RUSIJA-KOMMERSANT OD 17.3.98. O SRPSKOM KOSOVU

RUSIJA KOMMERSANT DAILY 17. III. 1998. Srpsko Kosovo "Jugoslavenski su Albanci najdulje čekali svojih pet minuta. Zadnji je rat na Balkanu dao odgovore na sva nacionalna pitanja koja su brinula narode bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, osim albanskog. Slovenci i Hrvati dobili su svoje države, Muslimani su postali vladajuća nacija u Bosni, Srbi, iako su se vratili 80 godina unatrag kada su bili podijeljeni između triju država, ipak su uspjeli obraniti dio svog područja u Bosni - republiku srpsku. Samo Albanci nisu ništa dobili, već su izgubili i ono što su imali - formalnu autonomiju, zapravo svoju republiku. Srbija potpuno nadzire upravu autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, dok tu i dalje ima velik broj svojih vojnika. Ipak, prije ili kasnije, Beograd bi morao riješiti albansko pitanje. Evo zašto. Prvo, Srbi čine na Kosovu tek deset posto pučanstva. Kako sami kažu, Kosovo je srpska duša u tuđem tijelu. Treba reći da je odmah nakon Drugoga svjetskog rata Srba i Albanaca tamo bilo jednako. Sada Beograd tvrdi da su Srbi odlazili s Kosova pod pritiskom albanskih separatista. To je samo djelomice istina. U početku su Albanci jednostavno kupovali kuće od Srba, plaćajući im dvostruku cijenu. Tek kada je došlo do brojčane premoći, prešli su na izravne pritiske, prisiljavajući Srbe na odlazak. Drugi je razlog također demografski. Na Kosovu je natalitet najveći u Europi, a potpuno je porazan za Beograd - tri posto na godinu. Uz takav natalitet, za pedeset godina Albanci bi u Srbiji mogli postati glavni narod. Tako je Beograd bio zainteresiran za brzo rješavanje albanskog pitanja. Osim toga, uz nutarnje prilike, na to su ga poticali i Amerikanci koji su odlučno upozorili Miloševića da Jugoslavija neće imati pristupa ni u jednu međunarodnu organizaciju sve dok se Beograd ne dogovori s kosovskim Albancima. Američki je predstavnik na Balkanu Richard Gelbard tjedan dana prije ove eksplozije na Kosovu doslovno podsjetio srbijanskog vođu na to. Naravno, nije isključeno da svjetska zajednica neće promijeniti svoje stajalište i da sama neće prisiliti kosovske separatiste da prekinu razgovor o odcjepljenju. To se, primjerice, može dogoditi ako cjevovod s ruskom naftom i plinom iz Bugarske i Makedonije bude preko Kosova išao u Crnu Goru i dalje na zapad. Na to računaju i neki srpski političari. No ta su očekivanja vrlo nestvarna. Cijev može ići i zaobilaznim putem, kao što se dogodilo s transeuropskim magistralnim cjevovodom koji je, usprkos svim očekovanjima Beograda, zaobišao Srbiju - bio je skuplji, ali zato sigurniji. Tako se Milošević ne treba nadati da će Zapad sam ukoriti kosovske Albance. Rješenje mora tražiti sam. Kakve mogućnosti ima Beograd? Iskreno govoreći, za njega samo nepovoljne. Odcjepljenje Kosova je presuda za svakog srpskog političara koji je za to. Podjela Kosova na albanski i srpski dio? Tada bi Srbi bili pred teškim izborom - područja s prirodnim bogatstvima ili stari srpski manastiri. K tome bi se Srbi i Albanci teško mogli na lijep način dogovoriti o omjeru podjele. Davanjem visokog stupnja autonomije Albancima (što traži Zapad) Milošević bi mogao izgubiti vlast. Kada bi ušli u jugoslavenski parlament, kosovski bi se Albanci vjerojatno ujedinili s umjerenom srbijanskom oporbom i Crnogorcima, kojih su novi vođe u sukobu s Miloševićem. Tada bi se on mogao oprostiti s predsjedničkim naslonjačem budući da predsjednika Jugoslavije bira parlament. Čini se, bezizlazna situacija. No, kako su pokazali posljednji događaji, Milošević je ipak uspio naći dobar izlaz. Miloševićeva je zamisao bila da odcjepljenje Kosova prikaže ne kao poraz u nutarnjoj politici, već kao dobitak za čitavu Srbiju. Kako da to učini? Kako, primjerice, uvjeriti javno mišljenje da su kosovski separatisti sve sami teroristi, a samo Kosovo leglo terorizma.(...) Da je kosovski terorizam izazov Beograda, prvi put je izjavio jedan od kosovskih vođa Adem Demaqi. Iza Oslobodilačke vojske Kosova, drži on, stoji srpska tajna policija. U prilog tomu govorilo je i to što su borci bili izvrsno naoružani, organizirani i uvježbani - pravi specijalci. Početkom ove godine, kad je postalo jasno da će međunarodna zajednica sudjelovati u rješavanju kosovskog problema, Oslobodilačka vojska Kosova naglo je pojačala svoje djelovanje. Terorističke su se akcije nizale jedna za drugom, dok se početkom ožujka nisu pretvorile u pravo krvoproliće. Na koncu je Milošević, pod pritiskom međunarodne zajednice, pristao na dijalog s umjerenim albanskim vođama koji se, prema njegovim riječima, 'distanciraju od terorista'. Bila je to prava klopka koju je Milošević pripremio za Rugovu i njegove ljude. Danas, nakon što je poginulo više desetaka Albanaca, među kojima i žene i djeca, osuditi teroriste za Rugovu je jednako političkom samoubojstvu. Ako se odvaži da se otvoreno distancira od, kako se kaže, palih boraca, na njegovo će mjesto doći drugi, radikalniji političar. I Rugova je poslušno stao pod zastavu Oslobodilačke vojske Kosova. Upravo je to trebalo Miloševiću. Sada on cijelom svijetu može reći da ne želi imati veze s gandistima-teroristima. A svojim će građanima za neko vrijeme predložiti da odsijeku Kosovo kao zloćudni tumor. Nema Kosova - nema ni problema. Samome je Miloševiću dovoljna i Srbija. Čak i bez Kosova. Glavno je da je Milošević na čelu", piše Gennadij Sisojev. 180142 MET mar 98