THE INTERNAT. HERALD TRIBUNE, 32. II., AMERIKA NE MOŽE SAMA NA IRAK I INDONEZIJU

INDONEZIJU SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE The International Herald Tribune 23. II. 1998. Irak i Indonezija: poslovi koje Amerika ne može obaviti sama "Najveći problem američke vanjske politike prije nekoliko je mjeseci bio akademska vježba ograničena na State Department. Veliki su mislioci mozgali o tome kako bi jednoga dana nešto trebalo učiniti u cilju suprotstavljanja revoltu iz inozemstva na sveopću nadmoć i upotrebu američkih ekonomskih i vojnih snaga. Irak i Indonezija su "odjednom" postale "sada". Te dvije krize koje se preklapaju naglašavaju američku moć, globalnu odgovornost ali i izloženost mogućnosti da Amerika bude prikazana kao međunarodni hvalisavac/tiranin/pravdaš(?). Mogućnost jakog revolta protiv SAD-a na Srednjem je istoku i Aziji postala važnim faktorom u rješavanju obiju kriza. Irački i indonezijski izazov politici SAD-a preklapaju se i u vremenu i po mogućnosti za protuamerički revolt. Ako se rješavanju obaju problema pristupi krivo, Liliputancima u čitavu svijetu dat će se mnogo užeta kojim će moći svezati Ujaka Gulivera. Irak je ostatak iz neriješenog rata u Zaljevu 1991. koji neprestano zanovijeta i činitelj koji ponovno vraća temi rata i sigurnosti za koju kandidat Bill Clinton nije očekivao da će se pojaviti u obliku tako velikog problema tijekom njegovog post-hladnoratovskog predsjedanja. No prijetnja uništavanja vojne sile jedini je djelotvorni instrument koji je pronašao protiv Sadama Huseina. Clintonove su opcije bile jasne od početka i opetovano izgovarane na javnim izlaganjima u nastojanjima da se Sadama natjera da popusti. Indonezija i njezini zahtjevi za američko rješavanje krize potpuno su drukčiji. Govor američkih dužnosnika bio je sveden na najmanju mjeru kako bi se izbjegla tržišta- utvare i indonezijske eksplozivne društvene napetosti. Radna skupina na visokoj razini koja se susreće gotovo svakodnevno u uredu Clintonova čelnika stožera, Erskine Bowles, tajna je operacija. Clintonova je administracija utvrdila kako je ekonomske kriza složenija od iračke i čini se da je manje spremna riješiti ju. Suprotne analize iz ministarstva financija SAD-a i ministarstva vanjskih poslova oko toga da li i kako bi Washington trebao pomoći predsjedniku Suhartu da se izvuče iz krize zauzimaju veliki dio vremena posvećenog promišljanju unutrašnje politike. Suharto dodatno komplicira zadatak u potpunosti odbijajući prihvatiti program promjena koji mu nude ministarstvo financija SAD-a i Međunarodni monetarni fond (IMF). Ističe kako mjere IMF-a nisu stabilizirale ekonomiju Indonezije koja je u strelovitom padu. No ne nudi uvjerljivu alternativu, tvrdoglavo potkapajući nastojanja da se slomi mreža korupcije i nesposobnosti koja je na vidjelo izišla zajedno sa krizom. Ministarstvo financija iz takovog ponašanja stvara racionalni ekonomski zaključak: ulaganje znatno više novca u Indoneziju sada ne bi pomoglo (...). Takovo ulaganje moglo bi ugroziti šanse SAD-a da upotrijebe novac iz fonda za pomoć u hitnim slučajevima kasnije, kada bi takova pomoć mogla utjecati na promjene. Suhartov režim još uvijek je u padu i treba doseći dno i odbiti se od njega da bi značajnija pomoć SAD-a i IMF-a mogla imati smisla. Gledište State Departmenta upućeni karakteriziraju kao strateški očaj, osjećaj da SAD treba pomoći velikoj i važnoj zemlji a da se ne zna kako. Suharto je svojoj vojsci naredio da nemire sredi bilo kojim sredstvima koja budu potrebna. Ostaviti ga da svoju vlastitu sudbinu riješi sam moglo bi dovesti do još veće nesreće. Šest mjeseci nakon što je počela kriza u Indoneziji, najdugoročniji cilj administracije kupuje, čini se, mjesečnu odgodu kako bi se Suhartu omogućilo da počne politički prijelaz prema pluralizmu. Takav ishod trenutno izgleda beznadežno ambiciozan. To je dovoljno loše. No ovo je još gore: SAD je glavni dio tereta pri riješavanju ove nezahvalne situacije snosila gotovo u potpunosti sama. Japanske, francuske i njemačke banke daleko su izloženije nevraćenim posudbama i ostalim nevoljama nego što su to američke banke, no Ujak Guliver jedina je strana snaga kojoj će se pripisati krivica zbog gubljenja Indonezije ili bolnih reformi koje su se i ostali složili učiniti. Izloženost revoltu dijelom je stvar neizbježne stvarnosti: samo SAD snosi globalne odgovornosti. No ova svečana obveza rezultat je neuspjeha administracije i Kongresa da SAD učine predanima ozbiljnom multilateralizmu. Riješavanje najvećeg problema zahtijeva zaplitanje Europljana, Japanaca i ostalih u različitu, prototipičnu američku priču. Vrijeme je da se Guliver zamijeni Tomom Sawyerom. Washington treba shvatiti kako potaći ostale da dobrovoljno pomažu pri oslikavanju globalnog bedema. (Hina) car 240220 MET feb 98