NJEM. PROFIL - SAD I IRAK - 23. II.

NJEMAČKA PROFIL 23. II. 1998. Tajni plan "Politika se ne sastoji samo od nastupa na televiziji, ispitivanja mišljenja, istraživačkih odbora i govora naciji. I u Americi se kadšto za riječ sasma neuračunljivo i arhaično javlja za riječ narod. To se dogodilo prošle srijede na Ohio State University. Tamo se predstavila jezgra Clintonova ratnog kabineta - ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, šef Pentagona William Cohen i savjetnik za sigurnost Sandy Berger - studentskom općinstvu, kako bi pojasnili planirani rat sa Sadamom Huseinom. Priredbu je CNN prenosio u cijeli svijet. Sa zadnjim mislima da Sadam Husein vidi kako američki građani podupiru svoju vladu u borbi protiv Iraka. To je iz temelja išlo krivo. Nekoliko lijevih je reklo: 'Ne želimo rasistički rat', jedan vijetnamski veteran pobunio se jer ne žele uporabiti kopnene postrojbe. Iz auditorija su zatim došla temeljita pitanja: Kako stoji s nedostatnom međunarodnom potporom? Imaju li Amerikanci uopće moralno pravo napasti Irak? Može li napad iz zraka smanjiti Sadamov arsenal oružja? Nije li vjerojatno da će SAD stalno morati napadati kako bi postigle cilj da Irak oslobode oružja za masovno uništenje? Rasprava je izmakla nadzoru. Zvijezde američke vanjske politike počele su mucati, nisu mogle do kraja izgovoriti i ostavile su dojam nemoći. U jednom je bagdadskom bunkeru vjerojatno sjedio Sadam ispred televizora, dao da mu sve prevode i dobio dojam da američka nacija ipak nije tako jedinstvena. I radovao se. Nespretnost inače tako profesionalnih američkih političara ipak se ne može povezati s neplaniranim anarhičnim istupom naroda (u liku studenata iz Ohia). Stvar je bila u argumentaciji rata kojom se poslužila Clintonove administracije. Ona naime sasma šepa. Ako je cilj planirane vojne akcije onaj koji navode Clinton i njegovi ljudi, ako ostane na vojnim sredstvima koja Washington najavljuje, onda je američki pothvat na Bagdad potpuno ludilo. Onda Sadam može samo dobiti. Jer ako nakon jednoga kraćeg ili duljeg američkog bombardiranja popusti i izjavi da je spreman pustiti UN inspicirati što želi, može uvjerljivo upozoriti na nerazmjer američke akcije. Opet će pokazivati civilne žrtve. Pa ako i ne zadobije simpatije, Amerikanci će opet loše stajati. Na koncu će Washington ugroziti odnos s Rusijom i ožalostiti svoje europske saveznike koji su uvijek željeli političko rješenje problema Iraka. Američka bi vlada čak mogla ugroziti svoje arapske saveznike. Jer bi prozapadne naftne monarhije, ali i Jordan i Egipat, mogli biti suočeni s protuameričkim masovnim pokretom. A tamošnji režimi nisu baš stabilni. Dakle, što Amerikanci svojim pohodom na Zaljev doista žele? Ne mogu biti toliko glupi da otvorenih očiju idu u katastrofu. Nešto mora biti iza toga. Iza službenog čednog cilja mora se skrivati ambiciozniji tajni cilj. Naime, uklanjanje Sadama Huseina. Možda gospoda u Pentagonu, CIA-i i State Departmentu znaju puno više nego što je poznato u javnosti. Možda kalkuliraju - ali to je čista spekulacija - sljedeće: Sadamov režim je slabiji nego ikada. Diktator je aparat moći tako krvavo i temeljito očistio da je jedva još netko preostao tko čvrsto stoji iza njega. Sada treba samo jedan mali udarac da Sadama pučem zbaci neki general ili šef tajne službe. Možda Amerikanci čak imaju nekoga na pameti tko bi Sadama mogao zamijeniti u nultom satu a da se zemlja ne raspadne u krvavom građanskom ratu i ne bude podijeljena između susjeda - toga se Washington bojao 1991. kad je George Bush odlučio ne dovršiti Zaljevski rat i ostaviti Sadama u sedlu. No možda stratezi iz Washingtona čak imaju tajni plan za ono što uvijek poriču: naime za izravno ubojstvo iračkog diktatora. To bi pretpostavilo da znaju gdje se nalazi. Tu bi spoznaju Amerikanci mogli dobiti preciznim satelistskim promatranjima ili je CIA ipak obavila dobar posao i uspjela pridobiti nekoga iz Sadamove blizine ili ga tamo prokrijumčariti. Tada bi bombardiranje slijedila zapovjedna akcija kojoj bi cilj bio uistinu ščepati hulju iz Bagdada. Ti se scenariji čine doista pustolovnima, dakako. Ali su manje pustolovni od onoga što Clinton i njegova ekipa namjeravaju po službenoj verziji. Ako Sadama bombardiraju da bi se dobro ponašao, tko kaže da, kad se američka flota i skupina zrakoplova povuče, neće opet početi igru mačke i miša s UN-om i SAD-om? Što Amerikanci doista namjeravaju, u svakom slučaju ćemo saznati najranije u noći od srijede na četvrtak: tada počinje mladi mjesec, nebo nad Eufratom i Tigrisom je tamno. Pogodno vrijeme za napad" - piše Georg Hoffmann-Ostenhof. 240221 MET feb 98