US WASH. POST RUSIJA, IRAK, US 15. II.

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 15. II. 1998. Rusija, Irak i Sjedinjene Države "Čini se da se ruski dužnosnici dobro zabavljaju napadajući Clintonovu politiku prema Iraku. Ruski ministar obrane napao je preko televizije svog američkog kolegu Williama Cohena prije njihovog moskovskog sastanka u četvrtak. Predsjednik Boris Jeljcin prizvao je utvaru Trećeg svjetskog rata. Vladine novine objavile su spekulaciju da američka vojska želi napasti Irak kako bi isprobala nova oružja. G. Jeljcin i njegova vlada, naravno, imaju pravo na vlastita stajališta, ali ne mogu pokretati takvu kampanju bez dugoročne štete njihovom ugledu u svijetu. Istina, ruska sposobnost utjecaja na događaje i dalje je mala. Njezina je vojska demoralizirana, vlada osiromašena, a politički utjecaj u Europi, Aziji i na Bliskom Istoku minimalan. Ta se slabost ponekad poslužuje kao umirenje (o, nema veze što kažu), a ponekad kao izlika (o, samo su nostalgični za danima silne moći;, žude da budu ozbiljno shvaćeni). No Rusija je i dalje dovoljno dobro naoružana da bi takvo obrazloženje moglo nekog umiriti; a što se tiče ozbiljnosti, njezino je ponašanje samouništavajuće. Također se može tvrditi da ruski prigovori protiv uporabe sile u Iraku nisu ništa drukčiji od prigovora francuskih dužnosnika, pa ipak nema opasnosti od američke svađe s Francuskom. To je do neke mjere istina. Zapravo, nespremnost Francuske, Rusije i drugih da se oštro suprotstave Sadamu Huseinu donekle je uzrok sadašnje krize. Te zemlje imaju pravo zalagati se za prednost diplomacije nad silom, no također su odgovorni da podupru druga sredstva ukoliko, zbog nepopustljivosti Sadama Huseina, diplomacija ne postigne uspjeha. To jednako vrijedi za Japan i Francusku kao i za Rusiju. Pa ipak, sadašnje je stajalište Rusije bez sumnje veći razlog za zabrinutost. To je djelomično zbog ruske bombastičnosti; djelomično stoga što je Francuska priznala da će se na posljetku možda morati razmotriti uporaba sile; a najviše zbog toga, što Amerikanci nimalo ne sumnjaju o francuskom položaju u svijetu. Francuska je država predana demokraciji, svojem savezu s drugim silama srodnih stajališta, Zapadu i njegovim vrijednostima. Rusija tek treba donijeti takav odabir. U svojim predsjedničkim godinama, g. Jeljcin je, uz određen političku cijenu, uglavnom stajao uz Zapad kad je bilo važno, a ne uz režime poput Sadamovog. Stane li u ovoj krizi uz Irak, bit će to velik korak u pogrešnom smjeru. Izvješća o ruskoj materijalnoj potpori iranskim nuklearnim programima te razvijanju kemijskog i biološkog oružja u Iraku pojačala su američke sumnje. G. Jeljcin i njegova vlada poriču neke od tih izviješća te krive druge zbog njihove nesposobnosti da nadziru razbojničke elemente unutar vojske i industrije. Bez dokaza o ozbiljnim pokušajima nametanja nadzora, te isprike imaju ograničenu vrijednost. Rusija se, napokon, razlikuje i po tome što je predmet američke velikodušnosti. Rusi se, računajući na bilateralne programe, vole žaliti na kukavnost američke pomoći. No multilateralnim oprostom duga i zajmovima MMF-a, američki su porezni obveznici otpremili milijarde dolara novoj Rusiji. Teoretski je ta pomoć u američkom interesu, kao i uvijek. Ruski je prijelaz od početka bio osuđen na to da bude dugačak i krivudav, a Rusiji i Sjedinjenim Državama nije, ni povijesno ni geografski, suđeno da budu neprijatelji. I sad, kao i prije, ima smisla promicati nuklearnu sigurnost, razoružanje, demokraciju i slobodni tisak. No činjenica je da Rusija ne može zauvijek imati i ovce i novce. Već sad, ona ima malo prijatelja u Kongresu. Nastavi li istupati na strani Iraka, ona će ugroziti svoj ugled ne samo kod američkih zakonodavaca, već i kod ulagača. U tom slučaju, Rusija će izaći kao najveći gubitnik", zaključuje list. 160241 MET feb 98