FRANCUSKA-LE MONDE OD 4.3.98. O EURU

FRANCUSKA LE MONDE 4. III. 1998. Kada je Mitterrand mijenjao ujedinjenje za euro... "Iz povjerljivih se priopćenja znalo da su u zimu 1989/ 1990. francusko-njemački odnosi bili zategnuti, što je bilo i više od 'ljutnje', kako se to sramežljivo priznavalo. U svojoj knjizi sjećanja 'Htio sam ujedinjenje Njemačke' (De Fallois, 1997.), Helmut Kohl daje do znanja da odnosi s Francoisom Mitterrandom u to doba nisu bili savršeni, iako svoje kritike usmjerava na Rolanda Dumasa koji je bio protivnik ujedinjenja. Novi dokumenti koji dolaze iz ureda njemačkog predsjednika i 'Sjećanja njemačkog diplomata' kojima je predgovor napisao Joachim Bitterlich, diplomatski savjetnik Helmuta Kohla, potvrđuju da je došlo do pravog sukoba između Pariza i Bonna u kojemu se vodila utrka između njemačkog ujedinjenja i europske integracije. U broju od 2. III. 'Der Spiegel' se dosta poziva na te tekstove. Ne bez izravnih političkih primisli, hamburški tjednik postavlja pitanje: je li zamjena njemačke marke za euro bila cijena koju je trebalo platiti da Francuska dade svoj pristanak ujedinjenju? 'Der Spiegel' navodi izjave osobe bliske kancelaru, predsjednika Bundesbanke Hansa Tietmeyera koji je tada bio dopredsjednik te ustanove nakon što je dugo bio ministar financija. G. Tietmeyer govori o 'golemom pritisku na Nijemce kako bi napustili jaku marku i prešli na europski novac'. Naravno, zamisao o europskom novcu nije iz doba pada Berlinskog zida. No, od jeseni 1989. povijest se ubrzava. Kao što objašnjava povjesničar Gilbert Ziebura u novom izdanju rasprave 'Francusko-njemački odnosi, mitovi i stvarnost', Mitterrand želi ubrzati gospodarsko i monetarno ujedinjenje Dvanaestorice kako bi se ono ostvarilo prije njemačkog ujedinjenja, dok Kohl nastoji usporiti proces i dati prednost ujedinjenju. Nekoliko je nadnevaka obilježilo duboke razlike. 18. XI. 1989. Mitterrand u Elizejskoj palači priređuje večeru na koju poziva dvanaestoricu predsjednika država i vlada, na kojoj Helmut Kohl uočava nepovjerenje svojih partnera. Bio je na 'rubu plača', kaže njegov tadašnji ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Prema 'Der Spiegelu', bilješke iz ureda njemačkog predsjednika govore da su u Bonnu svjesni koliko malo vrijede europske načelne izjave u korist njemačkog ujedinjenja. 27. XI., dan prije nego će Bundestagu predočiti svoj 'program u deset točaka' za udruživanje dviju njemačkih država, Helmut Kohl razmjenjuje pisma s francuskim predsjednikom. Ne govori mu ništa o biti svoga plana, ali razumije da on 'ne može smanjiti nepovjerenje prema većoj Njemačkoj, ako ona istodobno s istim žarom ne daje poticaj europskom ujedinjenju' ('Der Spiegel'). On ističe političko ujedinjenje jer zna da u Njemačkoj nije popularan zajednički novac, t.j. napuštanje njemačke marke. Mitterrand nije zadovoljan; spreman je da govori o reformama ustanova, ali tek nakon međudržavne konferencije o EMU. 8-9. XII. pritisak na Njemačku dosiže vrhunac u Europskom vijeću u Strasbourgu. Kancelar pristaje na zajednički novac. O srednjoj Europi i njemačkom ujedinjenju dobiva izjavu 'punu stupica', piše 'Der Spiegel' i nastavlja, navodeći Joachima Bitterlicha: 'Tekst treba ostaviti da se lagano topi na jeziku da bi se razumjeli svi uvjeti, ograničenja i proceduralne smicalice koje su u nj bile ubačene, a koje su odgađale ili su na neodređeno vrijeme mogle odgoditi zadaću, t.j. ujedinjenje svih Nijemaca.' Nakon Strasbourga bit će još puno poteškoća prije nego će Francois Mitterrand, nakon prvih slobodnih izbora u Demokratskoj Republici Njemačkoj 18. III. 1990., prihvatiti ujedinjenje kao neizbježno. On 19. IV. s Helmutom Kohlom potpisuje tekst kojim se traži saziv još jedne međudržavne konferencije o gospodarskom, monetarnom i političkom ujedinjenju Europe. Maastricht je na putu", kaže se u napisu novinara Daniela Verneta. 050254 MET mar 98