FRANCUSKA-LE MONDE OD 14.2.98. O ŠKOLAMA U BOSNI

FRANCUSKA LE MONDE 14. II. 1998. Bosna, škole segregacije "Škola je to koja nalikuje na druge. Vide se tu crteži na zidovima, zimske jakne živih boja na vješalici, vunena rukavica koja leži na zemlji. Čuje se glas profesora dok predaje, ponekad smijeh, trčanje hodnicima za vrijeme odmora. Međutim, za vrijeme tjelesnog odgoja događa se čudan obred: djeca se dijele na dvije skupine. Ali ne dječaci s jedne, a djevojčice s druge strane, kao što je običaj kada imaš sedam ili osam godina. Ovdje su skupine načinjene prema etničkom načelu, muslimanski učenici i učenice s jedne, a hrvatski s druge strane. Između njih nevidljiva crta koja je kao crta razgraničenja. Ona se ne preskače, a kada lopta ode preko, vraća se tek nakon duge govorancije. Kada zvono zazvoni mali Muslimani se penju na prvi kat, a mali Hrvati staju u red ispred razreda u prizemlju. Ponovno se mimoilaze tek navečer na autobusnoj postaji gdje ne mare jedni za druge ili se potuku dovikujući jedni drugima 'prokleti Muslimani' ili 'prokleti Hrvati'. Škola Kulina bana u Tešanjki (sjever Bosne, u hrvatsko- muslimanskoj Federaciji, jednom od entiteta koji s Republikom srpskom čini Bosnu i Hercegovinu) oslikava ono što International Human Rights, udruga koju čine pravnici, ocjenjuje kao 'proces segregacije'. Škola Kulina bana dosta dobro prikazuje razvoj školskog sustava u BiH. Daleko od toga da mlade poučava snošljivosti i da ih oduševljava za zajednički život koji je opet moguć, škola potiče mržnju. Toliko da, kao u Kulinu banu, 'rasističke' uvrede pljušte na športskim igralištima, a uobičajeno sređivanje računa koje daje obilježja svim školama na svijetu, ovdje nadilazi jednostavnu prepirku. 'U tome nema ništa neobičnog, čini se da je učinjeno sve kako bi se mrzili. Kao da smo u Južnoj Africi u doba apartheida', žali se Jasmin Mandžukić, tajnik gradskog vijeća u Tešanjki, zadužen za socijalna pitanja. Izobrazba se potpuno razlikuje prema tome jesi li Musliman ili Hrvat. Nastavu za male Muslimane drže muslimanski učitelji koji se opiru na bošnjačke knjige, a nastavu za male Hrvate - hrvatski učitelji sa hrvatskim knjigama. Ni tjelesni odgoj nije zajednički, kao ni matematika, pod izlikom da se riječ 'kut' razlikuje u bosanskom i hrvatskom jeziku. 'Djeca više ništa nemaju zajedničko. Tako, ako malog Muslimana zapitate tko je njegov predsjednik, reći će vam 'Alija Izetbegović' (predsjednik zajedničkog predsjedništva BiH). Mali će Hrvat odgovoriti 'Franjo Tuđman' (hrvatski predsjednik)', kaže Jasmin Mandžukić. (...) 'Mi smo ovdje kod kuće, kao i Muslimani. Njihova tradicija nije i naša. Naša djeca trebaju dobiti naobrazbu koja odgovara našoj kulturi', odvraća jedna hrvatska majka. 'Postoji dosluh između muslimanskih, srpskih i hrvatskih nacionalističkih stranaka. Njihova je politika još kruća nego tijekom rata. Zabranjujući djeci da se igraju na istom igralištu, oni pripremaju budući rat', kaže general Jovan Divjak, Srbin koji je dugo bio drugi čovjek u bosanskoj vojsci. Mladi umirovljenik, Jovan Divjak, koji je bio svjedokom ratnih razaranja, danas vodi zakladu za pomoć djeci u nevolji. (...) Nacionalna i vjerska pripadnost danas je prva pouka koju dobivaju maleni Bosanci čim sjednu u školske klupe. Nasljeđe iz rata podjaruje napetosti i onemogućuje sve pokušaje pomirbe. Pristaše jedinstvene i višekulturalne Bosne koji optužuju nacionalističke stranke na vlasti da vode politiku podjele zemlje, vrlo su uznemireni. Školski će sustav ući u taj proces podjele. (...) Tko je tome kriv? 'Ponajprije nacinalističke stranke, ali i Daytonski sporazumi koji su dvama entitetima dopustili da izrade vlastite školske sustave, drži jedan promatrač. Pogrješka je velika, jer su tvorci tih sporazuma znali da će sloboda dovesti do mnogih poteškoća'. Posljedica je da u Republici srpskoj i u Hercegovini (na jugozapadu Bosne, s velikom hrvatskom većinom, koju je susjedna Hrvatska ustvari 'pripojila'), sam pojam 'Bosna i Hercegovina' ne postoji i nikada se ne čuje u školama. U ostalom dijelu zemlje on postoji, ali je razgranat i podrazumijeva Bosnu koja je ponajprije muslimanska. (...) 'Zdrav razum bi htio da se u školskim udžbenicima prešute svi tragični događaji koji su potresli ovo područje, misli Srđan Dizdarević, predsjednik bosanskog Helsinškog odbora za ljudska prava. Nije riječ o cenzuri, već jednostavno o tome da se uklone stalne podjele. Nakon rata koji je bio pun strahota, djeci je potrebna vedrina, a ne da slušaju kako je drugi bio, i možda ostaje, neprijatelj. Nadali smo se da će vlast poštedjeti djecu poslijeratnih prepirki. Nacionalisti ne žele popustiti pritisak, pogotovu na školu'. Fahrudin Rizvanbegović, ministar prosvjete hrvatsko-muslimanske Federacije obećava da će uskoro u Federaciji u školama biti samo jedna vrsta knjiga i proces segregacije bit će priveden kraju. U njegovu iskrenost možemo posumnjati ako znamo da su 1997. upravo njegove službe dale uputu koja je manjinskim narodima nudila tri mogućnosti: odvojeno školovanje, odvojene razrede u istoj školi, školu s odvojenim razredima za predmete s nacionalnim značajkama (jezik, povijest, umjetnost). Ona se pokazala poraznom, kao što to govori i primjer škole Kulina bana. Ova uputa nije vodila računa o brojnoj djeci rođenoj iz mješovitih brakova kojima se postavljalo uvredljivo pitanje kojem narodu pripadaju. Povučena je nakon jakog otpora. 'Nakana je, ipak, bila dobra. Ona je hrvatskim učenicima u Tešanjki, koji su učili u šatoru, omogućila da borave u toplom razredu', opravdava se Fahrudin Rizvanbegović, a da nije ni okom trepnuo. 'Naša je želja da napokon svladamo secesionističku politiku hercegovačkih Hrvata, dodaje. Dolje ima muslimanske djece kojoj se nameće hrvatska povijest i kultura, i koji nemaju nikakve vjerske poduke.' Tako je ministar upozorio na znakovit slučaj koji je, zacijelo, opravdao slanje upute. Janko Zrno, direktor škole u Livnu, većem hercegovačkom gradu s hrvatskom većinom, gdje živi četiri tisuće Muslimana, kaže: 'Do danas sam imao samo jedan posjet vlasti iz Sarajeva. Toga predstavnika nije šokiralo to što su sve knjige hrvatske, on je problijedio doznavši da muslimanska djeca ne uče Kuran i otišao je vidljivo utučen.' Sabir Dizdarević, livanjski muftija, dodaje: 'Ja ovdje mogu podučavati Kuran, ali samo u srednjoj školi. U toj se dobi, bez prethodne pripreme, udaljava od vjere, i to je prekasno! Morao bih imati pristup u osnovne škole.' Niko Karaula, također direktor škole, nije protiv takve mogućnosti jer, kako sam kaže, ne zna što će s muslimanskim učenicima koji viču za vrijeme vjeronauka. Uputa Fahrudina Rizvanbegovića bila je vjerojatno potaknuta strogo vjerskim razlozima. Ministar to teško može sakriti dok na svome radnom stolu otvara školske programe europskih zemalja gdje je vjerska poduka na važnom mjestu. No čini se da ne vidi bitnu razliku: u Bosni poduka Kurana, vjeronauka i pravoslavlja čuva u sjećanju uspomenu na nedavnu rušilačku povijest. Ona ništa ne smiruje, već ucrtava nevidljive granice koje se ne mogu prijeći, kao ni one na športskim igralištima preko kojih se kotrljaju lopte koje se vraćaju tek nakon dugih i oštrih pregovora", piše novinar lista Christian Lecomte. 160243 MET feb 98