RFI - KAKO ZAPAD GLEDA NA KOSOVSKI PROBLEM

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. II. 1998. Današnji Dossier obrađuje temu o tome kako se na Zapadu tretira kosovski problem. "Jugoslavenski se predsjednik Slobodan Milošević još jednom odlučno suprotstavio postavljanju kosovskog problema pred međunarodnu zajednicu, iako i nakon jednog od najvećih krvoprolića u mirnodopskoj povijesti pokrajine s barem 20 ubijenih u selima Drenice. Miloševićeva protimba je, kako izgleda, više bila namijenjena srpskoj publici nego međunarodnoj javnosti. Kako se o Kosovu priča već mjesecima sa svakim gostom iz inozemstva koji posjeti Beograd, t.zv. miješanje iz inozemstva je eliptičan izraz za insistiranje da se Kosovu da autonomija i to je ono što vlast koja je učvršćena na valu srpskog nacionalizma krajem 80-ih godina, pokrenuta baš u ovoj pokrajini, nikako nije spremna prihvatiti. Baš suprotno, kad bi netko iz svijeta insistirao da se Albancima ne zadovolji nijedan zahtjev i da sve ostane kako je danas, to se nikako ne bi zvalo miješanjem inozemstva, već sugestijama prijateljskih zemalja. Ako promičbeni govor ostavimo po strani, ostaje nam pitanje čime je, inače potpuno legitimno, međunarodno zanimanje za Kosovo potaknuto i koliko je ono duboko. Drastično pogoršanje prilika u pokrajini nastalo je ukidanjem njezine autonomije na proljeće 1989. iako je to predstavljalo prolog srpskog ekspanzionizma koji će dovesti do rata i raspada bivše Jugoslavije, u to vrijeme događaj nije izazvao veće uzbuđenje zapadnih prijestolnica. Nije bilo malo diplomata koji su tada smatrali da zadovoljavanje srpskih apetita prema Kosovu može biti i pozitivno, kao način da se preko najveće nacije spriječe tendencije dezintegracije federalne države. U razdoblju o kojem govorimo, kada je komunistički poredak počeo pokazivati znake duboke degeneričnosti, pitanje ljudskih prava se postavljalo preko zahtjeva za političkim pluralizmom, a ne preko zaštite naroda i manjina. Kada se nešto kasnije uvidjelo da višestranačka demokracija na ovom prostora nedovoljna za obranu ljudskih prava, bilo je već kasno. Početak 90-tih godina s ratovima u Hrvatskoj i Bosni, Kosovo je bacio u kut kraj balkanske kamene europske povijesti. Kako na tom području nije bilo sukoba, kako su Albanci bili preslabi, a Srbi prejaki, i kako nije prijetilo nikakvo miješanje balkanskih zemalja, američki i europski dužnosnici zaduženi za bivšu Jugoslaviju na to su područje svjesno zaboravili. Opravdanje je bilo da je Bosna angažirala sve snage i da bi Daytonski sporazum mogao imati i indirektne dobre posljedice po Kosovo. Takvo razmišljanje je, kako se danas vidi, bilo iz dva razloga pogrešna. Propuštene su godine učinile da se teško pogoršaju prilike u pokrajini, da ostane stalni režim izvanrednog stanja, da albanska zajednica bude u cjelini gurnuta u ilegalnost, da ojačaju ekstremizmi i dijalog postane praktički nemoguć. Bilo je to pogrešno i iz drugog razloga, zato što Daytonski sporazum nije bio ni dobro sastavljen, niti praćen stvarnim prijetnjama da bi mogao prisiliti Srbiju da se izvan Bosne ponaša civilizirano. Dvije godine nakon Daytona su prošle na gotovo isti način. Kako prenosi britanski 'The Economist', prema stavu zapadne politike Srbija mora ostati ekonomski izolirana dok ne postane pristojna demokratska država, prijateljska prema manjinama, tolerantna prema oporbi i kooperativna s haaškim sudom. Kako to neće postati u cjelini niti u jednom trenutku, Zapad mora pronaći način da nagradi napredak, ne ukidajući pritom sve trgovačke i financijske sankcije. Kako to izgleda pokazuje prije tjedan dana Washington, nagrađujući beogradski režim zbog uloge u srpskom entitetu u Bosni i to ulaskom u Organizaciju za regionalnoekonomsku suradnju, otvaranjem zrakoplovnih linija prema Americi i jednog konzulata u Americi. Samo nekoliko dana poslije toga počela je redarstvena akcija velikih razmjera u Drenici. Vrijeme koje je prošlo od Daytona pomoglo je zapadnim zemljama barem u jednoj stvari. Da jasno i začuđujuće složno formuliraju stav prema kosovskom problemu. Taj se stav sastoji od tri točke. Uzdržavanje od nasilja s obje strane, otpočinjanje pregovora direktnih ili indirektnih i davanje Kosovu autonomnog statusa u sklopu Srbije. Na drugi način izražena, isti stav kaže da je sadašnje stanje neprihvatljivo isto koliko i nezavisnost Kosova. Uloga ovog stava je realpolitička, a ne zaštita ljudskih ili građanskih prava. Washington, Pariz, Bonn i London po svaku cijenu žele da se ne izazove sukob koji bi uvukao balkanske susjede, i to ako bi moglo uz što manje promjene postojećeg stanje. Autonomija pokrajine je formula koja treba više predstavljati alternativu sadašnjoj redarstvenoj upravi, nego što ima određenog političkog sadržaja. Pod velikim i dugotrajnim vanjskim pritiskom Milošević bi mogao dopustiti neke oblike kulturne autonomije, ali ne i ekonomsku i političku, čime bi zapad opet mogao biti zadovoljan. Problem s pravom autonomijom je što se ne može spriječiti pitanje odcjepljenja, koje, kako nema institucionalnog rješenja, može ponovno odgovoriti samo sila. Inače, prvo pitanje koje bi Albanci bili skloni postaviti jest zašto pokrajina u Srbiji, a ne republika u Jugoslaviji, kada je već Kosovo u Titovoj državi imalo, osim formalnih, sve atribute republike. Kako ocjenjuje francuski 'Liberation', posljednja nasilja u pokrajini mogu izgledati kao pokušaj obje strane da steknu povoljnije pozicije pred pregovore koji će jednog dana nužno početi. Zapadne zemlje već od danas uključuju diplomaciju znatnijega kalibra, da bi između ostalog pokazale da se nasilje još nije istrgnulo nasilju. To međutim, nije potpuno sigurno pošto je spirala redarstvene represije i oružanih odgovora na nju odavno pokrenuta i sada samo dobiva faze. Ovdje ne pomažu promičbene kvalifikacije kao što je nazivanje Oslobodilačke armije Kosova terorističkom organizacijom. Tako se naziva svaka skupina sve dok oružjem ne osvoji vlast, tako su se nazivale i oružane postrojbe jugorepublika dok nisu stekle nezavisnost. Ako albanski pobunjenici ubijaju civile udaljene od vlasti oni jesu teroristi, ali bi onda državni teroristi bili srpski policajci kada ubijaju civile. Za nasilje na Kosovu, koliko su važni pojavni oblici, toliko su važne politike koje iza njih stoje. Osim formalne simetrične odgovornosti dvije strane, zapadne zemlje u ovom trenutku nisu u stanju ponuditi nove ideje Beogradu i Prištini jer je potpuno asimetričan u odnosu vladanja i podčinjavanja." (RFI) 040148 MET mar 98