LE MONDE DIPL.III.98.- AMERIKA PODJARMLJUJE SVIJET KAO NITKO U POVIJESTI

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE ožujka 1998. Pouke iz rata koji nije izbio "Kakve pouke izvući iz nedavne zaljevske krize? Postoje najmanje tri pouke. Prva je to da se, u sadašnjem uni-polarnom svijetu, SAD, svjestan toga da je sada najjača država na međunarodnoj razini, stalno nalazi u iskušenju da nastupa autoritarno i da provodi svoju hegemoniju. Amerikanci pokušavaju marginalizirati Ujedinjene narode, organizaciju koja je uspostavljena 1945. godine i unutar koje su velike sile uspostavljale ravnotežu. Amerika podjarmljuje svijet tako kako to nije činilo nijedno carstvo u povijesti ljudskog roda. SAD dominira u pet sfera moći: u politici, u gospodarstvu, na vojnom, tehnološkom i kulturnom planu. Zato je SAD, nakon pobjede u Zaljevskom ratu (1991.) i predložio uspostavljanje 'novog svjetskog poretka', onakvog kakav bi njemu odgovarao. Sa svojim proročkim nastupom, George Bush je tada izjavio: 'SAD je pozvan da vodi svijet iz mraka i kaosa diktature prema obećanim boljim danima'. Ta želja da se preuzme svjetsko vodstvo, da se posreduje u krizama i da se stvari preokrenu tako da budu pogodnije za obranu američkih interes, ne prestaje se potvrđivati ni s predsjednikom Billom Clintonom. 'SAD smatra da se mora baviti zadaćom koju si je sam zadao, zbog svoje važnosti na svjetskoj pozornici', kaže Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova. 'Suočeni smo s pojavom supersile'. A američka državna tajnica Madeleine Albright podsjetila je, prigodom sukobljavanja s Irakom, da ona predstavlja 'Ameriku koja je jednostavno uvjerena da je odgovorna za cijeli Svijet, a to znači da mi, ako možemo nešto promijeniti, to moramo i učiniti'. A sve to bez UN-a, kojemu je SAD, odbijajući ponovni izbor Butrosa Butrosa Galija, nametnuo glavnog tajnika koji nije političar: 'UN-ov glavni tajnik', zatražila je gospođa Albright, 'mora biti običan ravnatelj. Moguće je da on kasnije dobije ulogu koja će biti više političke naravi, ali nikako u sljedećih pet godina'. A ironija sudbine jest u tome da je taj 'ravnatelj' upravo Kofi Annan, koji je upravo dokazao, potpisivanjem sporazuma u Bagdadu, nužnost postojanja politike i Ujedinjenih naroda. Druga pouka: SAD nema nikakvu globalnu strategiju za Bliski istok. Washington je i dalje odlučan kad treba bombardirati Bagdad, ali izgleda da nije kadar objasniti politički cilj takvih udara. Sadašnje stanje u arapskom svijetu ipak se razlikuje od situacije iz 1991. godine. Okrutni embargo koji je nametnut Iraku (već sedam godina svakih šest minuta umire po jedno iračko dijete) i uzastopna američka bombardiranja 1992., 1993. i 1996. godine ostavljaju dojam da postoji nekakava protuiračka pomama čije su glavne žrtve civili. S druge strane, američki stav prema Izraelu izgleda izuzetno mekan, a ta država i dalje, prkoseći međunarodnim zakonima, drži okupirana ozemlja: dio Libanona, dio Sirije, područje oko Gaze i zapadnu obalu Jordana, a i istočni Jeruzalem. A riječ je o državi čija se vlada, s Benyaminom Netanyahuom na čelu, uopće ne obazire na prosvjede, paralizirala je mirovne pregovore s Palestincima i nastavlja naseljavanje Židova. O državi koja, na kraju krajeva, ima sve vrste oružja za masovno uništavanje (kemijsko, biološko i nuklearno), i koja već trideset godina krši sve UN-ove rezolucije koje se odnose na nju. I nikada nije bila kažnjena. Naprotiv, SAD joj i dalje svake godine daje pomoć u visini tri milijarde dolara. To arapska javnost doživljava kao veliku nepravdu, i ona osjeća sve više simpatija prema Iraku. Najutjecajniji intelektualci, iako znaju da je bagdadski režim diktatura utemeljena na teroru i represiji, stali su na čelo pokreta izražavanja solidarnosti s iračkim stanovništvom. Strahujući od snage tog pokreta (i kako bi prosvjedovali protiv nepopustljivosti izraelske vlade) većina vođa u toj regiji odbilo je pristati na bombardiranje Iraka. To bi posvuda izazvalo velike protuameričke prosvjede. A u arapskom svijetu, gdje ne postoji nijedna prava demokratska država i u kojemu su državni poglavari među najstarijima u cijelom svijetu, to bi sasvim sigurno izazvalo destabiliziranje većeg broja tamošnjih režima, osobito one koji su bliski Washingtonu... I treća pouka: Europa ne postoji. Njezina zajednička vanjska i obrambena politika samo je prikaza. A dokaz za to može se vidjeti i u ovoj krizi. Od 3. veljače, bez konsultacija s ostalim europskim državama, Britanci (koji se nalaze na čelu Europske unije!) slijede SAD i objavljuju da će sudjelovati pri bombardiranju Iraka. Malo po malo i većina država Europske unije, osim časnog francuskog izuzetka, pristaju uz taj ratoborni stav i izražavaju solidarnost s NATO-om umjesto da brane svoje vlastite, europske interese. Rat u Zaljevu je izbjegnut. Ali, za koliko vremena? U očekivanju nekih novih udara, treba razmišljati o ovim poukama", piše uvodničar lista Ignacio Ramonet. 040244 MET mar 98