SAD-MILITARY REVIEW - GRAĐANIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE TREBA NOVI TITO

PODLISTAK Ugledna američka vojna tiskovina MILITARY REVIEW u srpanjskokolovoškom broju 1997. donijela je tekst svoga suradnika Georga W. Gawricha, predavača na uglednim američkim vojnim institutima i sveučilištima kao ideološku podlogu na temelju koje su onda vođene informacijske operacije protiv bosanskohercegovačke realnosti. Jugoslavenskim narodima treba novi Tito George W. Gawrich piše: "Većina pisanih prikaza koji se bave bosanskim problemom dokazuje da je slom Jugoslavije i 'etničko čišćenje' koje je uslijedilo prirodni proizvod mržnje i ubitačnih ratova koji se protežu stoljećima. Neki su se autori čak vratili u srednjovjekovno razdoblje kako bi prepoznali rane koje su se razjedale gotovo jedan milenij. No ta je slika nedovoljna. Nedavno su dva istaknuta američka povjesničara koja se bave Balkanom opisala bosanski problem ovako: 'Čini se da je javna raspra o političkim mogućnostima u bivšoj Jugoslaviji duboko zaglibila u lažne dihotomije, pogrešne analogije, ogromna povijesna pretjerivanja i istrošene lozinke s malo temelja u povijesnoj stvarnosti.' (Robert Donia i John V. A. Fine, Bosna i Hercegovina: Izdaja tradicije, New York: Columbia University Press, 1994., 3.) Da bi čitateljima pomogao da shvate probleme u Bosni, taj članak analizira dotično područje, njegov narod i povijest unutar većeg konteksta Balkana, općenito, te napose Srbije. Zemljopis je igrao veliku ulogu u oblikovanju karaktera balkanskih naroda te je utjecao na njihovu povijest. Riječ Balkan na turskom jeziku znači planinski lanac, što je prikladan naziv za taj poluotok veličine Teksasa. Balkan se ističe brojnim planinama koje se križaju u svim smjerovima. Te planine fragmentiraju poluotok te time ohrabruju i lokalizam i regionalizam. Nazočnost toliko različitih nacionalnosti u tako malom području neobična je za europski kontinent. Smještena u području na sjevernozapadnom dijelu balkanskog poluotoka, Bosna je iskusila promjenjivost povijesti. Balkanski su se narodi pokazali nemoćnim za ujedinjenje u zajedničku državu. Jedinstvo je moralo doći izvana. Dva su glavna carstva politički ujedinila Balkan; prvo Rimljani, a zatim Turci. Zbog razvedenog karaktera područja, nijedno carstvo nije nametnulo centralizirani sustav vladavine koji bi bio u stanju natkriliti regionalne identitete radi stvaranja ičeg sličnog melting pot-u (miješanje različitih nacionalnih identiteta, op. prev.) Usprkos neuspjehu u stvaranju zajedničkog kulturnog identiteta, svako je carstvo ostavilo značajan trag na balkanski krajobraz. Rimljani su ostavili trajni utjecaj u Rumunjskoj, gdje se govori rumunjski koji je usko povezan s latinskim. Turci su sa svoje strane donijeli islam, kad su u 14. stoljeću prvi put ušli u Balkan. Kao rezultat 500 godina otomanske vladavine, danas u Albaniji većinu stanovništva čine Muslimani (70%), a prilično velike muslimanske zajednice postoje i u Bosni (44%, godine 1991.), dijelovima Bugarske i zapadnoj Trakiji u Grčkoj. Istočna Trakija, koja čini dio Republike Turske, gotovo je 99% muslimanska i turska. Od svih mjesnih carstava uspostavljenih u srednjovjekovnom razdoblju, bizantinsko je imalo najveći utjecaj. Njegovo se središte nalazilo u Carigradu. Bizantinski su Grci osnovali pravoslavnu kršćansku vjeru na poluotoku, ali bizantinska vladavina nikad nije pokrivala čitav poluotok. Putujući su redovnici širili pravoslavlje. Do ovog dana, pravoslavna vjera služi kao linija podjele između dvije civilizacije: zapadnog kršćanstva i istočnog pravoslavlja; između Rima i Carigrada. Balkan naseljava pet glavnih etnolingvističkih skupina, što taj poluotok čini mozaikom različitih naroda: Grka, Albanaca, Rumunja, Turaka i Južnih Slavena. Grci i Albanci imaju zasebne jezike nepovezane s drugim europskim jezicima. Rumunjski je romanski jezik povezan s latinskim, dok Turski pripada uralsko - altajskoj jezičnoj obitelji koja je nastala u srednjoj Aziji. U petu veliku jezičnu obitelj, Južne Slavene, spada nekoliko nacionalnosti. U kasnom šestom i ranom sedmom stoljeću, plemena iz jedinstvene konfederacije Slavena naselila su veći dio Balkana. U drugoj četvrtini sedmog stoljeća došlo je do naseljavanja dva nova plemena - Hrvata i Srba. Oba su posjedovala neke iranske korijene, što se vidi u imenima njihovih prvih plemenskih vođa. Ili su Hrvati i Srbi bili dva iranska plemena koja su usvojila slavensku kulturu i jezik doselivši se iz Irana u Europu, ili su po podrijetlu Slaveni koji su iskusili neki oblik iranske vladavine. Bez obzira na njihovo točno podrijetlo, Srbi i Hrvati su prihvatili slavensku kulturu i običaje, do vremena kad su se naselili na Balkanu. Oni slavenski narodi koji danas žive na Balkanu poznati su kao Južni Slaveni ili Jugoslaveni. Oni obuhvaćaju pet nacionalnosti: Srbe, Hrvate, Slovence, Bugare i Makedonce. Trojica posljednjih posjeduju vlastiti slavenski jezik. Međutim, Srbi i Hrvati govore istim jezikom - srpsko- hrvatskim. Vjera i povijest, ne jezik, odvajaju Srbe i Hrvate. Hrvati su katolici, a Srbi pravoslavci. U tom mozaiku različitih naroda, Bosna stoji kao 'balkanski mikrokozmos', odražavajući na mikronivou međusobne razlike i podjele prisutne na poluotoku kao cjelini. Ime Bosna dolazi od imena Bosanska Rijeka, koja izvire izvan Sarajeva a ulijeva se u Savu sa sjeverne strane. Okružena Dalmacijom i Dinaridima na zapadu, rijekom Savom na sjeveru, Drinom na istoku i planinskom granicom s Crnom Gorom na jugu, to se područje često nazivalo Bosnom i Hercegovinom, odražavajući daljnju podjelu društva. U srednjem vijeku, okružujuće planine i rijeke donekle su zaštitile Bosnu od većih događanja u njezinoj blizini, potičući jedinstvenu mješavinu lokalizma i regionalizma. Do 13. je stoljeća i Bosna i Hercegovina svaka imala vladajuću dinastiju, feudalno plemstvo i običaje. Bosna se, sa središtem u Sarajevu, oslanjala na katoličku vjeru, latiničnu abecedu i zapadnoeuropsku kulturu poput svog sjevernog susjeda, Kraljevine Hrvatske. U međuvremenu, Hercegovina je, smještena oko područja Mostara, težila pravoslavlju, ćirilici i bizantinskoj kulturi kao i njezin istočni susjed, Kraljevina Srbija. Već u srednjovjekovnom razdoblju, Bosna i Hercegovina izrasla je u granicu između dvije konkurentne civilizacije: zapadnog kršćanstva i istočnog pravoslavlja. Katolički su Hrvati naselili Bosnu, a pravoslavni Srbi Hercegovinu. SREDNJOVJEKOVNO I OTOMANSKO RAZDOBLJE Povijest čini neodjeljiv dio psihe balkanskih naroda. Svaka nacija u starom i srednjovjekovnom razdoblju traži svoj identitet i ponos te u tom procesu često iskrivljuje prošlost. Grčka slavi Aleksandra Velikog i klasično razdoblje, njegov visok stupanj civilizacije i Bizantinsko Carstvo. I drugi narodi imaju svoje junake: Bugari imaju Simeona (893.- 927.), Srbi Stevana Dušana (1331.- 1355.); Albanci imaju Skenderbega (1443. - 1468.); Rumunji Stjepana Velikog (1457. - 1504.) od Moldavije. U Bosni se rodio veliki vladar Tvrtko (1353.- 1391.), koji je nakratko bio na vlasti kao Kralj Bosne i Srbije. Osim panteona nacionalnih junaka, svaki balkanski narod posjeduje litaniju epskih događaja. Srbi, primjerice, bitku na Kosovu gdje su Turci porazili Srbe 28. lipnja 1389., drže svetom. Osim što predstavljaju izvor identiteta i ponosa, srednjovjekovna se carstva rabe za opravdavanje teritorijalnih zahtjeva. Balkanski su narodi, kao i mnogi zapadni autori, razvili iskrivljen pogled na otomansko carstvo na Balkanu poslije srednjovjekovnog razdoblja. Turski su se vojnici prvi put pojavili na balkanskom tlu u četrnaestom stoljeću, postupno prodirući dublje, sve dok 1526. nisu stigli do Beča. Tursko se razdoblje uglavnom smatra mračnim razdobljem balkanske povijesti, razdobljem u kojem je nacionalizam bio potisnut tlačiteljskom otomanskom vladavinom. Kao što primjećuje američki povjesničar koji se bavi Balkanom, 'Za vrijeme gotovo pet stoljeća turske vlasti, balkanski narodi nisu imali povijesti. Za njih je vrijeme stalo. Kad su na posljetku osvojili svoju neovisnost u devetnaestom stoljeću, osvrtali su se na predtursko razdoblje.'(L. S. Stavrianos, Balkan od 1453., New York: Holt, Rinehart and Wineston, 1958., 13.) Tursko osvajanje Balkana igralo je značajnu ulogu u povijesti Balkana, a njegov utjecaj nije bio posve loš. Tursko je carstvo u početku na poluotok donijelo zakon i red, stvarajući Pax Ottomanicum na sličan način na koji su Rimljani donijeli mir osvojenim područjima. Turski su sultani uspostavili svoje carstvo na temelju neizravne vladavine i vjerske tolerancije. Pravoslavna je crkva uživala određenu mjeru autonomije. Kršćani i Židovi smjeli su služiti svoje vjere, ali kao građani drugog reda, gledamo li prema standardima dvadesetog stoljeća. No oni jesu živjeli po vlastitim vjerskim zakonima i tradicijama kod pitanja braka, rastave, nasljeđivanja i smrti. Osim uvođenja vjerske tolerancije, prvi su sultani smanjili poreze i podupirali gospodarski razvoj. Kršćanski su trgovci napredovali u međunarodnoj trgovini s Europom. Islam, općenito odbačen na većem dijelu Balkana, duboko se ukorijenio u bosanskom društvu. Za vrijeme otomanskog osvajanja (1463. - 1482.) nije bilo mnogo preobraćenja. Crkva bosanska bila je slaba, za razliku od kršćanstva u Srbiji i Hrvatskoj. Stoga su njezini vjernici bili skloniji preobraćivanju na islam. Nakon 150 godina otomanske vladavine, Muslimani su činili većinu stanovništva i u Bosni i u Hercegovini. Ti Muslimani nisu bili novi doseljenici, već Srbi i Hrvati koji su prihvatili islam i zadržali svoja slavenska prezimena. Preobraćenje na islam bilo je mnogo uobičajenije u gradovima, iako je u ruralnim predjelima izrasla klasa feudalnih muslimanskih veleposjednika koji su gospodarili kršćanskim i muslimanskim kmetovima do devetnaestog stoljeća. Što se identiteta tiče, bosanski su se Muslimani često nazivali Bosancima, dok su ih kršćanski Srbi i Hrvati zvali Turcima. Moderni nacionalistički identitet tad još uvijek nije uhvatio korijene u bosanskom društvu. Korijeni moderne jugoslavenske države vode natrag u otomansko razdoblje i srpsku pobunu iz 1804. Te su se godine istaknuti Srbi, trgovci i seljaci pobunili protiv vladavine terora koji je provodila muslimanska vojna klika, na vlasti od 1801. U početku su pobunjenici potvrdili svoju lojalnost turskom sultanu, ali su također tražili reforme i progon tiranskih vojnih vođa. Rusija je intervenirala za srpsku stranu te tako pomogla da se pobuna pretvori u revoluciju za neovisnost. No Rusija je bila previše zaokupljena ratovima s Napoleonom, da bi mogla dati dosljednu potporu Srbima, pa su srpski vođe postigli kompromis sa sultanom. Godine 1815., Srbi su dobili 'poluautonomni status' s vlastitim vođom, Milošem Obrenovićem. Srpsko područje unutar turskog carstva bilo je maleno, sa središtem u Beogradu. Godine 1830., nakon poraza u ratu s Rusijom, turski je sultan priznao Obrenovića kao nasljednog princa i dodijelilo Srbiji autonomiju. Potpuna neovisnost došla je 1878. PRVA BOSANSKA KRIZA Turski feudalni sustav zadržao se u Bosni - Hercegovini do 19. stoljeća. U ljeto 1875., nakon loše žetve, kršćanski su se seljaci u Hercegovini pobunili protiv visokih poreza. Pobuna se brzo proširila na Bosnu, dobivši karakter sukoba između muslimanskih zemljoposljednika i kršćanskih seljaka. Kako bi ugušila nemire, turska je vlada poslala dodatne vojnike. Prema nekim procjenama, preko 100.000 izbjeglica pobjeglo je u susjedna područja. Bosanski problem mogao je završiti 1875., ali 1876. nemiri su se proširili u bugarske dijelove Otomanskog carstva. Uskoro su se europskim novinama širile priče koje su opisivale kako muslimanski vojnici i seljaci masakriraju bespomoćne kršćane. U lipnju i srpnju 1876., vladari Srbije i Crne Gore objavili su rat Otomanskom carstvu. Crna je Gora napala Hercegovinu, a Srbiji prepustila da sama napadne Bosnu. Turci su slistili obje vojske na komadiće. Da sprječi veliku balkansku katastrofu, Rusija je objavila rat Turcima te na posljetku porazila tursku vojsku i približila se zidovima Istanbula. Ruski je car počeo nalagati uvjete mira poraženom Otomanskom carstvu. Umjesto da dopuste Rusiji da sama riješi balkansku krizu, velike su europske sile u Berlinu održale kongres, pod potkroviteljstvom velikog njemačkog državnika Otta von Bismarcka. Rusija je već obećala Beču nadzor nad Bosnom - Hercegovinom. Berlinski Kongres dodijelio 1878. punu neovisnost Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Osim toga, Austro - Ugarskom carstvu dopušteno je da okupira Bosnu - Hercegovinu pod krinkom zaštite kršćanskog stanovništva i osiguravanja provedbe reformi. Iako službeno austrijski protektorat pod turskom vlašću, Bosna - Hercegovina je zapravo postala kolonija dvojne monarhije. Austrijski dužnosnici zamijenili su turske birokrate, a Muslimani su morali služiti vojsku u carskoj vojsci. Srbija je bila najnezadovoljnija Berlinskim kongresom. Europski su državnici Srbiji dali samo 200 četvornih milja, uključujući i grad Peć. U međuvremenu, Rusija je zbog Bugara odbacila Srbe, u nadi da će dobiti pristup Egejskom moru kroz lučki grad Kavala. Nadalje, Austrija je okupirala Bosnu - Hercegovinu dobrim dijelom kako bi sprječila srpsko širenje na zapad, prema Jadranskom moru. Austrijski su se diplomati bojali da će Srbija nešto poduzeti kako bi ujedinila južne Slavene, što bi predstavljalo prijetnju interesima dvojne monarhije. Spriječeni sa zapada, srpski vođe nisu imale druge mogućnosti već da usmjere svoju energiju na južno širenje, prema Makedoniji, koja je još uvijek pripadala Otomanskom carstvu ali su za njom žudile i Bugarska i Grčka. Prva bosanska kriza donijela je Bosni dramatične promjene. Demografski, muslimansko je stanovništvo prije krize činilo gotovo većinu. Sad su pravoslavni Srbi predstavljali najveću vjersku skupinu, s tim da je Muslimana godine 1879. bilo manje od 40%. Muslimani su izgubili trećinu svog stanovništva bilo zbog nasilja, ili iseljavanja u Otomansko carstvo. Iako je austrijska vladavina sljedećih 40 godine bila prilično blagonaklona, muslimanska je zajednica izgubila svoj položaj političke prevlasti te se morala naučiti natjecati unutar parlamentarnog sustava Austro - Ugarskog Carstva. Rezultat su bile političke posljedice u muslimanskoj zajednici. Na posljetku su muslimanski vođe organizirali vlastitu političku stranku, kako bi njihovi interesi bili zastupani u Beču. BALKANSKO NASILJE Devetnaesto je stoljeće sasvim sigurno bilo burno razdoblje balkanske povijesti. Europske sile, Otomansko carstvo i balkanske države sudjelovale su u nekoliko konvencionalnih ratova. No devetnaesto je stoljeće također bilo razdoblje nacionalizma, a dio nasilja unutar društava poprimio je karakter nacionalnih borbi. Osim sukoba između različitih nacionalnosti, i unutar zajednica je bilo političkog nasilja (primjerice kod Srba, kao i kod Bugara), u borbi za moć. Tajne organizacije, poput Jedinstvo ili smrt u Srbiji, prigrlile su revolucionarnu retoriku i prihvatile terorističku taktiku. Politička kultura nasilja izazvala je pojavu lika junaka - mučenika - atentatora, ljudi poput Gavrile Principa, koji je u Sarajevu ubio austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda te tako potaknuo izbijanje Prvog svjetskog rata. U Srbiji je također bilo političkog nasilja. Od devet srpskih vođa između 1804. i 1945., četvorica su ubijena a pet ih je prognano; sve to iz političkih razloga. Dva srpska izgreda ilustriraju krvavu i nemirnu povijest Balkana. Godine 1817., Obrenović je dao ubiti svog glavnog protivnika Đorđa Petrovića, bolje poznatog kao Karađorđa; njegovu glavu odaslao je brodom u Istanbul. To je političko ubojstvo potaknulo nadmetanje za nadzor nad srpskim prijestoljem, između Obrenovića i Karađorđevića. U puču 1903., urotnici su ubili kralja Aleksandra Obrenovića, kraljicu, premijera, ministra unutrašnjih poslova, dva kraljičina brata i brojne lojalne časnike. Taj je krvavi događaj šokirao Europu. Takvo je političko nasilje bilo uobičajeno na Balkanu, a ubojite borbe pojavljivale su se za vrijeme gospodarskih kriza i ratova te su izgledale više kao rezultat političke nestabilnosti nego povijesne mržnje. PRVI SVJETSKI RAT I KRALJEVINA JUGOSLAVIJA Prvi svjetski rat vodio je stvaranju jugoslavenske države. Veliki je rat djelomice započeo zbog austrijske odlučnosti da spriječi srpsko širenje prema zapadu u Bosnu - Hercegovinu. Nadajući se da će poraziti Srbiju, Beč se nadao da će ostaviti Srbiju 'nepotpunom' državom, s dobrim dijelom srpskog teritorija u rukama Bugarske. Srpski je otpor, međutim, sve iznenadio. Austrijanci su konačno porazili Srbe 1915., no tek nakon što su Nijemci poslali vlastite vojnike, a Bugari napali Srbiju s istoka, zapečativši tako njihovu sudbinu. Srpski su političari tražili teritorijalnu kompenzaciju za svoju žrtvu u odupiranju Centralnim silama. Zauzvrat, pobjedničke zapadne snage poduprle su stvaranje Jugoslavije pod srpskim vodstvom. Kamen kušnje Prvog svjetskog rata rezultirao je u uniji Južnih Slavena u zajedničkoj državi. Do dvadesetog stoljeća, sve je veći broj Srba, Hrvata i Slovenaca zagovarao stvaranje Jugoslavije koja bi zamijenila umiruće Austro - Ugarsko carstvo. Srbija je postala središte te zamisli, u velikoj mjeri stoga što su samo Srbi imali neovisnu državu kojom bi tvorili jezgru nove kraljevine. Do ujedinjenja je došlo poslije Velikog rata, a obitelj Karađorđević dala je kraljevskog nasljednika. Hrvati i Slovenci pridružili su se državi iz Habsburškog carstva. Nova je kraljevina obuhvaćala i Bosnu, Hercegovinu i Crnu Goru. Hrvati, Slovenci, Muslimani i drugi ušli su u uniju očekujući ravnopravno partnerstvo sa Srbima u saveznoj državi. Goruće je pitanje od stvaranja Jugoslavije bilo koliko će se ravnopravno podijeliti vlast između Srba i drugih nacionalnosti. Je li rat stvorio Veliku Srbiju sa srpskim centralizmom, ili je stvorio državu u kojoj svi ravnopravno dijele vlast? Srpski je šovinizam konačno prodro za vrijeme međuratnog razdoblja. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena je 1. prosinca 1918. Ustav od 1921., utemeljen na predratnom srpskom ustavu, centralizirao je moć u Beogradu i kralju. Političke su se stranke dijelile po regionalnim i vjerskim linijama - srpskoj, hrvatskoj, slovenskoj, muslimanskoj; nisu se okupljale oko jugoslavenskog koncepta. Iznimka je bila mala komunistička stranka koja je predstavljala široki spektar nacionalnosti. Godine 1929., umjesto da ublaži rastuće nacionalističke napetosti stvaranjem liberalnije vlade, kralj Aleksandar je izabrao uspostaviti kraljevsku diktaturu te promijeniti ime države u Kraljevinu Jugoslaviju. Postavio je još centraliziraniju vladu, u kojoj su Srbi i dalje imali prevlast te znatan nadzor i utjecaj u Jugoslaviji. Godine 1929., promijenjene su pokrajinske granice kako bi se stvorilo devet upravnih jedinica zvanih banovina. 'Prekrajanjem' izbornih kotara kako bi se osigurala izborna većina, kralj je postigao da Srbi čine brojčanu većinu u šest od devet izbornih jedinica. U Bosni su izabrani muslimanski gradonačelnici bili zamijenjeni Srbima koje je odredio kralj. Srpska se dominacija zadržala i u međuratnom razdoblju. Od 1920. do 1939., primjerice, svaki je vojni zapovjednik bio srpske nacionalnosti, a samo je jedan nesrbin bio na premijerskom položaju. Druge su nacije bile sve više frustrirane srpskom dominacijom, što je vodilo radikaliziranju politike. Hrvati, koji su pod dvojnom monarhijom uživali određenu mjeru federalizma, bili su najsnažniji protivnici centralizirane jugoslavenske države. Hrvatski su ekstremisti stvorili ustaški pokret i počeli zagovarati hrvatsku neovisnost. Članovi te organizacije počinili su atentat na kralja Aleksandra za vrijeme njegove posjete Francuskoj 1934. U zoru Drugog svjetskog rata, između srpskih i hrvatskih političkih djelatnika postojala je visoka napetost. OD DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DRUGE BOSANSKE KRIZE Drugi je svjetski rat oslobodio poplavu nasilja, mržnje i neprijateljstva širom Europe. Jugoslavija je bila svjedok nekoliko različitih vrsta ratova, što je pogoršalo napetosti između različitih nacionalnosti. Kao prvo, Sile osovine porazile su jugoslavensku vojsku za manje od tri tjedna te su zatim povele nepropisne borbe protiv jugoslavenskih pokreta otpora. Barem dva građanska rata također su izbila između Jugoslavena. Hrvatski fašisti (ustaše) borili su se protiv srpskih ultranacionalsta, što je borba koje su Sile osovine ohrabrile stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske, koja je uključila Bosnu i Hercegovinu u hrvatski teritorij. A dva glavna pokreta otpora sudjelovala su u bratoubilačkom ratu. Maršal Josip Broz Tito vodio je komunističke partizane, dok je pukovnik Draža Mihajlović predvodio četnike, pokret Srba odanih Karađorđevićevoj dinastiji koja je živjela u progonstvu u Londonu. Procjenjuje se da je milijun Jugoslavena umrlo u Drugom svjetskom ratu; veći dio njih ubili su sami Jugoslaveni. Da bi vladale podijeljenom Jugoslavijom, Sile osovine uporabile su surovu politiku 'podijeli pa vladaj'. Njihovi su vojnici razarali sela i provodili smaknuća po kratkom postupku, u odmazdi za napadaje na njihove vojnike. Hrvatska je za vrijeme rata postala povlaštena nacija. Njemačka i Italija stvorile su Nezavisnu Državu Hrvatsku, iako je svaka država Sile osovine okupirala jedan njezin dio. Ante Pavelić imenovan je da zapovijeda za Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Pavelićeva organizacija, ustaše, u Hrvatskoj je prije rata brojila samo 12.000 članova. Sad je postala masovna organizacija nalik nacističkoj stranci. Hrvatski su fašisti igrali na kartu iranskog, dakle arijevskog, podrijetla hrvatskog naroda. Tako je nasilje Drugog svjetskog rata dobilo karakter vjerskih i etničkih borbi kakvih dotad u povijesti Balkana nije bilo. Hrvati i Srbi pričali su o čišćenju svojih teritorija od drugih nacionalnosti, uglavnom kroz masovne deportacije. Sve su strane provodile smaknuća po kratkom postupku, iako u različitoj mjeri. Za vrijeme rata, usprkos krvoproliću etničkog čišćenja, rodila se nada o stvaranju istinske jugoslavenske države. Od svih većih organizacija, samo je komunistička stranka posjedovala učinkovitu organizaciju koja je prelazila etničke i vjerske linije. Odbijajući srpski šovinizam međuratnog kraljevstva, Tito je (po nacionalnosti Hrvat) obećao federalizam utemeljen na komunisitčkoj stranci i oružanim snagama. Stranački ideolog, Edvard Kardelj, bio je Slovenac. Čelnik tajne policije, Anton Ranković, bio je Srbin. Milovan Đilas, Staljinov pouzdanik i veza, bio je Crnogorac. Svećenstvo svih vjera hrlilo je jugoslavenskoj stvari. Otac Vlada Zečević, pravoslavni svećenik i Srbin, odbacio je četnike i pridružio se partizanima, koji su bili jedina skupina koja se borila protiv Sila osovine. Poslije rata, Tito je ostao vjeran svom obećanju o stvaranju prave jugoslavenske države. Zemlja je bila organizirana u šest federalnih republika: to su bile Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna - Hercegovina, Makedonija i Crna Gora, zajedno s autonomnim pokrajinama Vojvodinom (s nešto manje od četvrtine mađarskog stanovništva) i Kosovo - Metohijom (s albanskom većinom od 90%). Službeno je bilo priznato pet nacionalnosti: bili su to Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci. Titov je federalizam do neke mjere ograničio srpski moć i utjecaj, iako su se Hrvati i Slovenci žalili da se njihovi resursi rasipaju na druge dijelove zemlje, a posebice na Srbiju u kojoj se nalazila federalna vlada. Srbi su i dalje imali neproporcionalnu količinu moći i utjecaja, no ni izbliza kao u Kraljevini Jugoslaviji. Cenzusom od 1971., Titova je država dopustila bosanskim Muslimanima da se smatraju zasebnom nacionalnošću, bosanskim Muslimanima. Iako je svaka republika imala svoje manjine, nijedna nije bila heterogena poput Bosne - Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991., Muslimani su činili 44% stanovništva, Srbi 31% a Hrvati 17%. Velika većina Srba bila je pravoslavna, a Hrvati su se uglavnom očitovali kao katolici. Kad se 1991. Jugoslavija raspala, u svakoj je republici, osim u Bosni, postojala etnička većina koja je mogla preuzeti vlast. Iz te perspektive, logično je da je Bosna postala najveće bojno polje nakon sloma Jugoslavije, no ne zbog vječnog neprijateljstva između različitih nacionalnosti. U većem stupnju nego ostatak Jugoslavije, Bosna je napredovala kao pluralističko društvo. U veljači 1993., primjerice, bosansku je vladu činilo devet Muslimana, šest Srba i pet Hrata. Punu trećinu teritorijalnih obrambenih snaga koje su branile Sarajevo činili su Srbi, a zamjenik zapovjednika također je bio Srbin. Prema predratnim procjenama, 30% do 40% svih brakova u urbanim područjima bilo je miješano. Kako se Jugoslavija počela raspadati, Bosanci su postali žrtve etničkog nasilja. Jednom kad se nasilje proširilo, pojedinci su se zarazili ideologijom šovinističkog nacionalizma. Kako bi preživjeli, ljudi su morali potražiti utočište unutar vlastitih etničkih i vjerskih zajednica. U tom tragičnom građanskom ratu, pluralizam i tolerancija popustili su pred strastima koje je zapalila politika etničkog čišćenja. Jugoslavija je još jednom upala u građanski rat. Ovaj put, međutim, etničko je čišćenje izazvalo slom jugoslavenske države 1991. te borbu za nadzor nad Bosnom između novih neovisnih balkanskih država Hrvatske i Srbije. Balkanski narodi nisu jedni druge stoljećima dosljedno mrzili kao što mediji i popularna literatura govore. Etničko nasilje, inspirirano modernom nacionalističkom ideologijom, pojavilo se u devetnaestom stoljeću kao sporadični fenomen. Dobar se dio nasilja zbio unutar nacionalnih skupina, u borbi za političku moć. Etničko čišćenje kao politika prvi se put pojavilo za vrijeme Drugog svjetskog rata a poslije toga za vrijeme raspada jugoslavenske države. U međuvremenu, došlo je do određenog napretka u razvoju pluralističkog društva, za vrijeme komunističkog poretka. Danas, bivšim građanima Jugoslavije nedostaje jedan Tito da ih ujedini oko jugoslavenskog ideala. Kako bi popunile vakuum, Sjedinjene Države i Europa poslale su u Bosnu mirovne snage, slično kao što je u 19. stoljeću dvojna monarhija okupirala područje kako bi donijela red. Godine 1878., međutim, Berlinski je kongres Austro - Ugarskom carstvu dao dopuštenje da trajno okupira Bosnu - Hercegovinu, djelomično radi zaustavljanja srpskog iredentizma. U devedesetima, Sjedinjene Države i njezine europske saveznice ušle su u Bosnu na ograničeno vremensko razdoblje, kako bi sprječile Hrvatsku i Srbiju da pripoje bosanski teritorij. Sjedinjene se Države suočavaju s izazovom dovođenja stabilnosti u Bosnu, ali uz razumno vremensko ograničenje američkog uključenja." *** U prilogu su objavljeni zemljovidi:1.Širenje Srbije(1804.- 1913.), 2. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.), 3.Kraljevina Jugoslavija (1929.-1939.) s upravnom podjelom na 9 banovina, 4.Podjela Jugoslavije u II. svjetskom ratu i 5.Republike i autonomne pokrajine komunističke Jugoslavije (1945.-1991.) *** Od uporabljene literature dominiraju kao autoriteti Robert Donia, i Noel Malcolm. 200229 MET feb 98