US NY TIMES STEINFELS 21. III.

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 21. III. 1998. Vjerovanja Peter Steinfels piše:"O nacističkom pokolju šest milijuna europskih Židova teško da se može govoriti potpuno mirno. A uvodni i završni dijelovi vatikanskog dokumenta koji se odnosi na kršćansko sudjelovanje u holokaustu divno su žestoki u opisivanju tog jedinstvenog zla te u osuđivanju antisemitizma koji ga je pokretao. Između tih snažnih dijelova, međutim, dokument se često utječe okolišanju, praveći neke razlike u oštrini koju bi neki ljudi smatrali upitnom te zanemarujući druge razlike koje bi drugi smatrali osnovnim. Barem su tri pitanja dominirala u ponekad ljutitim, a gotovo uvijek mučnim raspravama o kršćanstvu i holokaustu: Prvo, koja je bila uloga crkve i kršćanskog antisemitizma u usponu nacizma, s njegovom smrtonosnom fiksacijom na Židove? Kao drugo, kako su kršćani, od crkvenih vođa do običnih vjernika, reagirali kad je nacistički stroj smrti krenuo u akciju? Treće (zapravo podkategorija drugog), je li papa Pio XII. zanemario svoju dužnost birajući diplomaciju umjesto sukoba, u suprotstavljanju nacističkoj kampanji istrebljenja? Što se tiče prva dva pitanja, dokument oštro razlučuje 'mučeničku' povijest kršćanstva i judaizma od nacističkog antisemitizma. Kršćanski antijudaizam bio je utemeljen na 'pogrešnim i nepravednim interpretacijama Novog Zavjeta', na raširenim bojaznima i neprijateljstvu prema narodu koji je ostao odlučno vjeran drukčijem vjerskom načinu života, kao i na drugim antižidovskim osjećajima. Nacistički antisemitizam bio je eksplicitno rasni, pseudoznanstveni, nacionalistički i 'neopoganski' - te ga je crkva osuđivala. Mnogi znanstvenici prihvatili bi tu distinkciju, ali snažno sumnjaju u oštrinu kojom ju Vatikan izriče. Nije li stariji oblik antižidovskog razmišljanja hranio noviji, dodajući mu genetski materijal, olakšavajući njegovo rođenje, odjevajući njegove bestijalne odlike u poznate, čak ugledne, slike i stereotipe? Umjesto da se odvojeno bavi tim pitanjima, vatikanski dokument odmah prelazi na drugo pitanje, pitanje kršćanskog ponašanja nakon početka kampanje protiv Židova. Ovdje se ne pravi razlika između kršćana (u Njemačkoj i drugdje) koji su aktivno podupirali ili sudjelovali u nacističkom pokušajima i onih koji nisu učinili sve ono što su mogli da bi im se oduprli ili spasili njegove žrtve. Žarište se pomiče na posljednje. To je, naravno, područje goleme moralne slojevitosti koje obuhvaća kako pasivnost promatrača s nacističkih teritorija koji su mogli pomoći Židovima uz minimalni rizik, tako i paralizu onih koji su mogli djelovati samo riskirajući vlastite živote ili živote svojih obitelji. Dakle, dok dokumenti jako pozivaju kršćane na kajanje zbog neuspjeha tih godina, oni također zamagljuju granicu između teških zločina i pomanjkanja iznimnog junaštva. Između onih koji su zapravo spašavali židovske života, papa Pio XII. predstavlja najvažniju točku dokumenta. Sve od tendenciozne drame 'Zamjenik' Rolfa Hochhutha iz 1963., uloga Pia postala je središnje pitanje koje dominira čitavom rasprom kršćanskog sudioništva u holokaustu - na nesreću, moglo bi se reći, budući da svi diplomatski dokumenti u vatikanskim arhivima nikad neće do kraja rasvijetliti unutarnje motive te enigmatske osobnosti. (...) Katolici će bez sumnje raspravljati o mislima koje stoje iza dokumenta, posebice budući da katolicizam, više od ijedne druge grane kršćanstva, ustraje na zemaljskoj stvarnosti Crkve kao vidljive, institucijske strukture. U međuvremenu, vjerojatno je da će mnogi židovski i katolički vođe odbaciti pitanja o uvodnim i završnim dijelovima tog dokumenta te pretvoriti njegov srednji dio u program za buduću kritiku i razgovor." 230239 MET mar 98