RFI - RAZGOVOR S VESNOM PEŠIĆ

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 18. III. 1998. Razgovor Frane Cetinića s predsjednicom Građanskog saveza Srbije Vesnom Pešić. - Gospođo Pešić, predsjednica ste Građanskog saveza Srbije i osoba koja je za dramatičnog odvijanja jugoslavenske krize i ratova koji su joj slijedili, zastupala antiratnu akciju i dosljednu građansku poziciju. Pa da počnemo in medias res. Kako s tog backgrounda gledate na kosovsko pitanje danas? = Što se tiče Građanskog saveza Srbije, koje ja u ovom trenutku predstavljam kao njegova predsjednica, u tom smislu nismo ni u kom pogledu promijenili našu politiku. Mi smo uvijek smatrali da se nesrećom i dolijevanjem ulja na vatru raspala ona država, je li morala ili nije morala, to je drugo pitanje, ali mi smo uvijek zastupali ideju da i ukoliko ne možemo da sačuvamo bivšu državu, da se trebaju poštivati i da se trebaju svi problemi rješavati pregovorima bez rata. Srećom, to je bio naš opći stav. Ja sam smatrala da su sva današnja naša društva i u našem susjedstvu, balkanska i europska, na neki način multietnička, znači da se treba napraviti takva konstitucija, i pravna i ustavna, da je omogućen život, da se svako od ljudi koji žive u tim državama osjeća da živi u svojoj kući. Znači, mi nismo nikada odustali od toga, a i kad je riječ o Kosovu bar smo nastavili tu potpuno istu liniju, koju smo mi i ranije držali. - Dakle, priznat ćete da postoji radikalizacija i ciljeva i metoda na obje strane danas na Kosovu? = Ako ćemo govoriti o radikalizaciji, uvijek je ta radikalizacija postojala. Ne bi došlo ni do ratova da nije bilo radikalizacije, to je ono što smo mi uvijek pokušavali spriječiti. Znači da se ne ide na tzv. maksimalističke ciljeve, od kojih onda više nema povratka, nego da se uvijek teži da se problemi riješe pravodobno, da se poštuje sugovornik i da se rješava, to je ono prvo što želim reći o Kosovu - u našem prijedlogu Građanskog saveza Srbije za početak rješavanja kosovske krize odmah stoji da Srbija već deset godina ignorira problem Kosova. Oslanja se gotovo isključivo na represiju, koja po prirodi stvari ne može dati nikakve rezultate kada je riječ o tako jednom dubokom problemu. Režim koji vlada u Srbiji zavarava i najširu javnost u Srbiji, a i međunarodnu, prešućujući dubinu krize kosovskog problema i pritom iskorišćuje sve to u dnevne političko-propagandne svrhe. Za cijelo to vrijeme ignoriranja tog problema Kosovo je preraslo u međunarodni problem, mi to više ne možemo skrivati, mi možemo govoriti da je to unutrašnji problem dokad hoćemo, ali to je preraslo u međunarodni problem, koji su brojne međunarodne institucije i međunarodna zajednica, kao što vidite, sad su to stavile u središte svog interesa. Opet s druge strane, u tih deset godina Albanci, kao građani Srbije, potpuno su prestali sudjelovati u akademskom, političkom, obrazovnom i kulturnom životu zemlje. Oni grade paralelni život, paralelnu privredu, paralelne institucije, uključujući i paralelni politički sustav. To su sve elementi koji pokazuju koliko je to duboka kriza. Politički gledano, u Srbiji od strane vlasti ne postoji nikakva politika za rješavanja takvog neugodnog statusa quo, a s druge strane, znači želja je bila da se tu ništa ne poduzima, da se tu ništa ne mijenja, da se problem ne rješava, a s druge strane imamo i maksimalistički pokret Albanaca da traže nezavisno Kosovo, znači odvajanje od Srbije i Jugoslavije. I to su sada vrlo udaljene pozicije jer jedan nije poduzimao ništa, problem je rastao i doveo do toga da sad postoje ukopane dve potpuno različite političke pozicije. Mi smo predložili i kako bi bilo dobro da se naprave nekakvi preduvjeti da se uopće započnu ozbiljni razgovori i to je naša glavna poenta. Mi smo to učinili još prije dva mjeseca kad se počelo intenzivno razmatrati to pitanje, mi smo smatrali da bezuvjetno treba odmah započeti pregovore i dogovore, s time da se utvrde što su legitimni predstavnici jedne strane i što su legitimni predstavnici druge strane. Kako ne bi poslije toga, ako dođe do nekakovog dogovora, bilo rečeno - e, pa to nisu bili naši predstavnici. Znači da se formalizira problem. Drugo, mi smo smatrali da se postavljanjem jednakih prava svih sudionika u dijalogu da nema prejudiciranja i da nema uvjetovanja, nego da svaka strana legitimnih predstavnika uđe u taj razgovor sa svojom platformom i svojim idejama. Zatim, mi smo smatrali da moramo bezuvjetno osuditi svako nasilje koje bi bilo s albanske strane neke oslobodilačke vojske Kosova ili od strane policije. Znači, isključiti svako nasilje. Također, isto tako mi smo mislili da se moraju ukinuti sve represivne mjere, svi oblici diskriminacije i da se formira jedna komisija za ljudska prava koja bi bila specijalizirana. Znači, na nivou države i koja bi pratila i s jedne i s druge strane, znači i predstavnike albanske i srpske strane, koja bi pratila stanje ljudskih prava i stanje pravne države ne Kosovu, znači koja bi odmah počeo raditi. Zatim smo predložili obnovu sudskih procesa, vi znate da je bilo dosta tih procesa albanskim političkim aktivistima i da postoji sumnja da je tu bilo dosta montiranih političkih procesa i da se obnove ti procesi, da se to preispita. Zatim smo smatrali da nije moguće početi ozbiljne razgovore ako nema dobrih usluga oko takvog jednog dijaloga i mislili smo da bi jedna misija OESS-a tu bila dobrodošla kada se govori da to treba biti Gonsales, mi smo dali podršku i tome. I konačno, smatrali smo da je jedan od bitnih preduvjeta da se stvara javno mnijenje, da se otvori javna rasprava, da se ne dijelimo na nekakve patriote i izdajnike nego da ozbiljno razmislimo o tom problemu i da i političke stranke i ugledni pojedinci i institucije iznose svoje mišljenja slobodno u medijima i da se učini jedna atmosfera da nema pritiska i propagande, već da mogu ljudi slobodno da na tu temu razmišljaju i da se ne vrši pritisak na ljude, kao što se to danas čini, da tko god progovori ta tema bude neka vrst tabu teme. - Gospođo Pešić, poznajete neke od čelnika albanskog pokreta na Kosovu. Što mislite je li njima sada moguć sporazum i kakav? = Ja uvijek vjerujem da je moguć sporazum. Ali ja sam rekla da će biti vrlo teško ukoliko se ne prihvate dobre usluge OESS-ove, jer iskustvo pokazuje ako imate takve ukupne nepolitičke pozicije da to bez posredovanja nije moguće, niti da ti pregovori ozbiljno počnu, niti da zaista na kraju vidimo nekakav rezultat. Znači tu treba dosta strpljenja i dobrih usluga da bi se tako jedan veliki sukob i takav jedan težak problem mogao riješiti. Znači ne vjerujem da bez ozbiljnog posredovanja uopće mogu neki ozbiljni razgovori započeti. - Međunarodna zajednica, posebno Amerika i Europska unija, vrše pritisak na Beograd. Što mislite o tim mjerama, mogu li one uopće polučiti nekakav uspjeh i je li to najbolja metoda? = To je ono staro pitanje koje ima dva svoja lica. S jedne strane, prijetnje izolacijom, sankcijama, kažnjavanjima itd. jednu zajednicu zatvara unutar same sebe, gdje tada ona u jednoj takvoj situaciji, pogotovo kada je vlast potpuno nedemokratska, počinje dobivati sve više patoloških crta. Jer meni se čini da svako otvaranje prozora i kontakti s drugim međunarodnim organizacijama istodobno pridonosi da uđe svježeg zraka u tako jedno zatvoreno društvo. Tako da koliko god su to mjere pritiska da se jedan problem riješi, toliko istovremeno to stalno zatvaranje proizvodi iznutra jedno bolesno društvo koje ne može sebe promatrati objektivno i da relativira ono što radi. Sve te mjere imaju možda jednu dobru stranu što se onda taj problem stavi na dnevni red, a s druge strane sve te izolacije nas čine još bolesnijim i teže nam dolaze svježi vjetrovi da možemo pogledati sebe i objektivno i sa strane. Tako se to radi, ali ima sigurno i loših strana takve politike. (RFI) 190204 MET mar 98