ŠVICARSKA-TRIBUNE DE GENEVE OD 9.3.98. O KOSOVU

ŠVICARSKA TRIBUNE DE GENEVE 9. III. 1998. Kosovski Albanci između gnjeva i straha O jučerašnjem prosvjedu Albanki u Prištini, kojim su htjele izraziti svoju solidarnost sa selima u okolici Drenice, izvješćuje Veronique Pasquier: "'Europa i SAD znaju što se ovdje događa. Koliko krvi još moramo proliti da bi nam pomogli!' Stanovnice Prištine, glavnog grada pokrajine Kosovo, proslavile su jučer Dan žena velikim skupom koji je bio pun očekivanja i tjeskobe. Pobijedivši strah od srbijanske policije koja je razmještena u blizini, tisuće Albanaka različite dobi pošle su prema Američkom informativnom centru. U tišini, dugo su mahale bijelim papirićima kako bi izrazile svoju solidarnost s pedesetak sela u dreničkoj općini koja su okružile i napale snage iz Beograda. Jedna je prosvjednica, odjevena u crno, izgubila dvanaestero rođaka u napadu na Likošane. 'Što bi učinili strani vođe da su njihova djeca bila na našem mjestu?', pita njezina susjeda Merita, djevojka u športskom prsluku, glasom koji drhti od uzbuđenja. 'Ne spavamo noću jer mislimo na ono što se događa na nekoliko desetaka kilometara odavde, a sutra bi se moglo dogoditi i u Prištini, pa i na čitavom Kosovu', kaže studentica medicine. 'Ne želimo ovdje novu Bosnu'. Misleći da još nisu potpuno prikliještili 'teroriste' iz Oslobodilačke vojske Kosova (UCK), srbijanske su vlasti jučer, čini se, ublažile pothvat u dreničkim brdima gdje živi ... tisuća ljudi. Uoči susreta rusko-zapadne kontaktne skupine o bivšoj Jugoslaviji, diplomati, novinari i dobrotvorne udruge bile su čak pozvane da posjete Prekaze, mjesto gdje su izbjeglice identificirale četrdesetak žrtava iz svoga sela. No brojni promatrači, koji su sve do sada držani po strani, pretpostavljaju da se policija prije toga potrudila da ukloni tragove koji bi ih mogli ugroziti. (...) Što su proživjele i što predosjećaju ove uplašene majke i djeca koji zajedno jecaju nečujno, kao na pogrebu? To nisu mogli izraziti zbog uzbuđenja i kratkoće susreta s novinarima koji su izbjegavali policijske zapreke. No njihov tihi očaj zbunjujuće podsjeća na očaj Bošnjakinja koje su zauvijek bile odvojene od svojih muževa nakon pada Srebrenice. Nenaoružani seljani, skriveni u šumama patuljastog hrasta ponad Prekaza, nedvosmisleno govore. 'Srbi su došli s topovima i strojnicama. Svi koji su mogli pobjeći, pobjegli su.' Kroz dalekozor promatraju tvornicu streljiva gdje se smjestila policija s nekoliko oklopnih vozila, i dim iz dviju zapaljenih kuća. Jedan mjesni čelnik ne želi se desolidarizirati s ubijenim tzv. 'teroristima'. 'Nema razlike između njih i nas. Ako je netko pripadnik UCK-a, i mi smo.' (...) Kada se u Prištini živa u termometru noću spusti ispod ništice, život u šumi, bez vode i kruha, postaje težak. No strah je još nepodnošljiviji za ljude koji ne daju ono što smatraju svojom zemljom. 'Srbijanske su vlasti, boji se albanski čelnik iz Tirane, jedno vrijeme možda pustile malu oružanu skupinu, UCK, da djeluje, kako bi bolje provele svoj plan etničkog čišćenja.'" 100133 MET mar 98