) i zbogom Kosovo, zbogom manastiri. Na sastanku s Nijemcem i Francuzom, Milošević je u dijelu razgovora o intervenciji policije na Kosovu rekao da je za to odgovoran Milutinović, kao predsjednik Srbije. Bar je tako rečeno na konferenciji za novinstvo Kinkela i Vedrinea u Hayattu, bez obzira na to što svi u ovoj zemlji i izvan nje, uključujući Milutinovića, znaju koliko je to smiješno". FRANCUSKA LIBERATION 23. III. 1998. Srebreničanke kao taoci "'Srebreničkim majkama' na čelu je jedan muškarac. Udruga se baš ne slaže dobro sa 'Srebreničkim ženama' i vodi otvoren rat sa 'Srebreničkim ratnim udovicama'. Obično se zamišljala skupina hrabrih žena koje je ujedinila tragedija, koje su svaki drugi tjedan zaustavljale promet u Sarajevu, zapljuskivale vlade peticijama, pokretale javno mišljenje u svijetu i tražile istinu o pokolju u srpnju 1995. Agitprop je dobar, ali se događa bez reda i sve se više politizira. Žrtve rata, Srebreničanke bi sada mogle biti žrtvama političkih ambicija u doba mira. Ljudski je problem golem: oko trideset tisuća žena i djece zadnji su put vidjeli svoje očeve, sinove i muževe u rukama srpskih snaga ili dok su pred postrojbama generala Ratka Mladića kroz šumu bježali iz srebreničke enklave koju je UN napustio. Već dvije i pol godine oni žive u nadi da će ih naći žive. Međunarodni odbor Crvenog križa (CICR) drži da je većina od osam tisuća nestalih osoba koje su podrijetlom iz Srebrenice ili su tamo izbjegle, ubijena. Čelnici udruga obitelji nestalih osobno se slažu s time, ali se ne odvažuju to reći svojim članovima. Ekshumacije radi pružanja dokaza su krajnje spore. Područje istrage je jako veliko i u srpskom je dijelu, tako da muslimanske ekipe tu teško mogu doći. K tome je i minirano. Od većine trupala, koja su nabacana u jame i zatrpana zemljom ili su razbacana po šumi, ostao je samo kostur koji se ne može identificirati. Obitelji se ne zadovoljavaju općim brojkama. Sve dok njihovi sinovi i muževi ne budu sigurno dijelom ekshumirane skupine, one se nadaju da će ih naći žive u zatvorima ili rudnicima u Srbiji. I traže da ih se pusti na slobodu. Razlog zašto stožer udruga ne prenosi članstvu pesimistične zaključke svjetskih stručnjaka leži i u činjenici da njegovi zahtjevi za 'istinu o nestalima iz Srebrenice' (parola na transparentima prosvjednica) jesu pričuva političke snage koju su neki odlučili iskoristiti. Ibran Mustafić, političar, nekadašnji član SDA (muslimanska stranka predsjednika Alije Izetbegovića) - kojega je u Srebrenici pretukao mitski zapovjednik obrane enklave Naser Orić - u prosincu je stao na čelo 'Majki iz Srebrenice i doline Drine'. U ožujskom broju 'Dana', nezavisnog mjesečnika, on je obećao da će s vojskom od deset tisuća nestalih, za koje smatra da su još živi, 'uzdrmati ustanove vlasti'. On okrivljuje SDA koja je 'u trenutku srebreničke nesreće imala posvemašnju vlast' i 'srebreničku mafiju koja nije podnijela nikakve gubitke'. Drugom prilikom, prema aktivistkinji Fadili Memišević, koja predsjeda 'Udrugom za ugrožene osobe' u Sarajevu, 'on je izjavio da je htio uništiti sve ostale udruge umjesto da ih okupi'. Neprijateljstvo među udrugama potječe iz sukoba koji su postojali u samoj enklavi okruženoj Srbima, kada su tisuće izbjeglica živjeli na malom prostoru, u strašnim uvjetima. Ono se pojačalo kada su se počele širiti glasine da su jordanska kraljica ili SAD dali nekoj udruzi milijune dolara na uštrb neke druge. Fadila Memišević je odlučila prekinuti organiziranje prosvjeda svakog jedanaestog u mjesecu (početak pokolja u srpnju 1995.) jer se 'ozračje previše politiziralo'. 'Dnevni avaz', dnevni list blizak SDA, postavlja pitanje koje muči Srebreničanke: Komu vjerovati? Koga slijediti? Žene gube povjerenje. Siromašne seljanke rasute diljem Bosne koje ponor dijeli od njihovih sestara u gradu (u Sarajevu s prezirom gledaju na njihove rupce i dimije), većinom nepismene, bez muževa, nisu više ništa u tradicionalnom društvu. I svrstavaju se iza jakog muškog glasa. 'To je refleks, možda i potreba', misli Fadila Memišević. Politička težina ovih zahtjeva za 'istinom' proizlazi iz brojnih neriješenih pitanja o tijeku tragedije: kakva je bila uloga bošnjačke vojske? I međunarodne zajednice koja je trebala štititi enkalavu? 'Pozor, ne treba provoditi revizionizam, ističe Antonella Notari koja je zadužena za nestale u CICR-u, srpska je odgovornost nedvojbena'. Dok je general Ratko Mladić još na slobodi, a politička vlast ne mari za žene, one svoje nezadovoljstvo usmjeravaju prema međunarodnim udrugama. U veljači 1997. automobil pomoćnika Carla Bildta, tada visokog povjerenika, u Sarajevu je napala skupina prosvjednica. Srdžba koja doista ne pomaže njihovoj stvari", izvješćuje iz Sarajeva Flore de Preneuf. ŠPANJOLSKA EL PAIS 23. III. 1998. Nesložne velike sile "Nesloga međunarodne zajednice ne pogoduje konstruktivnom traženju rješenja kosovske krize. Stalna hodočašća raznih ministara u Beograd, osobito ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Rusije, mogu jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću uputiti pograšnu poruku. Svi odlaze zadovoljni i kažu da su nešto postigli, ali u stvarnosti zapravo pridonose učvršćivanju obrnutog tijeka događaja. Milošević zapovijeda pokolje (za njih osim regularne vojske ima i posebne postrojbe koje su uvježbavali profesionalni ubojice, za koje sada kaže da ih je povukao), a zatim međunarodna zajednica od njega traži da prekine s tim pokoljima i u zamjenu za to nudi mu nagradu. Kako bi se za Kosovo pronašlo trajno rješenje mirnim putem, nužno je da međunarodna zajednica ne uđe u tu igru i da djeluje jedinstveno, s jednom jedinom i odlučnom strategijom vođenja pregovora. Jasna poruka koja treba biti upućena Beogradu jest to da je međunarodna zajednica spremna uvesti oštre sankcije prema Jugoslaviji ako se na Kosovu nastavi represija, ali mora reći i to da nikako ne podupire odvajanje Kosova, budući da je naučila svoje pouke u vezi s promjenama granica na prostoru bivše Jugoslavije. Prihvatiti nezavisnost Kosova bilo bi isto što i dati odriješene ruke Hrvatima i Srbima da do kraja razbiju Bosnu. Zbog toga se žurno mora osigurati autonomija za Kosovo, prije nego se započnu rasprave, što izgleda žele Amerikanci, o mogućnosti da Kosovo postane jugoslavenska savezna jedinica, kao što je to Crna Gora. To bi bio znak za početak nekog kasnijeg odvajanja, i to bi izazvalo srbijansko odbijanje. Danas bi to značilo ulazak u igru koja stanje može samo zamrsiti, umjesto da ga riješi. Izgleda da je to sasvim jasno predstavniku OESS-a i Europske unije, Felipeu Gonzalezu, inače jako opreznom pri davanju izjava. I to od trenutka kad su iz Beograda došle proturječne glasine, prema kojima, u bizantinskoj igri, Milošević odbija Gonzalezovo posredovanje pod OESS-ovom kapom, ali ga ne odbija kao predstavnika Europske unije. Milošević na taj način prije pokazuje da želi primanje Jugoslavije u OESS nego da ne želi 'prihvatiti to miješanje u unutarnje probleme'. A mandat koji je ta organizacija dala Gonzalezu nije posredovanje, nego 'pomaganje SR Jugoslaviji da uspostavi unutarnji dijalog i provede demokratske reforme', što podrazumijeva demokratizaciju, poštovanje ljudskih prava i prava manjina, čak i jugoslavensko sudjelovanje u radu te organizacije. Kosovo je središnji problem tog mandata, ali nije i jedini. Poslije održavanja nedjeljnih izbora na Kosovu, mogla bi se povećati sposobnost predstavnika Kosova i onoga kojega nazivaju svojim predsjednikom, za međusobne razgovore. Sljedeći će tjedan biti odlučan. Kontaktna skupina (SAD, Rusija, Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija) sastaje se u srijedu u Bonnu i treba označiti put kojim će se ići, ako te države uspiju prevladati svoje nesuglasice, osobito one s Rusijom i Italijom, koje nisu spremne pritegnuti Miloševića. Prvi rok za poduzimanje novog koraka prema uvođenju sankcija već je prošao. Kontaktna skupina mora donijeti odluke i poslati jasan znak da odbija mogućnost davanja nezavisnosti Kosovu. Znakovito je da će se na tom sastanku naći i Gonzalez i sadašnji predsjednik OESS-a, poljski ministar vanjskih poslova Bronislaw Geremek, a pridružit će im se i neke države iz tog područja. A iz svega toga trebao bi izići odgovor koji ne može biti potpora nezavisnosti Kosova, ali ni održavanje statusa quo. Moraju se pronaći nove formule. Gonzalez se okružio ekipom stručnjaka za sastavljanje ustava (Roca, Peces-Barba, Solé Tura, Pérez Royo i Yánez) koji su već dokazali svoju maštovitost u Španjolskoj. A na Kosovu će morati biti još maštovitiji", piše u uvodniku lista. 22. III. 1998. 'Crna knjiga komunizma' gledano s Istoka Predrag Matvejević piše o mogućim pogledima na prošlost komunizma: "Unatoč svojim nedostacima, 'Crna knjiga komunizma' nudi i nešto više od običnog zrcala. Nudi niz zrcala koja uvećavaju ili umanjuju, već prema slučaju, ali vrlo često iskrivljuju sliku. A to potvrđuju i duge i iscrpne raspre koje prate objavljivanje te knjige, najprije u Francuskoj, zatim i u nekim drugim državama, budući da se prevodi i na druge jezike, osobito u Italiji. U bivšu Istočnu Europu i u države koje još uvijek nazivamo 'slavenski svijet', gdje knjiga još nije prevedena, dolaze samo odjeci, kao neki usporeni učinak tiskanja te knjige. 'Već znamo što se događa', izjavljuje jedan od preživjelih iz gulaga. Jadno stanje u kojemu se nalazi izdavaštvo u većini tih država ne omogućuje brzo objavljivanje tako obimne knjige, ali već su otkupljena prava za tiskanje na više nego jednom slavenskom jeziku. Prigodom nedavnog putovanja u Rusiju imao sam priliku vidjeti više od 200 stranica Crne knjige koje, već prevedene, kruže ispisane na pisaćem stroju, ručno fotokopirane, poput nekakvog starog 'samizdata', tako dugo dok se ne pronađe izdavač koji će biti sposoban pokriti troškove 'normalnog' izdanja. To me podsjeća na vic koji se pričao za vrijeme Brežnjeva, o djedici koji je prepisivao 'Rat i mir' za svojeg unuka. Na pitanje zašto prepisuje knjigu koja se nalazi u svim knjižarama, on odgovara: 'Tko zna hoće li se već sutra nalaziti u njima'. Siromaštvo danas djeluje jednako tako kao što je nekada djelovala cenzura. Iako, naravno, čovjek nije u istoj opasnosti kao nekada. O komunizmu je već sve rečeno, tako da neke nove pojedinosti o onome na čemu ustraje bučna javnost, o onome što je prethodilo ili slijedilo, ne mijenja bitno sliku o njemu. Ekipa povjesničara i publicista koju je okupila izdavačka kuća Laffont, pod predsjedanjem Stephanea Courtoisa kao koordinatora, ima i neke bivše komuniste ili komuniste teoretičare koji se upuštaju u međusobne polemike. To nas ne bi trebalo iznenaditi, budući da smo to viđali i na Zapadu i na Istoku. U Francuskoj je prodano 200 tisuća primjeraka, a u Italiji 130 tisuća za samo dva tjedna, iako knjiga sama po sebi ne zaslužuje tako dobru prodaju. A da možda sam termin 'komunizam' nije 'neprikladan za nazivanje nekih režima koji su vrlo brzo izdali revolucionarne ideale?' Na to pitanje još nije dan odgovor koji bi svakoga zadovoljio. U knjizi se praktički sva pozornost posvećuje režimima koji su sebe smatrali komunističkima, a vrlo se malo pozornosti posvećuje samim komunističkim idealima. Takav način pristupa problemu ne vodi računa o komunističkim strankama koje su djelovale u ilegali, pod totalitarnim režimima, kao žrtve represije s jedne strane, i kao saveznice onih koji su diskreditirali njihove vlastite ideale, na drugoj. Ta 'crna knjiga' opet je snažno vratila na površinu staru svađu oko poistovjećivanja komunizma i fašizma, dodirujući temu koju jako vole neki povjesničari, a nazivaju ih 'revizionistima'. Sovjetski se komunizam malo razlikovao od nacističkog fašizma kad je riječ o slobodi njihovih građana. No, on je najprije uništavao 'svoje', dok je fašizam sustavno istrebljivao 'one druge', prema prethodno sastavljenom programu: Židovi, Slaveni, Romi itd. Procjene i vrijednosni sudovi u vezi s komunizmom i fašizmom, bez obzira na to jesu li donošeni individualno ili su međusobno povezani, uglavnom se razlikuju ovisno o tome koliko se usredotočujemo na početak ili na kraj. S jedne strane, zamisao o emancipaciji i spašavanju, a s druge isključivanje i uništavanje. Tu imamo jednakost, bratstvo, internacionalizam, a tamo superiornost, egoizam i rasizam. Ništa nije slično, sve je upravo suprotno. No, kad je riječ o konačnom rezultatu, i na jednoj i na drugoj strani postoje milijuni žrtava, a to je tragičan dokaz da ljudsku sudbinu određuju i najsvjetliji snovi i najmračnije namjere. Knjige posvećene komuizmu, čak i one najbolje napisane i povezane, poput 'Prošlosti jedne iluzije' Francoisa Fureta, ne uzimaju dovoljno u obzir raznolikost imaginarnih jedinica koje uspoređuju. 'Pozitivna imaginarna jedinica' (koja se često pretvara u mit) i 'negativna' (ili jednostavno kritična) obilježavaju cijelu povijest o kojoj je riječ. Na jednoj se strani nalazi Manifest i 'Prokletnici zemlje' (knjiga Franza Fanona, op. prev), Lenjin i Oktobar, Aurora, Spartak i internacionalne brigade u Španjolskoj, zatočeni Gramsci, crvena zastava nad Reichstagom, pokret otpora u Europi, Dugi marš u Kini, Granma na Kubi, Che Guevara, Ho-Chi- Min... Na drugoj je Kronstadt, sudski procesi i čistke, ubijanja i gulazi, Katynska i Kolimska šuma, Budimpešta 1956. godine, Prag 1968., 'zid sramote' u Berlinu, Crveni Kmeri i pokolji za Tienanmenu. Crvene knjige hvale one prve događaje, a crne se bave ovim posljednjima. I jedne i druge posežu i za manipulacijama, tako da su zapravo slične, iako polaze sa suprotnih stajališta. Istočna Europa, u političkom značenju te riječi - određena Drugim svjetskim ratom i razdobljem hladnog rata - nema nijedan valjan zajednički nazivnik za svaku od pojedinih etapa razvoja komunizma. Njezina je sudbina nehotice povezana s Rusijom. U svim mjestima te velike, sada smanjene države, danas se bez izmotavanja ponavlja da ni komunizam ni nacizam nisu ruske zamisli ili nekakva ruska filozofija. Zapadna Europa, gdje su nastali, previše je voljela svoja dobra i svoje blagostanje da bi se upustila u opasnosti koje je podrazumijevalo njihovo ostvarivanje. Za to je bila nužna ludost i velikodušnost Slavena, naviklih na to da gube i pate (tu se sada opet pojavljuju i neke stare 'mesijanske' ideje). I, na kraju krajeva, 'mi smo ti koji plaćaju, samo mi'. Kad je riječ o 'pozitivnoj' bilanci, i osobito o 'negativnoj' bilanci komunizma, kako u Moskvi tako i u Sankt Peterburgu, može se čuti sličan govor. Revolucija se dokopala vlasti u toj velikoj državi, kakav je bio Sovjetski Savez, i prisilila kapitalizam da daje sve veće ustupke 'obespravljenim klasama', siromašnima i izrabljivanima. Bog zna bi li, da nije bilo straha od revolucije, radnici i građani dobili takva socijalna prava. 'A mi smo to platili vlastitom bijedom'. Drugi su 'to iskorištavali'. 'A sada još moramo doživljavati i ovu sramotu'. Oni koji su živjeli u patnji, o čemu pišu crne knjige, nemaju volje čitati ih. 'Znamo mi povijest'. Tužno je to. Uoči pada Gorbačova, u jednom sam pismu vođi perestrojke postavio nekoliko pitanja o budućnosti Rusije, države u kojoj je rođen moj otac. Hoće li biti moderna i liberalna, ili će opet biti konzervativna i tradicionalna? Sveta ili oskvrnuta, pravoslavna ili shizmatična, mistična ili mesijanska, laička ili svjetovna? Bjelija ili crvenija, manje slavofilna nego prozapadna ili obrnuto? 'Populistička', na svoj način, ili tiranska? Toliko europska koliko i azijska? Još jedna Rusija koja 'ne bi mogla djelovati razumno i u kojoj se samo može vjerovati (kako je govorio pjesnik Tjučev u XIX. stoljeću) ili 'robusna i debeloguza (tolstozadaja), kako ju je opisivao Aleksandar Blok u vrijeme Revolucije? Samo ruska (russkaia) ili 'sveruska' (rossiskaja)? Kako bilo da bilo, Rusija će na kraju morati računati sa svim onim što joj je ostavio Sovjetski Savez i sa svime čega ju je lišio. Možda i zauvijek. Ona će pisati svoje 'crne knjige', dostojne svojih najvećih umova i pune vlastite patnje". HRVATSKI TISAK VJESNIK 24. III. 1998. Demilitarizacija Bosne i Hercegovine "Negativne reakcije muslimanske strane na prijedlog hrvatskog Predsjednika o demilitarizaciji Bosne i Hercegovine", analizira Marko Barišić i piše kako one "i nisu bile posebno iznenađenje". Razlog je, objašnjava novinar, u ocjenama da je muslimansko vodstvo razdoblje od potpisivanja Daytonskog sporazuma iskoristilo za stvaranje jake vojske "s kojom bi u pogodnom trenutku vratilo barem dio područja izgubljenih u prošlom ratu. Prvenstveno se pritom misli na vojnu akciju protiv bosanskih Srba koji su nad Muslimanima proveli etničko čišćenje i počinili brojne masakre, pogotovo u istočnoj Bosni. Kako je Daytonski sporazum ta područja ipak ostavio bosanskim Srbima, Muslimani se nikada nisu pomirili s pretpostavkom da je to definitivno rješenje", piše Barišić i upozorava kako u takvom rapletu "ne treba isključiti ni muslimanske vojne pohode protiv bosansko-hercegovačkih Hrvata, posebice u srednjoj Bosni i u dolini Neretve, jer su to područja od strateškog interesa za eventualno stvaranje muslimanske države na dijelu teritorija BiH. Demilitarizacija BiH je stoga za muslimansko vodstvo odustajanje od ratne opcije koja bi bila u igri ako ne uspije Daytonski sporazum, odnosno ako međunarodne vojne snage jednom napuste to područje", objašnjava Barišić i piše kako neki analitičari takav muslimanski stav drže neodgovornim, "jer pri uporabi ratne opcije uvijek postoji opasnost da se izjalove ratni planovi". Novinar pritom napominje kako "ni Srbija ne bi dopustila vojni poraz bosanskih Srba, bez obzira na bilo kakve sankcije, a posve je prirodno da ni Hrvatska ne bi zanemarila interese bosanskohercegovačkih Hrvata. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog vojnostrateških razloga koje diktira njen položaj pogotovo na jugu države", napominje Barišić. Ocjenjuje kako se stoga "a priori negativistički stav muslimanske strane prema demilitarizaciji BiH može tumačiti i kao jasan znak muslimanskog vodstva da - kad je u pitanju konačno rješenje bosansko-hercegovačke krize - Daytonski mirovni sporazum nije jedina opcija na koju igraju Muslimani. Ta činjenica baca dodatno svjetlo i na sadašnji mirovni proces", komentira Barišić. Đapićeva trgovina Trgom bana Jelačića "Iz HSP-ove političke radionice krajem vikenda emitirana je nova marketinška poruka", piše Josip Antić u povodu odluke te stranke da na Trgu bana Jelačića održi javni skup "protiv 'pritisaka međunarodne zajednice i kooperativnosti hrvatske vlade', a sam bi skup "bio 'završna akcija javnih skupova 'Hrvatski Uskrs 98.'". Komentirajući takvu odluku Glavnoga stana HSP-a, Antić piše kako se on "odlučio za već viđenu - sindikalnu - taktiku. Po njoj se traži odobrenje skupa na mjestu za koje je teško zamisliti iole ozbiljan razlog za zabranu, a pritom se moli Boga da se stjecajem političkih odnosa u zagrebačkom Poglavarstvu dogodi upravo to. Jamstvo pravaških 'uspjeha' - od Vukovara do Knina, pa do zadnjeg zahtjeva - nipošto, naime, nije bila snaga, artikuliranost i argumentiranost njihova nastupa, nego tek neugodno ozračje što ga neodgovorna igra na rubu incidenta nosi stranci na vlasti, ali i državi", komentira Antić, a potvrdu ocjene vidi u zadnjoj rečenici priopćenje Glavnoga stana HSP-a "u kojoj se tvrdi da bi 'eventualna zabrana skupa na Trgu značila da je HDZ uveo zabranu rada HSP-a'. Dakako da je stvar upravo suprotna, poenta nije u tome da se HSP zabrani (za takvo što nema ni valjanih razloga), nego da ga se u javnom sučeljavanju natjera da pokaže stvarnu snagu svojih argumenata", objašnjava novinar. Ocjenjuje kako u tom smislu u HDZ- u "ima puno više posla nego što se to želi priznati, samo je pitanje želi li ta stranka stvarno otvaranje s desna. Ukratko, nema logičnije stvari nego pravaše osuditi na slobodu i odgovornost, što organiziranje javnog skupa na Trgu bana Jelačića podrazumijeva", ocjenjuje Antić uz napomenu: "Drugo je, i te kako neugodno pitanje, da se nakon gafa sa sindikalnim tiskanjem na uličnim prilazima Harmici teško može donijeti bilo kakva odluka, a da istodobno ne bude - pogrešna". Ploče i Neum i dalje rješavamo u paketu Iz razgovora s dr. Hasanom Muratovićem, veleposlanikom Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, izdvajamo: - Hrvatska ne želi prenijeti dio svoga suvereniteta kada je u pitanju luka Ploče, nego nudi uspostavu normalne carinske zone na način da poduzeća iz BiH koriste luku Ploče po komercijalnim uvjetima. Izgleda da oko toga ima nekih nesporazuma, pa možete li nešto više reći o tome? = Prije svega naglašavam da se ni u kom slučaju ovdje ne radi o pitanju suvereniteta, jer i mi smo na to vrlo osjetljivi. Washingtonskim je sporazumom dogovoreno da BiH na području Ploča dobije pristup moru, na bazi slobodne zone Federacije BiH, na 99 godina. Međutim, američka je strana prošle godine, uvažavajući neke detalje Daytonskog sporazuma, predložila da taj rok, uz stanoviti dodatak, bude 30 godina. Ističem da nikome ne pada na um da ugovorom o toj zoni na bilo koji način narušava hrvatski suverenitet. Ne samo zato što se po cijelom svijetu koriste slobodne zone u lukama nego i zbog toga što u ovom slučaju uopće nije riječ o nekakvom vlasništvu nad postojećom lukom i njezinom opremom, jer ona će i dalje raditi kako radi i pružati usluge poduzećima u BiH, Hrvatskoj, Mađarskoj, Jugoslaviji i drugim zemljama. Ovdje se radi o slobodnom pristupu moru i o slobodnoj zoni na području Ploča". - Možete li detaljnije objasniti zahtjev BiH za pristup moru i slobodnoj zoni? = To može biti potpuno nova površina, odvojena od same luke ili s djelomičnim osloncem na nju. U ugovoru treba odvojeno tretirati pristup i korištenje posebne zone, u kojoj bismo mi imali slobodu dopreme, otpreme i opće manipuliranja robama, od korištenja usluga sadašnjeg poduzeća Luke Ploče, koje će na komercijalnoj osnovi servisirati tu zonu, kao što servisiraju i ostale korisnike". (...) - Trasa autoceste Zagreb-Bihać-Livno-Mostar-Dubrovnik izazvala je dosta polemike u Hrvatskoj, a čini se da taj pravac nije dobro prihvaćen ni u BiH. Možete li nešto pobliže reći o toj trasi? = U kolovozu 1996. potpisan je sporazum o razumijevanju između Republike Hrvatske, BiH i SAD, kojim je utvrđeno da će se graditi dva putna pravca kroz BiH: sjever-jug i istok-zapad, koji će se vezati s hrvatskim autocestama. Tada je definirano jedino da će se te autoceste graditi, a ostavljeno je da se kasnije riješi pravac trase, financiranje i drugo. Izgradnja autoceste skup je pothvat, i BiH mora dobro razmisliti o uzimanju kredita i uvjetima vraćanja tih kredita. Za Vladu BiH svakako je prioritetan pravac sjever-jug, dakle onaj od Save do Ploča, ali vjerujemo da će se uskoro, čim se formira konzorcij, na čemu se već radi, i naprave potrebne analize, vjerojatno usvojiti gradnja obadviju cesta. Mi u BiH već vodimo pregovore o izgradnji dijela autoceste sjever-jug. Inače, ljudi iz Hercegovine navijaju za južnu trasu (Zagreb-Bihać-Livno-Mostar- Dubrovnik), a oni iz središnje Bosne za sjevernu (Zagreb-Bihać- Jajce-Bugojno-Travnik-Sarajevo). O tim pravcima i odnosima razgovarat će se na sastanku izaslanstava RH i BiH. Vjerojatno prilikom skorašnjeg posjeta premijera Mateše Bosni i Hercegovini. Stavovi su inače mnogo bliži nego ranije". VEČERNJI LIST 24. III. 1998. Države i kavane Kako neke europske države surađuju s haaškim sudom raščlanjuje Višnja Starešina na primjerima Francuske, Velike Britanije, Danske i Hrvatske. Novinarka ističe kako "ni jedan francuski časnik UNPROFOR-a, ni jedan civilni ili vojni promatrač dosad još nije svjedočio pred Haaškim sudom", a da je Francuska država čiji je ministar vanjskih poslova bio jedan od inicijatora Haaškoga suda. Naglašava da je ujedno "prva država među stalnim članicama Vijeća sigurnosti koja je svoje zakone prilagodila suradnji s tim sudom i obvezna je surađivati s njime jednako kao i sve države na svijetu - ni više ni manje od Hrvatske ili Srbije ili, pak, SAD-a..." Ipak, Francuska je preko Vedrinea tražila da se isključi mogućnost da svjedok postane optuženik. "Objašnjenja na prvu loptu u tome su vidjela težnju Francuske da se osigura od moguće optužnice protiv generala Janviera jer nije spriječio pad Srebrenice nakon kojeg je slijedio masakr. Takva je optužnica ipak vrlo nerealna. No, sasvim je sigurno da su u Franucskoj dobro pročitali pravilnik i, imajući na umu političke utjecaje u prvom međunarodnom krivičnom sudu, odlučili su unaprijed se zaštititi od različitih eventualnosti ili mogućih savezničkih 'pakiranja' u nekom budućem razdoblju". Danski časnici iz sastava UNPROFOR-a ili međunarodnih promatrača - piše dalje novinarka - vrlo dobro surađuju s tužiteljstvom, ali kada su ih za suradnju zamolili Blaškićevi odvjetnici, "najprije su se ljubazno odazvali, a kasnije su ih obavijestili kako im je njihovo ministarstvo zabranilo kontaktirati s obranom". Novinarka primjećuje kako se "zbog tako selektivnog pristupa obrani i optužbi, nitko... u sudu nije jako uzbudio". Veliki broj časnika Velike Britanije, pak, svjedoci su optužbe u procesu protiv Blaškića,"ali isto tako ljubazno su se odazvali i zahtjevima obrane za razgovor. No, obrana uopće nije dobila odgovor na svoj zahtjev za dostavu određenih dokumenata. Tužiteljstvo ih je dobilo, što se već pokazalo u dosadašnjem dijelu procesa. No, problem je u tome što se pokazalo da je i dio te dokumentacije izredigiran tako da bude prilagođen potrebama tužitelja, a iz njega je izbačeno ono što može koristiti obrani", piše novinarka. Na kraju analizira i suradnju Hrvatske s Haaškim sudom i piše kako je "ona s njim dosad surađivala uglavnom na ad hoc osnovi, u pravilu izvlačeći se iz škripca. Ali, korišten je obilno za unutrašnje obračune: i vlasti s opozicijom i opozicije s vlašću, nerijetko s kavanskim argumentima i kavanskom logikom. Vrlo je moguće da, recimo, za dvije godine Hrvatska postane presudom Međunarodnog suda jedini agresor u prošlom ratu - zbog uključenosti u međunarodni sukob u BiH. A da rat u Hrvatskoj bude unutrašnji sukob, baš kao i srpski rat u BiH, o čemu već postoji presuda, zbog nedostatka dokaza i boljeg pravnog pokrića. Iz kavane to možda nije tako izgledalo", upozorava novinarka. Vratit će se velika većina Srba Tanja Ivančić razgovarala je s Veljko Kneževićem, jugoslavenskim veleposlanikom u Hrvatskoj. Izdvajamo: - Kako komentirate prijedlog o demilitarizaciji BiH, ali i prijedlog sporazuma o nenapadanju između Hrvatske, BiH i Jugoslavije? = Kao čovjeka i diplomata uvijek me veseli pojam demilitarizacije. Konkretan prijedlog predsjednika Tuđmana vrlo je zanimljiv. Bit će zanimljivo vidjeti kako će na tu ideju reagirati Republika Srpska, Federacija BiH i organi BiH. Osobno navijam za mir i za sve uvjete koji ga učvršćuju na prostorima bivše SFR Jugoslavije. - Kako ocjenjujete proces dvosmjernoga povratka u Hrvatskoj? Koliki broj Srba bi se, prema Vašim očekivanjima, mogao vratiti? = Povratak izbjeglica svakako mora biti dvosmjeran, bilo da je riječ o prostoru bivše UNTAES zone u Hrvatskoj, bilo o povratku izbjeglih Srba u SRJ. Procesom povratka nisam zadovoljan. Može se ovaj posao organizirati još efikasnije. Pozdravljam obećanje dr. Tuđmana o spremnosti Hrvatske da omogući povratak hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koji to žele, te da će se bez većih odgađanja ukloniti preostale zapreke za njihov povratak. Vjerujem da bi se velika većina Srba željela vratiti u Hrvatsku, i tome se nadam. (...) - Kakav je danas stav Jugoslavije spram rješavanja pitanja Prevlake? = Prevlaka danas ne opterećuje odnose SRJ - RH. Ovo sporno područje rješavat će se pregovorima. Zbog njega se neće ni zaoštravati odnosi SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, niti će usporavati opći pozitivni trend normalizacije naših odnosa. O Prevlaci zapravo neprekidno u raznim forumima i na raznim razinama razgovaraju jugoslavenski i hrvatski političari i diplomati. Problem se neće odgađati u nedogled". 240224 MET mar 98