SARAJEVO, 12. ožujka (Hina-Ranko Mavrak) - Multietnički mozaik kakvoga je sve do 1992. činila Bosna i Hercegovina gotovo je u potpunosti izbrisan sa Zemlje u onome njezinom dijelu koji se zove Republika Srpska. Čak i tamo gdje su
tragovi toga mozaika očuvani, priča o tome prije je groteska negoli znak nade i ohrabrenja. Jedna od takvih je i priča o psihijatrijskoj bolnici u Sokolcu, mjestu na Romaniji, nekih tridesetak kilometara istočno od Sarajeva, na cesti koja vodi prema Zvorniku i Srbiji.
SARAJEVO, 12. ožujka (Hina-Ranko Mavrak) - Multietnički mozaik
kakvoga je sve do 1992. činila Bosna i Hercegovina gotovo je u
potpunosti izbrisan sa Zemlje u onome njezinom dijelu koji se zove
Republika Srpska. Čak i tamo gdje su tragovi toga mozaika očuvani,
priča o tome prije je groteska negoli znak nade i ohrabrenja. Jedna
od takvih je i priča o psihijatrijskoj bolnici u Sokolcu, mjestu na
Romaniji, nekih tridesetak kilometara istočno od Sarajeva, na
cesti koja vodi prema Zvorniku i Srbiji. #L#
"Psihijatrijska bolnica Sokolac", kako službeno glasi naziv te
ustanove, prije rata je bila mjesto u koje su slani najteži duševni
bolesnici, u prvom redu oni za koje nije bilo nikakve nade u
izlječenje ili resocijalizaciju. Tijekom rata ona je nastavila
raditi, a jedan njezin dio prevoren je u bolnicu za potrebe vojske
bosanskih Srba. To usamljeno mjesto do kojega ne vode nikakvi
putokazi i koje bi neupućeni posjetitelj teško pronašao posjetili
su u srijedu zamjenik Visokog predstavnika za provedbu Daytonskog
sporazuma Jacques Klein i veleposlanik Europske unije u BiH Donato
Chierini. Oronule jednokatne zgrade, prije nalik na kakvo
prihvatilište za skitnice nego na bolnicu, već na prvi pogled
dovoljno su govorile gdje se zapravo stiglo. Sokolačka je bolnica
zajedno s pacijentima godinama bila potpuno zaboravljena jer za nju
u ratnim igrama nije bilo mjesta.
Ravnatelj bolnice dr. Momir Janković odmah na početku razgovora s
gostima iz Sarajeva kaže kako teški uvjeti u kojima su radili nikada
nisu doveli u pitanje ravnopravni odnos prema svim pacijentima. "Mi
smo se podjednako brinuli i o 23 Hrvata i Bošnjaka, koliko ih se
ovdje zateklo kada je počeo rat. Za nas su svi pacijenti isti", kaže
Janković dok ga Klein i Chierini slušaju u njegovu uredu čiji je
strop išaran crnim mrljama od vlage, a na zidu visi slika vojvode
Stepe. Odmah zatim upozorava da 160 zaposlenih osoba u toj bolnici
jedva izlazi na kraj brinući se o 300 pacijenata i bez posebnog
okolišanja stavlja na stol američkom i talijanskom diplomatu popis
opreme koja bi bolnici nužno trebala. Glavna sestra koja se
predstavlja kao Dara Pavlović novinarima objašnjava da je posla
previše te da se čini sve što se može. Prosječna plaća u sokolačkoj
je bolnici 100 njemačkih maraka, hranu osiguravaju humanitarne
organizacije već pune dvije godine, a Liječnici bez granica i
Humanitarni odjel Europske unije (ECHO) ove su godine počeli
projekt rekonstrukcije bolničkih zgrada.
U jednom trenutku novinarima prilazi mršav muškarac kojemu se ne
mogu odrediti godine u sivomu pohabanom kaputu. "Ja se zovem
Hidajet Agić i hoću vam reći da nam je ovdje dobro. Svi dobivamo istu
hranu bez obzira na naciju", deklamira. Doznajemo da je iz Tešnja,
da je na Sokocu od 1986. i da ga za to vrijeme nitko od obitelji nije
posjetio niti se interesirao što je s njim. "Samo mi je prijatelj
Simo dolazio dva puta", kaže Hidajet. Liječnici tvrde da se za
Hrvate i Bošnjake koji su na liječenju u Sokocu nitko nije
raspitivao i da oni nemaju drugog izbora nego se brinuti o njima.
Sokolački općinski čelnici u kasnijem razgovoru s predstavnicima
međunarodne zajednice nisu posebno komentirali stanje u bolnici.
"Nas zanima ravnomjerna raspodjela financijske pomoći koja dolazi
u Republiku Srpsku", kaže predsjednik općine Ljubomir Erić. On se
Kleinu i novinarima potužio kako nema povjerenja u vladu Milorada
Dodika jer je ona "sve preselila u Banju Luku i preko noći smjenjuje
direktore poduzeća". "Ugasili su nam i žiroračune, pa sad dobivamo
80 posto manje prihoda", kaže Erić. Na pitanja o povratku
izbjeglica i provedbi Daytonskog sporazuma odgovara u frazama i
prilično neodređeno.
Nekih dvadeset kilometara od Psihijatrijske bolnice i središta
Sokoca, koji djeluje kao grad duhova, Glasinačko polje. Neplodna je
ledina, međutim, već nekoliko mjeseci improvizirano gradilište.
Gomile zgrnute zemlje upućuju na nekakve građevne radove. Vodič nam
govori kako je to zapravo mjesto na kojemu se gradi zračna luka.
Nešto što nosi fantomski naziv "Aerodrom Srpsko Sarajevo" još je
jedno Potemkinovo selo čiji je nastanak potaknula vrhuška
Karadžićeve Srpske demokratske stranke kojoj vlast, polako ali
sigurno, klizi iz ruku. "Naravno da gradimo aerodrom. On treba
našoj privredi i našem stanovništvu", kaže predsjednik Općinskog
odbora SDS-a iz Sokoca Milovan Bjelica hvaleći se kako je već
završeno "30 posto zemljanih radova". Jedna sklepana baraka i
izrovana zemlja zasad su jedini simboli toga SDS-ova vjesnika
napretka. Neslužbeno, radovi su prekinuti otkako je najveći dio
vlasti preseljen u Banju Luku jer nema nijednog opravdanog
argumenta za takvu investiciju na mjestu u čijoj širokoj okolici
najveća naselja imaju od 10 do 15 tisuća stanovnika i u kojima nema
nikakve industrije. Pacijentima sokolačke bolnice koji žive u
krajnjoj bijedi najmanje bi trebalo jedno seosko uzletište.
(Hina) rm gk
121130 MET mar 98