NJEMAČKA-SZ.9.III.:NJEMAČKA MORA STVORITI UVJETE ZA REPATRIJACIJU ALBANSKIH IZBJEGLICAďiWś

IZBJEGLICAďiWś NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. III. 1998. Shizofrena politika prema Kosovu Peter Muench drži da bi Njemačka trebala uskladiti svoju politiku repatrijacije sa svojim vanjskopolitičkim angažmanom na Kosovu. "Čini se da političari zaduženi za domaći teren i oni angažirani na međunarodnoj pozornici žive u dva različita svijeta. U svakom slučaju, povremeno govore dva različita jezika. Na Kinkelovom jeziku njemačke vanjske politike, Kosovo je ovih dana eksplozivna krizna regija, sljedeće ratno poprište na Balkanu, gdje su dva milijuna Albanaca podvrgnuta represiji središnjih srpskih vlasti. Na Kantherovu jeziku unutrašnje politike ili na njegovu grubljem bavarskom dijalektu, Kosovo je pak normalna pokrajina u sastavu normalne države s kojom Njemačka ima normalne diplomatske odnose. U Kinkelovu svemiru Kosovo je u središtu krizne diplomacije Vijeća sigurnosti UN-a i kontaktne skupine za Balkan. U Kantherovom je pak svemiru Kosovo odredište repatrijacije izbjeglica koje su u Njemačkoj tvrdile da im u njihovim domovima prijeti opasnost. Repatrirane kosovske izbjeglice - prošlog tjedna iz Bavarske i iz pokrajine Nordrhein-Westfalen repatrirano ih je 77 odnosno 40 - žurno su u Njemačkoj ispraćene na Kantherovom jeziku, a na Kosovu ih je dočekala stvarnost Kinkelove dikcije. Opisani zamršeni zbor glasova postao je gotovo nerazumljiv. Stoga njemačka politika mora hitno ponovo pronaći jedinstven i uvjerljiv zajednički jezik. Političari zaduženi za domaći teren ne bi više smjeli poricati činjenice. No, proteklih se godina njemačka politika prema Kosovu - i u vanjskopolitičkom i u unutarnjopolitičkom resoru - neprekidno suočavala s teškoćama. Razlog: izložena je golemu pritisku, stvorenom neprekidnim i snažnim priljevom albanskih izbjeglica. U Njemačkoj danas živi oko 140 tisuća izbjeglih Albanaca. Ti su ljudi teret - posebno zato što nisu prisutni samo u statistici vezanoj uz azil već su u svijesti javnosti nadproporcionalno zastupljeni i u kriminalističkoj statistici. Vrlo mali broj njih može dokazati 'progon koji opravdava azil'. Kvota dodjele azila postojana je i iznosi samo 5 posto. Pritom valja napomenuti da su godinama propadali svi njemački napori, usmjereni na repatrijaciju kosovskih Albanaca. Vlada Savezne Republike Jugoslavije odbijala je ponovno primiti svoje državljane. Spisi bilježe apsurdne akcije: kosovski Albanci repatrirani su u Beograd gdje su ih policajci u zračnoj luci saslušavali, premlaćivali i vraćali natrag u Njemačku. Nakon teških pregovora, Bonn je u ljeto 1996. g. proslavio 'veliki pomak': poliglot Kinkel objavio je odličnim Kantherovim jezikom da je problem riješen i da je Beograd spreman sklopiti sporazum o prijamu albanskih izbjeglica. Taj sporazum nema baš veliku praktičnu vrijednost. Bonn je s vladom Slobodana Miloševića dogovorio repatrijaciju izbjeglica koje je upravo taj režim neizravno ili izravno prognao. Beograd pak još uvijek pokazuje vrlo slab interes za ispunjavanje svojih obveza. Tijekom 15 mjeseci od stupanja sporazuma na snagu, SRJ je primila samo 5000 izbjeglica. Pritom valja napomenuti da su krijumčari u tom razdoblju u Njemačku nezakonito uveli trostruko veći broj tih ljudi. Tako se osvećuje činjenica da je sporazum sročen samo na jeziku unutrašnje politike. Politika prema izbjeglicama, koja slijepo provodi repatrijaciju i potpuno ignorira razlog bijega, u prvom je redu moralno dvojbena, a u drugom neučinkovita. Dakle, što tjera Albance u Njemačku? U prvom su planu zasigurno gospodarski razlozi. Već u Titovo vrijeme sinovi su stekli status glavnog kosovskog izvoznog proizvoda. No, otkada su Srbi 1989./1990. g. oduzeli Albancima autonomiju u toj jugoslavenskoj ubožnici, gospodarske razloge više nije moguće odvojiti od političkih. Masovna nezaposlenost je politički razlog jer su Albanci izbačeni sa svojih radnih mjesta ili ga bojkotiraju. Žive u nekoj vrsti apartheida. Izloženi su srpskom policijskom nasilju čije je glavno obilježje sustavna nesustavnost, dakle samovoljnost. Ljude u bijeg tjera mješavina straha i siromaštva. No, njihovi problemi ne mogu biti riješeni u Njemačkoj. Repatrijacija je načelno opravdana - zato što Njemačka ne može primiti neograničeno velik broj tih ljudi, drži Bonn. No, takvo mišljenje zastupaju i albanske vođe na Kosovu, koji Miloševiću predbacuju etničko čišćenje bez upotrebe oružja. Točno je da je u periodu od antiautonomaškog udara, izvedenog prije deset godina, u inozemstvo otišlo oko 400 tisuća mladih Albanaca - dakle, svaki peti stanovnik Kosova. Nijedno društvo ne može preživjeti takav egzodus. No, treba stvoriti uvjete za repatrijaciju. Sporazum kojeg se njemačke vlasti grčevito drže pri repatrijaciji ne uzima u obzir čak ni minimalne humanitarne standarde. Beograd ne dopušta nikakav nadzor nad budućom sudbinom repatriranih ljudi. Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice, OESS i organizacije za zaštitu ljudskih prava koje su se bavile repatriranim ljudima, blokirani su. Protekli dani, obilježeni ciljanim nasiljem, pokazali su na što je sve spremna središnja vlast. U takvoj situaciji političari zaduženi za domaći teren ne bi trebali dalje ispunjavati svoja obećanja. Repatrijacija u sadašnjem trenutku bila bi neodgovorna", upozorava Peter Muench. 100138 MET mar 98