RFI- MOĆI I MANIPULACIJE SUVREMENE TELEVIZIJE

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 1. III. 1998. Prilog iz kulture koji su priredili Nevena Janač i Stanko Cerović bavi se moći i manipulacijama suvremene televizije. "Desetljećima jedna od najizoliranijih zemalja u Europi samo godinu dana nakon što se počela otvarati prema svijetu, Albanija je izazivala čuđenje rijetkih promatrača. Pejzaž uništene i nevjerojatno zapuštene zemlje, ljudi s reakcijama i stavovima kao da su izašli iz nekog dalekog prošlog stoljeća, siromaštvo nezamislivo u Europi, ali i jedan znak suvremenosti. Na krovovima i balkonima zgrada na kojima jedva da je bilo i prozora, mogli ste svugdje vidjeti satelitske televizijske antene. Još i više nego u razvijenim zemljama tako je širom svijeta u najzabačenijim dijelovima planeta, tamo gdje su dodiri sa svijetom stoljećima bili minimalni, televizijska kutija je ušla u sve stanove i po pravilu ekran se nikad ne gasi, bez obzira na vrstu programa i zainteresiranost gledatelja. Utjecaj televizije koja je stigla i u te krajeve je neopisiv i nesaglediv. Središte političke i kulturne moći, sredstvo vladanja svijetom, jedan od izuma koji je učinio najdublje promjene u povijesti ljudskog roda, televizija je neminovno i predmet bezbrojnih studija pohvala i kritika. Različite se ocjene mogu naći. Od onih o tome da je ona sredstvo ujedinjavanja svijeta koje širi vidike ljudi do onih da je ona vražja kutija koja je omogućila veću manipulaciju ljudima nego ijedan izum iz prijašnje povijesti. Moć televizije su upoznali naši slušatelji ako je već nisu zaboravili zahvaljujući televiziji, jer je ona odigrala odlučujuću ulogu u jugoslavenskim ratovima, katastrofalnu, goru nego atomska bomba, govorili su demokratski oporbenjaci i bilo je prijedloga da je najbolji način uspostavljanja mira na Balkanu da se zabrani gledanje televizije, recimo na 30 godina. Neiscrpnim raspravama o toj fascinantnoj kutiji posvetili smo naš današnji 'Kulturni magazin.' Francuski časopis 'Znanost i budućnost', iz kojeg ćemo prenijeti neka manje poznata istraživanja o televiziji, piše da je u jednoj anketi utvrđeno da je prosječni Francuz, kada napuni 65. godina, u tom svom neponovljivom životu proveo ravno devet godina ispred televizije. Prosječna televizijska doza je dva sata i 40 minuta pred ekranom, umirovljenici skoro četiri, 30 posto djece gleda televiziju tri i po sata dnevno. Dijete zna upaliti televiziju s dvije godine i kada napuni tri steklo je pravo da gleda program i gleda ga svaki dan, prema istraživanju koje objavljuje spomenuti časopis. U manje razvijenim zemljama sve te podatke treba udvostručiti ili više puta pomnožiti jer je i u Europi i u Americi postignuta zasićenost televizijom. Ti građani se donekle kontroliraju i ograničavaju zahvaljujući stalnim kampanjama koje upozoravaju na štetnost gledanja televizije. Jedan znanstvenik primjećuje da je televizija sredstvo koje povećava nejednakost među ljudima. Kaže da je ustanovio da koristi djeci u stabilnim, kultiviranim, elitnim obiteljima koje pažljivo doziraju gledanje televizije, iako je utvrđeno da u većini obitelji koje pripremaju djecu za velike francuske škole, roditelji uopće i ne drže televiziju u stanu. A ima katastrofalan utjecaj u zaostalijim sredinama, nesređenijim obiteljima, u predgrađima itd. Čini se da se slična pojava može konstatirati između razvijenog i nerazvijenog svijeta. U Americi i zapadnoj Europi je odnos prema televiziji nešto rezerviraniji nego u razvijenijim zemljama, gdje se događa da ljudi vjeruju kao djeca da je sve što je na televiziji stvarno i da je onaj koji govori zaista u kutiji. U tome je promičbena moć američke televizije, čiji su programi možda najvažnije sredstvo američke dominacije svijetom. Samo u Americi gledatelji znaju da ti programi nemaju veze s američkom realnošću. Drugdje se na osnovu njih formira mišljenje o slatkoći, opuštenosti i bogatstvu američkog svakodnevnog života. Zabuna je neopisiva. Toliko koliko informira o svijetu televizija stvara nesporazume, širi neznanja čemu je svijet nalik i koji su problemi ljudi." Nastankom televizije nastao je također i novi kliše. Kliše suvremenog gledaoca. Često ih možemo vidjeti na brojnim karikaturama - domaćice s viklerima i izbuljenim očima prema malim ekranima ili klinci s očima zombija. Televizija je postala jedna vrsta droge koja daje stalnu, ali uvijek veću dozu nasilja kojim se, prema tvrdnjama jednih oslobađa vlastita agresivnost, a prema drugima upravo izaziva želja da se agresivnost realno očituje. Primjer za ovo zadnje su adolescenti koji se pretvaraju u ubojice imitirajući u potpunosti viđeni scenarij. Filmovi austrijskog redatelja Michaela Haneke najbolja su slika tog stanja. Ubojice od 13 i 15 godina su tako u društvu zamijenili radnike i pijance na kraju 19. stoljeća i ucrtale se kao nova rana društva koja ne zna, niti ima snage da je liječi. Haneke je u svojim filmovima zapisao onu najcrnju priču o televiziji kao sredstvu za otupljavanje emocija i primjeru koji postoji da bi se emitirao. Haneke međutim zna izvanredno analizirati cijelo društvo u kojem se to događa. Pribjegavanje televiziji i upijanje nasilja koje ona darežljivo nudi, bez prestanka postoji tamo gdje uglavnom nema drugog izvora emocija. Da je televizija također postala predmet s kojim suvremeni čovjek sve više i više pregovara, kako tvrde pojedini psiholozi, također se ne može negirati. Gledatelj koji ima izbor programa kao nikad dosad također više nije isti kao onaj koji je 50-ih godina sjedio zalijepljen uz jedan jedini postojeći program. Ne treba zaboraviti da strah buljenja u ekran u velikoj mjeri televiziju zamjenjuje Internetom. U svakom slučaju koliko god da je jasno da pokazivanje golemih količina nasilja na televizijskim ekranima ne može biti samo po sebi pozitivno, bez obzira iz kog se aspekta promatra. Također je sve jasnije da je ovaj najnegativniji utjecaj televizije vezan uz određeni trenutak u pojedinim društvima, koji se pokazuju kao nešto što se ipak nadilazi. Primjer su društva novih demokracija u kojima se događaju valovi nasilja među mladima koji doslovce emitiraju televizijske emisije ili filmove. Francuski psihoanalitičar Serge Tesson, autor knjige 'Obiteljske tajne i njihova uporaba' i 'Sreća na slici', tvrdi da se situacija vezana za televiziju značajno promijenila otkad se koriste kućni video-uređaji. Na primjer, šestogodišnje dijete dovedeno je na terapiju kod njega nakon doživljenog šoka izazvanog nasilnim prizorima na televiziji, dok isto dijete već više godina gleda videokazete filmova strave i užasa koje vole njegovi roditelji. Serge Tesson tvrdi da je riječ jednostavno o tome da se video- kazetom postoji određeno pravilo igre, a to pravilo je točno određeno trajanje izvan realnosti. Samo dijete objasnilo je svoj šok time što je doživjelo iznenađenje, jer nije znalo kada neki šokantni prizor počinje, a kada se završava, dok se gledatelj videokazeta na ove scene psihološki pripreme. Čak i kada gledamo videokazetu prvi puta jasna je razlika u tome što njome samo manipuliramo, dakle imamo dojam da vodimo igru. Ovo određeno vrijeme trajanja nekog programa čini da se on ne može pomiješati s realnošću. Čini da smo svjesni da u njega možemo ući i izaći kada to želimo, kaže psihoanalitičar Tesson. Drugim riječima, nemoguće je u potpunosti prihvatiti i identificirati se s određenom slikom ako je nismo u stanju sami podijeliti na sastavne elemente, tvrdi francuski psihoanalitičar uspoređujući te procese s procesom udvaranja, u kojem je moguće inkorporacija samo poslije razgradnje određenog elementa. Tesson tvrdi da je najopasniji utjecaj televizije vezan za uvjete primanja slike. Zapravo sliku je mnogo lakše primiti u vlastiti senzorni sustav u trenutku kad se ovaj proces odvija u prisutnosti drugih. Ovo se naravno u prvom redu najviše odnosi na djecu koja lakše, da tako kažemo, probavljaju sliku kad istodobno imaju pored sebe reakcije svojih roditelja ili odraslih. Serge Tesson tvrdi da je najhitnija potreba društva da se zajedno s prikazivanjem programa u kojem ima slika nasilja ili scena koje izazivaju strah, prikaže program u kojem se jasno analizira kako su te scene napravljene. Gledatelj koji bi imao svijest kako se trikovima ili montažom dobija određeni efekt, ne bi se više mogao naći u situaciji da ga određena scena šokira, tvrdi francuski psihoanalitičar. Jasno je da su sve te tvrdnje koje se prenose u časopisu 'Le Monde de Pasion' samo još jedna od mogućnosti tumačenja utjecaja slike na čovjeka. Što međutim učiniti kada slika više ne šokira, već nasilje na televiziji postaje dio svakodnevnice koja se konzumira s večerom, užinom ili ugodnim čavrljanjem. Još gore, ako je riječ o dokumentarnom programu, u kojem gledamo ratove, ubojstva, nesreće i na njih više ne reagiramo - emotivno." Utjecaj televizije možda manje ide preko sadržaja programa, nego preko nekih njezinih tehničkih značajka. Televizija stvara iluziju realnog i iskustva, kaže jedan znanstvenik u časopisu 'Znanost i budućnost'. Tvrdnja se temelji na osnovi analiza onog što se događa u čovjekovom mozgu dok gleda programe. Svjetlosni efekti u tamnoj sobi, opuštenost gledaoca, primanje poruka na polusvjesnoj razini, sve pokazuje da organizam reagira vrlo snažno na televizijski doživljaj, čak iako je gledatelj ravnodušan na ono što gleda. Svaki program ima donekle utjecaj video klipa, dakle reklame, munjevit, površan i vrlo emotivan udar na mozak, kaže ovaj znanstvenik. Skoro moždano oštećenje. Pokreti mišića pokazuju da gledatelj nesvjesno slijedi akciju na ekranu. Nasilni i pornografski programi koji dodiruju najjače instinkte, uvelike pojačavaju ove sve te utjecaje. U Japanu je prošle godine u nekom razdoblju došlo do naglog povećanja epileptičnih napadaja kod djece koja su onda preplavila bolnice. Ustanovljeno je da je jedna tv-serija 'Džepno čudovište', slična video igrama, imala takve svjetlosne efekte koji su izazivali živčane krize, koje su u nekim slučajevima prelazili u epileptične napadaje. Rezultati ovog istraživanja još su neobjašnjeni i sada se na tome u Japanu dosta radi. Tehnička priroda televizijske poruke je takva da je čovjek najviše pod utjecajem televizije kad na nju najmanje obraća pozornost. To se u psihologiji opisuje kao opuštena pozornost, stanje u kojem je gledatelj na milost i nemilost poruci. To je ono stanje koje se vidi na licima ljudi ako prođete iza ekrana. Kaže se 'bulje u televiziju', obično malo otvorenih usta, nesvjesni što se oko njih događa. Stručnjaci kažu da se tada u mozgu događa isto što i u stanju hipnoze, kada se mozak podaje nesvjesno tuđem utjecaju. Velika opuštenost, ljudi misle da se odmaraju, a istodobno velika emocionalna i moždana rastrojenost. Znanstvenici to zovu ritam alfa. Ljudi primaju poruke emocionalnim putem, a ne razumnim i gutaju bilo kakvu vrstu argumentacije. Bez zamora i bilo kakvog procesa spoznaje. To je manipulacija jednaka onoj ubrizgavanju droga. Kad je riječ o djeci, posljedice su puno dublje jer je riječ o formiranju mozga individue. U svim eksperimentima koji su vođeni u školama u raznim zemljama, bez izuzetka je pronađena veza između sposobnosti djece na intelektualni rad, dakle uspjeh u školi i gledanja televizije. Gledanje televizije, na neki način, čini u nekoj mjeri djecu intelektualnim i emocionalnim invalidima jer su prije spomenuti alfa ritmovi u mozgu, koji se razvijaju pred ekranom, točno suprotni beta ritmovima koje mozak slijedi u čitanju i koji odgovaraju najvećoj koncentraciji. Znalo se oduvijek da televizija ubija čitanje, ali se mislilo da u tome nema ništa loše jer se držalo da televizijska izobrazba jednostavno zamjenjuje ono iz knjiga. Sad se vidi da je fiziološki utjecaj televizije negativan za mozak suprotno od 'masaže' čitanjem, čak bez obzira na kakvoću knjiga i nedostatak kvalitetnog televizijskog program. Nešto je sretniji izbor televizijski program 'Chanel Arte'. Arte je primjer t.zv. tematske televizije, koji mnogi smatraju elitističkom. Takav program, kako tvrdi njegov direktor Gerard Clemont, može biti samo dodatak tome što se naziva opći program. Podrazumjeva se da pod tim općim programima možemo naći emisije svih mogućih vrsta, koje bi trebale pokrivati zanimanja svih slojeva društva. Tematski programi uvijek imaju manje publike, ali zato u trenutku loše kakvoće općih programa mogu pronaći vodeću ulogu. Jedna od temeljnih uloga televizije u društvu je upravo povezivanje različitih društvenih slojeva. Tematska televizija izmiče baš toj klasifikaciji, pa često njezini urednici, kako to čini Gerard Clemont, koriste sve moguće teoretske argumente da bi se obranili od optužaba o elitizmu, ali elitizam ostaje vidljiv. Naravno da se ova specifičnost ne mora tumačiti negativno. Televizija je razvitkom numeričkog sustava i golemim umnožavanjem kanala svakako počela dobivati drukčiji profil koji je uvelike bliži demokratskom društvu, a to je program koji radi jedina takva ekipa u Europi - francusko-njemačka redakcija. Vokacija te televizije je najviše usmjerena na kulturu, a zadaća joj je povezivati dva kulturološka područja i usmjeravanje ne europsku dimenziju. Arte koja je prema kakvoći po ocjenama čelnih teoretičara i fizičara najbolji program u Francuskoj, ipak nije pronašao svoju publiku. Odnosno, ona je ostala mala i nema tendenciju proširivanja. Tako pokazuju sve ankete. Arte je nastao kako bi nadomjestio sve više programa kulture i umjetnosti na općim kanalima. Arte u Francuskoj prati tri do četiri posto svih TV- gledatelja, što je oko 1,5 milijun ljudi. I dio Arte nema u cilju da zbog te činjenice mijenja svoj program, kako tvrdi njezin direktor, jasno je da Arte vodi računa da se broj gledatelja ne smanjuje, ali ne i o tome da nema koncepciju u cilju privlačenja dodatnih gledatelja. Arte svoj program emitira na dva jezika, francuskom i njemačkom, koristi četiri satelita, bori se za emitiranje programa u originalnim verzijama s pisanim prijevodom, a najviše ulaže novac u proizvodnju programa, a ne kupnju novih američkih serija. Arte postoji od 30. rujna 1992. godine i prvi je program koji želi stvarati to što njegovi autori zamišljaju kao europska televizija. Što znači europska televizija i je li Arte uspio još je prerano govoriti, ali u čemu je sigurno uspio jest stalnost u kakvoći onoga što nudi tv-gledateljima. Najmoćnija institucija na svijetu se zove CNN. To je točno za mrežu koja pokriva događaje na cijeloj zemljanoj kugli, ali i metafora za moć same televizije. Svaka televizija je neki manji ili veći CNN i ima toliku moć nad nekom manjom grupicom ljudi. Svjetska se politika prelama kroz CNN, ne postoji dok nije prošla kroz televizijski filter. Koliko političari i razne vlade koriste televizije za širenje svoje moći, toliko, ako ne i više, televizija upotrebljava njih kao sredstvo svoje moći. Vladar programom je jednako kao i vladar društvom. Biti snalažljiv na televiziji jest odlučujući argument za uspješnu karijeru, ali ne prilagođivati se televiziji, ne slušati njezine zakone i zahtjeve, fatalno je i za najbolje političare. Zato se diljem svijeta primjećuje fenomen prvo razvijen u Americi da političari sve manje sliče državnicima, a sve više televizijskim zvijezdama. Sve manje imaju političke ideje, a sve su više te ideje proizvodi toga što dobro prolazi na televiziji. Rezultat je da su zvijezde show bussinesa, jer su film i glazba neka vrsta televizijskog plemstva, direktna konkurencija političarima, posebice u Americi. Njih ljudi uzimaju za istinske heroje iz realnog života. Također rezultat je moć televizijskih novinara čiji utjecaj daleko premašuje utjecaj bilo kojeg važnijeg političkog pisca u njegovom vremenu. Zbog potrebe da pojednostavni informaciju, zbog velikog novca, zbog tolike važnosti za vlasti, utjecaj televizijskog novinarstva proporcionalan je nedostatku kakvoće. U Francuskoj je veza televizijskih novinara i vlasti notorna. Nedavno je jedan televizijski kanal cenzurirao istraživanje koje dokazuje vezu tzv. velikih političkih novinara i vlasti. U Americi gdje su mediji nezavisniji nego drugdje, za tamošnje poznavatelje ta je veza također očita. Televizija je jedan od ključnih stupova cijelog sustava. U njoj je golema moć, golema financijska sredstva, goleme povlastice i ona se odvaja samo od one vlasti koja je osuđena na propast. Poznati američki pisac i kritičar Noam Chomsky skuplja bezbroj primjera o toj ulozi američke televizije kao stupa političkog sustava koji je nesposoban kritizirati sebe, a još manje društvo. Nesreća je u svemu tome što izgleda da se ne može ni zamisliti televizija koja bi bila više korisna nego štetna, ni kulturno, ni tehnički. Tehnički uvijek čini mozak pasivnim i izolira ljude u umjetnoj realnosti, a kulturno, kako je svojedobno prognozirao Bruno Batleheim, televizijske informacije uvijek teže da budu jednostrane, pojednostavljene i zaobilazne." (RFI) 040219 MET mar 98