ZAGREB, 15. veljače (Hina) - Samoubojstvo u Hrvatskoj, po statističkim pokazateljima u posljednjih nekoliko godina, počini u prosjeku oko 1.000 osoba godišnje. Stopa suicida, dakle, broj suicida na sto tisuća stanovnika, u Hrvatskoj
varira po godinama od 23 do 25, što ju svrstava u zemlje tzv. visokog rizika, odmah iza zemalja najvišeg rizika; Mađarske sa stopom od 45, Slovenije sa 35, te skandinavskih zemalja Finske i Švedske.
ZAGREB, 15. veljače (Hina) - Samoubojstvo u Hrvatskoj, po
statističkim pokazateljima u posljednjih nekoliko godina, počini u
prosjeku oko 1.000 osoba godišnje. Stopa suicida, dakle, broj
suicida na sto tisuća stanovnika, u Hrvatskoj varira po godinama od
23 do 25, što ju svrstava u zemlje tzv. visokog rizika, odmah iza
zemalja najvišeg rizika; Mađarske sa stopom od 45, Slovenije sa 35,
te skandinavskih zemalja Finske i Švedske. #L#
Prošle je godine Ministarstvo unutarnjih poslova RH zabilježilo
1113 slučajeva samoubojstava na području Hrvatske. Muškarci su,
kao i proteklih godina, činili većinu od ukupnog broja - oko 73
posto.
Najkritičnija dobna skupina su osobe starije od 55 godina, u 1997.
godini među njima su prednjačili oni iznad 65 (289), a s tek nešto
nižim brojem slijede dobne skupine između 36 i 50 godina (269), te
između 51 i 65 (267).
Samoubilački čin uvijek za sobom ostavlja neizbježno pitanje
upućeno najbližoj okolini samoubojice, ali i cijelom drušvu - jesmo
li učinili sve što smo mogli da do toga ipak ne dođe?
Prevencija suicida danas je u svijetu organizirana prvenstveno
preko mreže centara za krizna stanja i savjetodavnih službi za
psihološku pomoć. U Hrvatskoj postoji samo jedan Centar za krizna
stanja i prevenciju suicida u Zagrebu koji je u nadležnosti
Ministarstva zdravstva. Osim njega rade još samo nevladine udruge
koje se ne bave isključivo suicidom, već jednostavno pružaju pomoć
osobama u teškom psihičkom stanju. Preko svojih telefonskih
centara u Zagrebu radi Plavi telefon, S.O.S. za žene žrtve nasilja,
Psihološka pomoć, a slične su službe otvorene u Splitu, Osijeku,
Rijeci i Puli. Postoji i Hrvatsko društvo za prevenciju suicida,
ali kako kaže sam njegov predsjednik dr. Jovan Bamburač, cjelokupan
način prevencije nedovoljno je organiziran, neuhodan i malo poznat
javnosti. Većina službi za psihološku pomoć ne radi 24 sata, što je
za takav oblik pomoći nužno, a jedini Centar za krizna stanja u KBC
"Rebro", koji primi dnevno i do 80 poziva i dvadesetak dolazaka, ne
može podnijeti sav teret.
Kod nas, kako kaže dr. Bamburač, zadnjih godina nema značajnijeg
statističkog pomaka po broju samoubojstava, no ono što psihijatre
zabrinjava je porast uzroka koji najčešće dovode do suicida.
Tranzicijske promjene, izlazak iz rata koji je za cijelu naciju bio
uzrokom kolektivnog stresa, porast socijalne nesigurnosti - sve to
dovodi do pojave depresije, alkoholizma, ovisnosti mladih o
drogama, pa i do mogućeg suicida.
Iako je vrlo teško govoriti o pravom razlogu zbog kojeg je netko
počinio samoubojstvo, policija je prošle godine nastojala utvrditi
eventualne motive za taj čin.
Pri tome je utvrdila da je razlog za samoubojstvo u 1997. godini kod
257 osoba bila duševna bolest, bilo medicinski evidentirana ili do
tada prikrivena, alkoholizam je bio uzrok u 137 slučajeva,
neizlječiva tjelesna bolest navela je na suicid 132 osobe,
neusklađeni obiteljski odnosi 72 osobe, patološka ljubomora 57,
staračka samoća i besperspektivnost potaknula je na suicid 32
osobe, gubitak bračnog druga mogući je motiv u 15 slučajeva,
narkomanija u 11, a u malom broju slučajeva motiv je siromaštvo (7)
ili čak neuspjeh u školi (5). Sve ostale motive za suicid žrtve
vlastite ruke ipak su ponijele u grob.
Psihijatrijska praksa na našem području govori da su alkoholizam i
depresija, neovisno je li netko ublažavao depresiju alkoholom ili
je obolio od depresije nakon dugogodišnjeg uživanja alkohola,
najveći problemi na koje se prevencija treba usredotočiti.
Alkoholizmom se tumači i činjenica da je u Hrvatskom zagorju već
godinama stopa suicida dvostruko veća nego u drugim dijelovima
Hrvatske - neke općine uz slovensku granicu imaju čak stopu 100.
Borba protiv alkoholizma u Hrvatskoj nije dovoljno raširena i jaka,
a svjetski trend sve većeg konzumiranja alkohola kod mladih nije
zaobišao ni nas, drži dr. Bamburač, napominjući da pijenje od
mladosti dovodi upravo do poznate statistike za Hrvatsku: ubijaju
se muškarci iznad pedesete godine života, a najčešći poticaj da
svoje životne probleme riješe bijegom od života daje im alkohol.
Ne smije se zanemariti niti rano otkrivanje depresije jer
statistika kaže da 15 posto depresivnih bolesnika na kraju počini
samoubojstvo.
Što se tiče suicida mlađih osoba, u prošloj godini se ubilo 127
osoba u dobi između 26 i 35 godina, a onih između 19 i 25 godina bilo
je 99. Policija je zabilježila i 50 samoubojstava mladih između 15 i
18 godina, te 12-ero djece mlađe od 14.
Dr. Bamburač smatra da je kod nas povećan broj pokušaja
samoubojstava kod mlađih osoba, no nije toliko alarmantan sam broj
samoubojstava koliko su u trendu povećanja svi parametri koji vode
suicidu. Izrazito egoistično kapitalističko društvo ne vodi
dovoljnu brigu o mladima, ne pruža im se mogućnost osamostaljenja,
ne garantira im se zaposlenost niti socijalna sigurnost, a sve to
može dovesti do onoga čega se najviše treba bojati - ekplozije
samoubojstava među mladima.
U svijetu je također uočljiv takav trend, pa zapadne zemlje, a i one
u tranziciji iznimnu pozornost posvećuju programima za prevenciju
suicida kod mladih i onog što do njega dovodi. Nacionalni program za
borbu protiv ovisnosti pozitivan je projekt, ali i usamljen oblik
prevencije kod nas.
Jedina institucija koja kod nas ima kvalitetan i dobro organiziran
pristup mladima, drži dr. Bamburač, jest Katolička crkva, no Crkva
ne može biti dovoljna jer svi mladi nisu vjernici.
Statistika u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, vodi evidenciju i o
načinima izvršenja samoubojstva. Vješanje je način za koji se u
Hrvatskoj već tradicionalno odlučuje najviše samoubojica, a
proteklih je ratnih godina policija zabilježila i znatno veću
učestalost posezanja za vatrenim oružjem i eksplozivom, vjerojatno
zbog veće dostupnosti takvog oružja.
Muškarci se češće odlučuju za agresivnije metode: vješanje ili
upotrebu vatrenog oružja (tu čine 90 posto u odnosu na žene), dok su
žene u većini samo kod utapanja ili kod uzimanja otrova i tableta.
Prošle se godine najviše osoba objesilo (439), vatrenim oružjem ili
eksplozivom život si je oduzelo 156 osoba, otrovalo se njih 64, a za
skok s visine odlučilo se 60 osoba. Njih 26 se utopilo (skokom u
rijeku, bunar), 19 osoba je skočilo pod vlak, 16 ih se ubilo oštrim
predmetom, dok su ostali samoubojstvo počinili na neki drugi
način.
Među samoubojicama je prošle godine bilo i 168 onih koji su već
prije pokušali sebi oduzeti život, ali su preživjeli ili ih je netko
našao na vrijeme. Oproštajno pismo su iza sebe ostavile 163 osobe.
Najčešće su to, kako je zabilježila policija, starije osobe ili one
koje boluju od neizlječivih bolesti. Oni pokušavaju opravdati svoj
čin i zamoliti oprost zato što nisu mogli izdržati bolove ili u
životu više ne nalaze smisla.
Proučavanjem podataka po mjesecima u godini može se zaključiti da
se najveći broj samoubojstava događa u proljeće, posebno u
četvrtom, petom i šestom mjesecu.
Naravno, to su sve podaci koji samo evidentiraju zadnji očajnički
čin. Stručnjaci drže da u samoj prevenciji može puno učiniti dobro
organizirana mreža centara za krizna stanja, no iluzorno je
očekivati da će se osnivanjem takvih centara odmah smanjiti broj
samoubojstava. Može se također upasti u zamku da društvo svu
odgovornost prebaci na psihološke službe za krizna stanja,
odbacujući priznati da je bit zapravo u uklanjanju onih uzroka koji
osobu dovode u takvo stanje.
Nena Todorić
(Hina) tn il
151054 MET feb 98