ODGOVOR NA EUROPSKU ETNOLOŠKU ZAGONETKU IZ 15.STOLJEĆA RAZGOVOR S JELKOM RADAUŠ RIBARIĆ

RAZGOVOR S JELKOM RADAUŠ RIBARIĆ ZAGREB, 15. ožujka (Hina) - Istražujući istarsku žensku narodnu nošnju etnologinja Jelka Radauš Ribarić odgovorila je u svojoj najnovijoj knjizi na pitanje koje je francuski kostimolog Francois Boucher retorički postavio još 1965. u svojemu djelu "Povijest kostima na Zapadu od pradavnina do danas". Boucherovo "zagonetno" pitanje je glasilo: "Kako je moguće da je moda koja se nosila u Francuskoj za vrijeme Karla Smjelog (druga polovica 15. stoljeća) gotovo istodobno postojala i na Grenlandu?". Knjiga objavljena pod naslovom "Ženska narodna nošnja u Istri" bila je povod za razgovor s Jelkom Radauš Ribarić o njezinim etnološkim istraživanjima, što ih je još kao mlada kustosica Etnografskoga muzeja provodila u Istri od 1945. do 1958. Rezultati istraživanja, objavljeni u knjizi koja je zapravo njezina proširena doktorska disertacija iz 1965., dragocjen su prilog etnologiji i u širim europskim okvirima. #L# Jelka Radauš Ribarić rodila se u Mariboru 1922. u obitelji istarskoga podrijetla. Nakon studija etnologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zapošljava se u Etnografskom muzeju u Zagrebu gdje je od 1965. do 1975. ravnateljica. Autorica je dviju knjiga i brojnih znanstvenih članaka o narodnim nošnjama i vezovima. U svojoj novoj knjizi sveobuhvatno je obradila žensku nošnju u Istri od sredine 19. stoljeća do danas. Prikazala je nošnju hrvatskoga stanovništva (na Ćićariji, u Labinštini, u zapadnoj, južnoj i središnjoj Istri i Liburniji) te gradića Vodnjana s istroromanskim i sela Peroja s crnogorskim stanovništvom. Izdavači knjige (studeni 1997.) Jelke Radauš Ribarić su Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Istarsko književno društvo "Juraj Dobrila" u Pazinu i "Josip Turčinović" d.o.o. - Pazin. U završnome poglavlju svoje knjige autorica je prikazala razvoj tzv. klinastog ruha na europskom kontinentu kod barbarskih naroda koji su naseljavali sjeverozapadnu Europu do Crnoga mora. U velikoj seobi naroda (od 3. stoljeća) oni su prelazili na područje bivšega Rimskog Carstva i mijenjali izgled antičke odjeće. Takva se odjeća u srednjemu vijeku dotjerivala, a uvelike je utjecala i na žensku istarsku nošnju. Vrhunski domet te odjeće bila je luksuzna odjeća visokih slojeva, tzv. burgundska moda u 15. stoljeću. Vikinzi su na Grenlandu imali isti idejni uzorak u izradbi odjeće, a to je bilo umetanje koso rezana sukna (tzv. klinova) između uskih pruga tkanine, objasnila je Radauš Ribarić. Po njezinim riječima kostimolozi su često smatrali da puk svoju odjeću radi po uzoru na više društvene slojeve. Njezina etnološka istraživanja pokazala su međutim da je to u slučaju klinastoga ruha bilo obrnuto. Zbog toga Boucher nikada nije pronašao odgovor na svoje retoričko pitanje o modi u Francuskoj za Karla Smjelog i modi koja je istodobno, u drugoj polovici 15. stoljeća, postojala i na Grenlandu. Dio podataka o izgledu istarskih nošnja hrvatska etnologinja dobila je na temelju hrvatskih, talijanskih i austrijskih muzejskih zbirka, slika, ilustracija, literarnih djela, iskaza ljudi po sjećanju, pa čak i iz tekstova oporuka. No najveći dio prikupila je terenskim istraživanjem. Govoreći o tome kako joj je bilo raditi na terenu odmah nakon II. svjetskog rata, Jelka Radauš Ribarić kaže: "Doći u Istru 1945. nije bilo lako, no išla sam tamo punim srcem jer sam rođena u obitelji istarskih prognanika. Sa mnom u istraživačkoj grupi bila su još tri etnologa koji su radili na svojoj građi. Često nismo znali gdje ćemo spavati, boraviti i što ćemo jesti. Istarski Hrvati dočekivali su nas otvorenih ruku jer su, zbog slabe komunikacije, o nama rijetko dobivali vijesti. Ljudima je to dosta značilo. U mjestu pored Labina susrela sam starca koji je cijeli život, iz nacionalnog osjećaja i ponosa, nosio isključivo narodnu nošnju od domaćega sukna. Kad je čuo da se ja zanimam za njegovu nošnju i da je ona nešto vrijedno, bio je presretan i mlađima je stalno ponavljao kako je znao da će doći vrijeme kad će se to poštivati. Narodna nošnja tada se sve rjeđe nosila. Ako ju je netko i nosio, ona je uglavnom bila u svojemu zadnjem obliku - od kupovnog, a ne domaćega materijala. Po kućama sam pronalazila sačuvane komade odjeće i otkupljivala sam ih za Etnografski muzej u Zagrebu koji je tada oskudijevao istarskim odjevnim predmetima", kaže Jelka Radauš Ribarić. Opisujući žensku istarsku nošnju, Radauš Ribarić je ujedno govorila o povijesti Istre, načinu života Istrana i običajima vezanim uz odijevanje. "Na primjer, do između dva svjetska rata u južnoj Istri mladenka je u svatovima na glavi nosila posebnu svadbenu krunu s mnogo svilenih vrpca koje okružuju i pokrivaju lice. Budući da su svilene vrpce bile skupe, takva kruna se posuđivala iz crkve i svaki put bi joj se dodavalo nekoliko vrpca. Nakon vjenčanja vraćala bi se u crkvu za neku drugu mladenku, tako da je kruna ponekad imala na stotine vrpca na sebi. Pri tomu se posebno pazilo da je djevojka poštena, da prije braka nije živjela sa svojim izabranikom jer bi u suprotnom to bilo svetogrđe. Za korote, koja je nekad trajala dvije do tri godine, a za sinom i cijeli život, bez obzira na ljetnu vrućinu žene su preko smeđe nošnje s modrim rubom, 'modrne na žalost', morale obući kaput bez rukava - 'čermu', a preko glave vuneni komad tkanine s prugama - 'krpet'. U prijelaznim razdobljima, kad je stroga korota popuštala, bilo je dopušteno nositi modrnu sa zelenim rubom." Na predstavljanju knjige Jelke Radauš Ribarić u Zagrebu dr. Josip Bratulić kazao je da je njezuin otac, poznati slavist, jezikoslovac i skupljač narodnih pjesama Josip Ribarić, istraživao duhovnu kulturu naroda u Istri, a ona materijalnu. Knjigu je posvetila svojem ocu i mužu kiparu Vanji Radaušu. Na pitanje kakva je bila uloga oca i muža u njezinu radu, Jelka Radauš Ribarić odgovara: "Moj je otac još u djetinjstvu u mene ugradio da se uvijek pitam odakle je što, kao što je to on radio u vezi s jezikom. Naravno, zahvaljujući njegovu izvrsnu poznavanju govora u Istri, lakše sam ulazila u jezičnu problematiku Istre, što mi je pomagalo u istraživanju. Život s Vanjom bio je, u struci, uzajamno obogaćivanje u interdisciplinarnu smislu, što se očitovalo ne samo u gledanju već i u osjećanju likovnoga u folklornom materijalu. Zanimao ga je moj rad, zajedno smo proputovali Hrvatsku, što ga je dovelo u dodir s narodom i, na neki način, izgrađivalo." Nedavno je Jelka Radauš Ribarić navršila 76 godina. Iako u mirovini, još je aktivna. Radila je s prognanicama na izložbama vezova, a stručnim je savjetima pomagala u pripremama folklornih smotra, Institutu za etnologiju i folkloristiku i Etnografskom muzeju. Radi li trenutačno što i planira li neki novi projekt? "Na predstavljanju knjige već su me pitali kad ću na isti način obraditi mušku narodnu nošnju u Istri. Za to imam skupljenu građu, a u radu će mi vjerojatno pomagati Istrani. Nikada nisam znala samo sjediti, a u mirovinu sam otišla da bih na miru mogla raditi." Jelka Radauš Ribarić otputovat će sljedeći tjedan, 20. ožujka, na predstavljanje svoje knjige u Pulu. Anamarija Grbin (Hina) ag dd 151010 MET mar 98