US WASH. TIMES PERLMUTTER 12. III.

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. III. 1998. Kosovski sukob ... usidren u živom pijesku "Svjedoci smo druge faze jugoslavenskoga rata za nasljedstvo. To ne iznenađuje nijednog analitičara suvremenih i prošlih balkanskih etničkih sukoba. Daytonski dogovor potpuno je zanemario ono što se pokazalo činjenicom: srpsko-albansku borbu. Ona bi mogla biti krvavija od rata u Bosni. Ovoga puta to nije ništa do li nastavak povijesne srpsko-albanske borbe za Kosovo", piše Amos Perlmutter. "Povijest će nam pomoći da shvatimo izvore tog sukoba. Kosovo je bilo neovisna pokrajina bivše Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije, poslije 1990., Kosovo je postalo predmetom povijesne borbe između srpske manjine i albanske većine. Albanci su bili druga po veličini narodnost u Jugoslaviji. U posljednjem popisu stanovništva Jugoslavije iz 1981. zabilježeno je 2 milijuna Albanaca (7,7%) stanovništva. (...) Za Srbe je bitka na Kosovu iz 14. stoljeća postala nacionalni simbol. Za Albance, srpska vladavina znači ugnjetavanje i uskraćivanje građanskih prava. Albanski nacionalistički pokret, koji potječe iz devetnaestog stoljeća, osamdesetih je godina ponovno oživila skupina albanskih nacionalističkih intelektualaca i pisaca, uglavnom iz kolijevke radikalnog nacionalizma - Albanskog sveučilišta u Prištini. Ti su ljudi osnovali albanski pokret otpora na Kosovu, poznat kao nacionalni pokret za oslobođenje Albanaca. Zatim su Srbi uspjeli prisiliti više od pola milijuna Albanaca da se isele u Albaniju, Crnu Goru i Makedoniju, kao i u Grčku i Italiju, dok je Miloševićeva vlada u područje dovela 40.000 srpskih seljaka. (...) Srpsko - albanski sukob ima kulturne i vjerske korijene. Sukob na Kosovu predstavlja dakle borbu između srpskih pravoslavnih kršćana i albanskih Muslimana. (...) Dok se Bosna utapala u krvi, Kosovo je bilo mirno. Stoga u Daytonu nije postavljeno pitanje Kosova. O njemu se trebalo raspravljati zbog toga što je nenasilje toga doba bilo varljivo. (...) Na nesreću, američko vodstvo u Daytonu, a posebice g. Holbrook, imali su u najboljem slučaju zakržljalo znanje o etničkim i nacionalističkim napetostima u Jugoslaviji. To neznanje nastavlja se i u razdoblju gđe Albright. Ministrica Albright prijeti Srbiji, a posebice g. Miloševiću, gospodarskim sankcijama ne završi li borbe s Albancima, koji teško da su nevini. Povijesno je sjećanje iznimno kratko u ministarstvu vanjskih poslova. Kosovo se smatra dijelom Srbije, bilo da njime upravlja diktator ili demokratski Srbin. Upravo je predsjednik Slobodan Milošević bio središnja osoba za potpisivanje Daytonskog sporazuma. Napad na njega mogao bi ugroziti Dayton. Daytonski je dogovor potpisan uz savršeno znanje američke vlade da će dogovor biti proveden samo uz pristanak barem dva diktatora: predsjednika Miloševića i predsjednika Tuđmana. Tako prijetnje Miloševiću mogu ugroziti postignuća Daytona. Druga bitka za nasljedstvo bivše Jugoslavije jest uništavanje iluzija koje je vlada stvorila kako bi uvjerila Kongres u strategiju izlaza američkih vojnika iz Bosne. Rastući sukob na Kosovu jamči još dulji američki ostanak u bivšoj Jugoslaviji. Stoga su vladini razlozi za Kongres, s ciljem postizanja odobrenja za obnavljanje američkog vojnog mandata u području, jednako iluzorni kao što je to bio i Daytonski dogovor, kad smo već kod toga. Nadalje, američka bi intervencija na Kosovu vodila širenju rata na Albaniju i Albance u Makedoniji. (...) Vlada mora istupiti i iskreno reći Kongresu da je moralno i politički obvezna prema Daytonu te da nema izlazne strategije u bliskoj budućnosti (što je trošak za koji se boje da je Kongresu neprihvatljiv), ne ukoliko vlada želi ispuniti Dayton i dovesti mir u područje. Kongres i Amerikanci nastavit će pitati zašto je to američka a ne europska odgovornost. Na posljetku, svako školsko dijete koje podgleda u atlas može vidjeti da su Bosna i Kosovo dio Europe. Mudrija američka politika bila bi držanje podalje od Kosova i pridržavanje izvornog Daytonskog dogovora." 130102 MET mar 98