FRANCUSKA-LE MONDE OD 24.2.98. O KOSOVU

FRANCUSKA LE MONDE 24. II. 1998. Kosovo: miris rata "Od 1989. otkako je na silu ukinuta njihova autonomija, sve do danas, Albanci na Kosovu (90 posto puka u toj srbijanskoj pokrajini) odlučili su se, 'iz nužde i po volji', kako kaže njihov neprijeporni vođa Ibrahim Rugova, za strategiju mirnog otpora na tlačenje i apartheid koje je uveo režim Slobodana Miloševića. Međutim, u pozadini su se ocrtavale težnje prema bliskom ili dalekom samoodređenju jer povratak običnoj autonomiji za njih nije bio moguć nakon raspada jugoslavenske federacije i straha koji su trpjeli. Unatoč osnutku paralelnih ustanova, škola, zdravstva, zemlja je i dalje bila polarni pakao: vani hladno, unutra toplo. Sve se tu odvijalo iza zatvorenih vrata - 'mir' je bio Miloševićevo oružje za prikriveno čišćenje (...) i to uz stalne Rugovine pozive međunarodnoj zajednici koja je bila gotovo gluha, jer je bila presretna što se mučenja, pritisak i gubitak osnovnih ljudskih prava jednog naroda obavljaju s manje krvi i s više obzira nego u susjednoj Hrvatskoj ili Bosni. No odnedavno Kosovo izlazi iz sjene. Još se dobro ne zna kakvo je njegovo lice... Ipak, moglo bi biti dvojno. S jedne strane odvažni prosvjedi studenata koji su divljački ugušeni (listopad 97., siječanj 98.), ili mirni ali odlučni pokušaji albanskih radnika koji se žele vratiti u svoje tvornice (80 tisuća žalbi protiv srbijanskih poslodavaca), građanski otpor koji se tako ponovno ubrzava. S druge strane (a da se ne zna radi li se, kako je rekao Rugova tijekom nedavnog boravka u Parizu, o 'prljavoj srbijanskoj igri' ili o albanskoj stvarnosti, ili o jednom i o drugom), pojavljuje se stanovita 'Vojska za oslobođenje Kosova' (VOK). Ona se već gotovo dvije godine bavi svakovrsnim atentatima i ubojstvima koji su sve češći od mjeseca studenog. Za područja se kaže da su 'oslobođena', oružane skupine dolaze u pomoć selima, čak je i zapadna Makedonija, koja je većinom napučena Albancima, pogođena atentatima koje su počinile druge skupine. Ovi čimbenici trebaju podsjetiti da 'terorizam' nije albanski, već uistinu srbijanski: to je terorizam države koja terorizira i ubija ljude koji su razoružani do nove odredbe i koje se želi prisiliti na bijeg. (...) Njihov mirni otpor još djeluje. No koliko dugo još? Nikada miris pokolja nije bio tako snažan: srbijanski listovi najavljuju skori napadaj srbijanske vojske na središte Kosova kako bi povratila tzv. 'oslobođena' područja. Očito je da se stvara izgovor za pogrom, čak i ako se ne vidi korist za Miloševića. (...) Na Kosovu, Adem Demaqi, narodni junak koji je proveo 28 godina po srbijanskim zatvorima i koji bi mogao biti jedini ozbiljniji politički protivnik na paralelnim albanskim izborima najavljenim za 22. III., nedavno je odustao. Dakle, Rugova ostaje jedini snažni 'lik' na poprištu. Hoće li on, 'balkanski Gandhi', biti prisiljen da postane svoj Garry Adams? Između mirisa pokolja i mirisa rata, tko ne bi izabrao ovo posljednje? Daytonski mir je nemoćan. Albanski su dužnosnici tada izjavili da 'neće moći nastaviti tako...' Oni znaju da je Milošević uvijek pokazivao koliko vrijedi: u 'Našoj Borbi' (siječanj 1998.) srbijanski stožer kaže da je spreman umiješati se prije na 'svome području', Kosovu, gdje predviđa 'početak opće albanske pobune protiv srpske države', nego na drugom 'području', u Crnoj Gori... Ne treba zaboraviti da se krvnici iz Srebrenice, Žepe, Vukovara i Sarajeva prekrasno ćute, ali da je mirni otpor u svoj svojoj složenosti do sada sačuvao Kosovo od pokolja i od rata", piše Marie- Francoise Allain, predavač na sveučilištu Pariz VIII. 240224 MET feb 98