DNEVNI PREGLED BR. 30 - 13. VELJAČE 1998.

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. II. 1998. U današnjem Dossieru bit će riječi o aktualnoj francuskoj politici prema zemljama bivše Jugoslavije. Autor komentara je Vojislav Stojanović. "U samo dva tjedna u Parizu su se odvojeno našli premijeri Makedonije i Slovenije, šef hrvatske diplomacije, predsjednica republike srpske i izaslanstvo bosanskohercegovačke oporbe. Ne pamti se da se u tako kratku vremenu u francuskoj prijestolnici našlo toliko različitih predstavnika s područja bivše Jugoslavije. Prirodno je zato postaviti pitanje je li riječ o pukim slučajnostima u diplomatskom kalendaru ili o izrazu pojačanog i cjelovitijeg zanimanja Francuske za to područje, donekle zanemareno u dvije godine koje su slijedile nakon Daytonskog sporazuma. Ako se uzme u obzir za početak ožujka najavljeni posjet Zagrebu, Sarajevu i Beogradu šefa diplomacije Vedrinea, u pratnji njemačkoga kolege Kinkela, pitanje još više dobiva na težini. Od nabrojenih dolazaka u Pariz može se reći da su najkorisniji bili oni gostiju iz Makedonije i Slovenije - Branka Crvenkovskog i Janeza Drnovšeka, dok je uvjerljivo najveću medijsku pozornost dobila Biljana Plavšić. Ne samo da se radilo o prvim službenim dolascima makedonskoga i slovenskoga premijera, već su tijekom njihova posjeta dogovoreni aranžmani od dugoročnoga značaja. Naglašeno srdačnim tonovima kod Jacguesa Chiraca i Lionela Jospina, Crvenkovski i Drnovšek dobili su potvrdu za solidnost poslova koje su obavili. S jedne strane Francuska i Makedonija su potpisale dosad najveći broj sporazuma o gospodarskoj, znanstvenoj, tehničkoj , kulturnoj i, što je posebno važno, vojnoj suradnji, pri čemu je neosjetno ušao u uporabu naziv koji Skopje daje svojoj državi - Republika Makedonija. S druge strane, Francuska je označila poslovni prodor u Sloveniju, koja je dosad favorizirala Italiju i Njemačku, dok se potpora Ljubljani u pridruživanju Europskoj uniji i NATO savezu idealno dopunila sa slovenskom željom za promatračkim statusom u frankofonoj zajednici zemalja i uopće za većim izborom zapadnoeuropskih sila na koje se može osloniti. Jednom riječju, ako Francuska želi postati glavni zapadni politički i sigurnosni zaštitnik Makedonije, s Njemačkom ulazi u lojalnu konkurenciju oko ostvarenja utjecaja i suradnje. Posjet Biljane Plavšić spada u potpuno drugi registar. Nakon završene krize u srpskom entitetu u Bosni, izborom za premijera Milorada Dodika, zapadni akteri ,a prije ostalih Francuska, dobili su nakon čekanja od šest godina neku prihvatljivu ekipu na srpskoj strani s kojom nije nečasno praviti poslove. Iako i oko Banje Luke počinje dinamična konkurencija Pariza i Bonna, Francuzima je ipak lakše jer nemaju ratnu antisrpsku hipoteku kao Nijemci, odnosno jer na terenu već imaju ugled nekoga tko je Srbe uspijevao razumjeti i kad ih je osuđivao cijeli svijet. Već 1993. kad još nije bilo poznato što Francoise Mitterrand stvarno misli o bosanskom ratu, njegov savjetnik za međunarodne poslove, sadašnji šef diplomacije Vedrine, rekao je da u Bosni nema pravih i krivih, i da je riječ o unutrašnjem sukobu stoljećima suprotstavljenih naroda. U želji Pariza da se nadoknadi izgubljeno vrijeme i stvari dovedu u tradicionalni okvir, govori i gesta da se Biljana Plavšić primi s počastima šefa države. Uz predviđeni prosvjed s bošnjačke strane i uz predviđeno objašnjenje da je riječ o običnom nesporazumu, protokolarno tretiranje Bosne kao podijeljene države prividno se uravnotežuju s prijamom na nižoj razini delegacije bosanskohercegovačke oporbe. Međutim, budući da srpska polovica delegacije podupire Biljanu Plavšić, ispada da je bošnjačko- hrvatska polovica jedina stvarna oporba, što znači da se iz Pariza daje još jedan signal koji objektivno pokazuje izoliranje državnog i entitetskog vodstva u Sarajevu. Ostalo je da se spomene i posjet šefa hrvatske diplomacije Mate Granića; bez rezultata koji bi se pamtili, ali sasvim korektne razine i sadržaja u funkciji pripreme za Vedrineov i Kinkelov dolazak u Zagreb. Dobri bilateralni odnosi, ponajprije na gospodarskoj razini, omogućili su da se razgovara i o otvorenim problemima, kao što je povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Je li s Biljanom Plavšić s istim inzistiranjem razgovarano o povratku hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica u republiku srpsku, mogu provjeriti samo sudionici razgovora. Završimo pregled aktualnih angažiranja Francuske neposrednom budućnošću. U Beogradu će Vedrine i Kinkel sa Slobodanom Miloševićem razgovarati o trenutno najtežem balkanskom problemu oko kojeg ni Amerikanci nisu napravili veći prodor - o Kosovu. U svim burnim zbivanjima poslije raspada bivše Jugoslavije nijedna zapadna sila osim Sjedinjenih Država nije uspijevala posredovati, još manje da nametne pregovaračko rješenje sukoba, što znači da ni Francusku i Njemačku ne očekuje nimalo lak zadatak. Ne samo da je Milošević svojedobno glatko odbacio Vedrineovo i Kinkelovo pismo s pozivom na pregovore s Albancima i davanja autonomije Kosovu, već se ne vidi što Francuska osim još jednog poziva iste vrste može ponuditi. Za razliku od Njemačke, ona nije spremna, kao što ni dosad nikada nije bila, za veći pritisak na srpski režim, pošto joj on ostaje kakav-takav oslonac za povijesno prijateljstvo i budući interes u Srbiji. S druge strane, Francuska nema političke odnose s kosovskim Albancima i pored njihove izražene frankofonije, kao što ih imaju Amerikanci i Nijemci, zbog čega će biti dodatno teško da se ponudi rješenje prihvatljivo za obje strane. Da rezimiramo, učestalost kontakata francuskih dužnosnika s političarima s prostora bivše Jugoslavije govori o obuhvatnom i usklađenom naporu Pariza da se nadoknade velika sredstva i dugotrajno angažiranje u Bosni koje nije donijelo znatnije dobitke ni u samoj Bosni, ni kod njezinih susjeda. Kada se čitavo područje osim Kosova počinje stabilizirati, što govore promjene u Crnoj Gori i republici srpskoj, tada je vrijeme za diplomatske inicijative koje trebaju otvoriti put dinamičnijem francuskom nastupu na ovom prostoru. Ipak, Kosovo može biti ozbiljnom zaprekom u ovom nastupu. Relativno se zaboravlja bošnjačka - ovdje se govori muslimanska - strana u Bosni; ne iskorištava se promjena vodstva u Crnoj Gori da se ne bi komplicirali odnosi s Beogradom. Kako se vidi, ofenzivan nastup, s dosta kompromisa u kojem se želi pomiriti ravnopravnost partnera s kojima se komunicira ili dugoročno oslanjanje na najveću naciju u regiji, što je poznata konstanta francuske politike. Je li riječ o suglasnim ili proturječnim zahtjevima, mogu li se Hrvati i Makedonci, posebno Bošnjaci i Albanci, korektno tretirati ako se strateška prednost uvijek daje Srbima, pitanje je kojim će se u vanjskoj politici jedinstveni francuski kohabitacijski plan trebati još dugo baviti." (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 12. 2. 1998. Pregled tiska Napetost u Perzijskom zaljevu i dalje dominira naslovnim stranicama britanskih listova, a mnogi toj temi posvećuju i najveći dio vanjskopolitičkih rubrika. Zanimljivo je međutim da se vodeći britanski listovi ne slažu oko toga što bi trebalo učiniti niti što će se dogoditi. Tako, primjerice, 'The Guardian' piše da je Irak pokazao znake spremnosti da reagira na pritiske Zapada tako što je ponudio dati inspektorima UN-a pristup lokacijama za koje se sumnja da su spremišta oružja. Istodobno 'The Independent' proriče da će za nekoliko dana biti izvedeni veliki zračni udari na Irak, sada kada su SAD i Britanija odbacili iračku ponudu. 'The Times' pak piše da je stvoren neobičan savez Irana i Iraka čiji su se viši dužnosnici zaduženi za sigurnost i obavještajnu službu sastali u tajnosti zbog sve veće nazočnosti SAD-a u tom području. Od ostalih vanjskopolitičkih tema nekolicina listova ponovno izdvaja ljubavničke jade američkoga predsjednika Clintona. (...) 'The Times' donosi i izvješće svoga rimskoga dopisnika o posjetu ruskoga predsjednika Borisa Jeljcina Rimu, u kojemu čitamo da je dan nakon što je doveo svoje domaćine u neugodan položaj nizom gafova, ponovno pomlađeni Predsjednik završio svoju trodnevnu turneju pohvalama na račun talijanskih žena. Prije se činilo da zbunjeni Predsjednik ne razumije pitanja novinara te je zaboravio na uobičajeni protokol prigodom posjeta grobnici neznanoga vojnika. No poslije tople audijencije kod Pape, gospodin Jeljcin je pozdravljen pljeskom prigodom banketa koji je priredio predsjednik Scalfaro, a na kojem je ruski Predsjednik izrazio bezgraničnu ljubav za Rim, Italiju i talijanske žene. Njegova supruga Nina, čini se, nije bila uvrijeđena, stoji među ostalim u današnjem 'The Timesu'. Mnogi listovi bave se i problemom sjeverne Irske, a poglavito 'The Times' koji nastavlja pisati o mogućnosti izbacivanja Sin Feina, političkoga krila IRA-e iz višestranačkih pregovora o budućnosti pokrajine. List tvrdi da su britanska i irska vlada potvrdile kako će stranka Sin Fein biti isključena iz razgovora ako redarstvo ustanovi nedvojbenu vezu između IRA-e i ubojstava dvije osobe u Belfastu ovoga tjedna. Kako pak piše 'The Guardian', britanska ministrica zadužena za sjevernu Irsku Mo Moulan i dalje ulaže maksimalne napore kako bi se nastavio mirovni proces. Tabloid 'The Daily Miror' posvećuje čak pet stranica ekskluzivnom interviewu koji se odnosi na smrt Diane princeze od Welsa. Interview je vođen s Muhamedom al Feidom, ocem Dodija Feida koji je poginuo zajedno s princezom u automobilskoj nesreći u Parizu u kolovozu prošle godine. (...) 'The Daily Telegraph' i 'The Times' pišu o tome kako je novi tekst molitve Oče naš podijelio Anglikansku crkvu. Tradicionalisti su s užasom reagirali na odluku opće sinode da u svoj novi molitvenik uvrsti osuvremenjenu verziju teksta rečene molitve. 'The Times' navodi verziju jednoga kritičara te suvremene verzije koji kaže kako se takvu verziju uopće ne može upamtiti. (BBC) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DER STANDARD 12. II. 1998. Bosna u konveksnom ogledalu Josef Kirchengast smatra da je dodjela Brčkog Srbima ipak manje zlo od novoga rata. "'Vrijeme ubija pravdu i radi protiv žrtava etničkog čišćenja', tvrdi Ejup Ganić, predsjednik muslimansko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Gledano sa stajališta morala, ima pravo. 'Izgubimo li Brčko, moja će vlada pasti', izjavljuje Milorad Dodik, novi, prozapadno orijentirani premijer republike srpske. I on ima pravo - gledano sa stajališta realpolitike. G. 1992. srpske postrojbe zauzele su taj gradić na sjeveru Bosne, u kojem je živjelo većinsko muslimansko stanovništvo. Većina je Muslimana izbjegla, u njihove su kuće uselili Srbi koji su pak izbjegli iz Sarajeva. Brčko nadzire uzak koridor između istočnog i zapadnog dijela republike bosanskih Srba. Zbog eksplozivnog strateškog potencijala, taj je problem izdvojen iz Daytonskog sporazuma i povjeren međunarodnom arbitražnom povjerenstvu, koje bi po prvotnom planu do 15. ožujka ove godine trebalo odlučiti kome će na kraju Brčko pripasti. Na trenutačnim saslušanjima u Beču nazire se da će ta odluka gotovo neizbježno ugroziti cjelokupan mirovni proces u Bosni. Svi sudionici igraju na vrlo visoke uloge. No, nakon izbora Milorada Dodika na premijersku dužnosti, bosanski Srbi imaju bolje karte. Taj mladi banjalučki poduzetnik spreman je surađivati sa Zapadom, ali držat će u šahu zagovornike tvrde linije iz Karadžićeva bloka samo ako uskoro postigne nekakav uspjeh. Dodik je spreman omogućiti povratak svih izbjeglica, demilitarizirati Brčko i pretvoriti ga u slobodnu trgovačku zonu. Uvjerljivo zvuči i njegovo mišljenje da takav projekt može među Srbima ostvariti samo njegova vlada. Takav potez ne bi imao baš puno veze s pravdom ali prihvaćanje rizika novog rata u ime pravednog rješenja - koje nije moguće - bilo bi još gore rješenje", smatra Josef Kirchengast. DIE PRESSE 12. II. 1998. Ganić: "Odluku o Brčkom ne treba odgađati" Na konferenciji za novinstvo, održanoj u Beču u povodu saslušanja u sporu oko Brčkog, predsjednik Bosansko-Hrvatske Federacije Ejup Ganić izjavljuje da Brčko slijedom daytonske odredbe o obnovi prvotne etničke strukture u svim mjestima mora biti dodijeljeno federaciji. "'Odgoditi odluku o Brčkom značilo bi odgoditi pravdu', izjavio je Ejup Ganić, predsjednik Bosansko-hrvatske federacije, na konferenciji za novinstvo, održanoj u Beču na rubu saslušanja pred arbitražnim povjerenstvom za Brčko. Ganić je istaknuo da budućnost grada na Savi ne smije više biti nejasna. Taj grad - koji zemljopisno dijeli republiku bosanskih Srba - mora biti dodijeljen federaciji ili pretvoren u zasebni okrug pod jurisdikcijom jedinstvene bosanskohercegovačke države, ističe on. Ganić je upozorio da će Srbi koji su doselili u Brčko napustiti taj grad kako bi napravili mjesta za povratnike tek pošto odluka bude donesena; istodobno nesrpski prognanici iz Brčkog sve više gube nadu i nastoje izgraditi budućnost u sadašnjim prebivalištima - mnogi od njih i u inozemstvu. 'Vrijeme ubija pravdu, radi protiv žrtava etničkog čišćenja', kazao je Ganić. Istaknuo je da daytonski mirovni sporazum jasno nalaže dodjelu Brčkog federaciji budući da predviđa obnovu prvotnih etničkih struktura u svim mjestima. U Brčkom je prije rata živjelo 44 posto Muslimana, 25 posto Hrvata i 21 posto Srba, podsjetio je Ganić" na kraju izvješća Irene Miller. SFOR-ova postrojba u Bosni neće biti smanjena Broj vojnika u postrojbi koja će u Bosni naslijediti SFOR bit će smanjen tek nakon izbora u rujnu, a predviđeno je i stvaranje 'posebne postrojbe' s policijskim ovlastima, izvješćuje iz sjedišta NATO-a u Bruxellesu novinarka Doris Kraus. "Sljedećeg ponedjeljka veleposlanici 16 država-članica NATO-a donijet će provizornu odluku o budućnosti postrojbe koja će u Bosni naslijediti SFOR. Nakon prvih razgovora nazire se da će od završetka SFOR-ova mandata u srpnju do izbora u rujnu ove godine postrojba koja trenutačno broji 34 tisuća vojnika biti vrlo malo smanjena. Odluka o smanjenju broja vojnika trebala bi biti donesena tek nakon izbora, ali prije prvoga snijega. 'Dugoročno gledano, sve države- članice priželjkuju povlačenje vojnika. Nećemo dopustiti da u Bosni upadnemo u situaciju poput one na Cipru', istaknuto je u glavnom stožeru NATO-a u Bruxellesu. Sporan je još točan mandat nove postrojbe i 'posebnih postrojba' koje bi trebale obavljati policijske dužnosti. One bi trebale biti podređene SFOR-u, ali bi istodobno trebale preuzeti i zadaće poput nadzora većih skupina ljudi i izobrazbe mjesne policije. Njihova uloga u uhićenju traženih ratnih zločinaca još nije razjašnjena. Bosna je zauzela čelno mjesto i na dnevnom redu glavnog tajnika NATO-a Javiera Solane, koji je u srijedu - u osjetljivom trenutku - počeo svoj posjet Sjedinjenim Državama. Oklijevanje pa i odbijanje europskih partnera u pitanju vojnog udara na Irak potaknulo je neke američke senatore da počnu glasno preispitivati potporu SAD-a postrojbi koja će u Bosni naslijediti SFOR. U Sjedinjenim Državama spekulira se da su takve izjave senatora više početna salva u borbi za budućnost Amerike u NATO-u nego konkretna očitovanja namjere u pitanju budućnosti mirovne postrojbe za Bosnu", prenosi dopisnica lista iz Bruxellesa Doris Kraus. FRANCUSKA LIBERATION 12. II. 1998. 'Slovenski cilj: Europska unija' Helene Despić-Popović razgovarala je u Parizu sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom: " - Koje su jake strane slovenske kandidature (za pristup u EU, op. prev.)? = Rekao bih da je prednost Slovenije to što nema puno nutarnjih problema. Mala je to zemlja, dosta razvijena, razvijenija od drugih kandidata, koja se neće natjecati radi novčane pomoći u preustroju. Slovenija svakako mora uskladiti svoje zakone. Ipak mislim da se na nas ne gleda kao na neki problem. - Slovenija je neovisna tek sedam godina. Ima li u njoj onih koji se protive gubitku suvereniteta koji će za sobom povući ulazak u Europu? = Doista, neki se političari pitaju ne želimo li se prebrzo riješiti suvereniteta za kojim smo težili stotinama godina. S druge strane, sam je proces slovenske neovisnosti potaknut europskom zamisli. Još prije početka jugoslavenske krize rekli smo drugim republikama: ako ste spremni slijediti europski put, ići ćemo zajedno, inače će Slovenija sama ići u tom smjeru. Većina Slovenaca prihvaća danas europski plan kao alternativu koja je puno prihvatljivija od izolacije. - Upravo ste najavili želju Slovenije da uđe u francusko govorno područje. Međutim, u njoj se više govori njemački, nego francuski jezik. = Slovenija je možda okrenutija njemačkom prostoru. No mi tražimo ravnotežu i htjeli bismo se više približiti Francuskoj i francuskom govornom području. Otkako smo neovisni, veze nisu bile dovoljno jake. To se sada mijenja. - Kako objašnjavate odbijanje vaše kandidature u NATO-u? = EU je naš glavni cilj, važniji od NATO-a. NATO je i dalje jedan od ciljeva. Mi se ipak ne osjećamo ugroženi u našoj sigurnosti. Jednostavno, želimo u tome sudjelovati na dugi rok. Svi, čak i Sjedinjene Države, priznali su da udovoljavamo svim kriterijima. Američko se stajalište uglavnom upravlja unutarnjopolitičkim razlozima. Francuska nas je poduprla i prije susreta na vrhu u Madridu, i čini to i dalje. - Kao jedan od zadnjih predsjednika bivše Jugoslavije, igrali ste ulogu miritelja na Kosovu. Što mislite o stanju na tome području? = Kriza na Kosovu bila je uzrokom raspada Jugoslavije. Stanje je sve teže. Albanci su tijekom čitavog rata čekali mogućnost da dobiju bolji status. Ništa se nije promijenilo. Mladež je nestrpljiva i puno je oružja nakon nereda u Albaniji. To su razlozi novog nasilja i terorizma. Srbi moraju pregovarati s kosovskim Albancima. Iz iskustva znam da je Kosovo za Srbe sveto i da im je teško razgovarati o promjenama. - Sloveniji se predbacivalo da je bila ravnodušna prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Kakvi će u budućnosti biti njezini odnosi s bivšim jugoslavenskim republikama? = Slovenija nije imala mogućnosti da utječe na stanje u bivšoj Jugoslaviji. Mi smo to pokušali, pa i u doba dok sam ja bio predsjednik. Do rata je došlo, Slovenija se spasila. To je normalno. I sama je međunarodna zajednica imala problema kako bi našla mogućnost da sredi stanje. Mi smo danas zainteresirani za stabilnost na ovom području i spremni smo normalizirati naše odnose s tim zemljama. To smo već učinili s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Makedonijom, a počeli smo normalizaciju sa Saveznom Republikom Jugoslavijom. Uspjeh Slovenije u europskoj integraciji mogao bi za te zemlje biti dobar primjer." L'EXPRESS 12. II. 1998. Bosna: vojska želi govoriti Posebna dopisnica lista Sylvaine Pasquier piše o temi koja se već dulje vrijeme spominje u francuskim medijima: da francuski ministar obrane francuskim časnicima zabranjuje svjedočenje pred sudom u Haagu. U članku među ostalim stoji: "Od svih zapadnih država, Francuska je platila najveći danak u ratu u Bosni: 72 mrtva i 700 ranjenih vojnika. Za najžešćih sukoba, u tu je državu poslala 9 tisuća vojnika. Njezini su generali u više navrata zapovijedali snagama plavih kaciga koje su od 1992. godine bile zadužene za 'održavanje' mira koji nije postojao. Od ljeta 1995. godine, Francuska je, uz Veliku Britaniju, započinjala inicijative poput stvaranja Snaga za brzo djelovanje koje su, istina, bile dugo kritizirane, ali su na kraju ipak dokazale djelotvornost. (...) Danas sukob između Louise Arbour, glavne tužiteljice međunarodnoga suda u Haagu zaduženog za suđenje ratnim zločincima s područja bivše Jugoslavije, i bivših francuskih dužnosnika koji časnicima koji su služili u Bosni zabranjuju usmeno svjedočenje u Haagu, Francusku postavlja na optuženičku klupu, a preko nje, i njezinu vojsku koja uopće nema sumnji glede toga. 'Osuditi časnike na šutnju, to znači jednostavno osuditi bez priziva', protivi se jedan pukovnik. 'Političari se prilagođavaju situaciji koju nisu izazvali, ali su za nju odgovorni. Čega se boje? Toga da bi neki časnik mogao, pod prisegom, otkriti informacije koje je pružao političarima, ali i zapovijedi koje je primio od njih?' U Bosni, u multinacionalnom sektoru pod francuskim zapovjedništvom, u kojemu se, prema riječima Louise Arbour, ratni zločinci osjećaju posve sigurnima, neki sanjaju o tome da promijene takvo stanje. (...)" U nastavku članka autorica spominje slučajeve uhićenje optuženih za ratne zločine u Vitezu, u srpnju 1997. godine, ali i NATO-ove propuštene prigode za uhićenje Radovana Karadžića, iako su postojale sve nužne informacije koje bi to omogućile. "Uhićenje Gorana Jelišića, u području pod američkim nadzorom, u Bijeljini, na francuskoj je strani izazvalo kisele primjedbe: 'Žele da se mi osjećamo kao najgori đaci u razredu'. Pomoćnik SFOR- ova zapovjednika Philippe Mansuy pokušava smiriti duhove: 'Ratni zločinci na sjeveru Bosne ne pripadaju Amerikancima ništa više nego što bi Radovan Karadžić pripadao Francuzima. Riječ je o zajedničkom djelovanju, a ne o odgovornosti za pojedine dijelove teritorija'. Tko odlučuje o meti i o mjestu događaja? 'Takva se operacija pokreće samo nakon što su proučene sve informacije, u skladu s politikom traženja minimalnog rizika, ne samo za postrojbe nego i za civilno stanovništvo i humanitarne organizacije koje bi postale prvi ciljevi osvete', objašnjava bojnik Louis Garneau, SFOR-ov glasnogovornik. (...) No, francuske vojnike ipak sumnjiče da ne djeluju na uhićenje srpskih krvnika, kao što je pokazano u jednoj reportaži američke televizije iz Foče. Tamo se moglo vidjeti jednog ratnog zločinca, protiv kojega je sud u Haagu podigao optužnicu, kako sjedi u kavani 'Leonard' i mirno se hvali svojim pothvatima, a malo dalje sjedila je skupina vojnika koji su, naravno, mogli biti samo Francuzi. 'Odlučno to pobijam', viče danas general Mansuy. Provedena je istraga. Zaključci, dokazani na terenu, potvrđuju da se ti SFOR-ovi vojnici nisu nalazili u toj kavani nego u 'restoranu udaljenom stotinjak metara'. Štoviše, pogreška se odnosi i na njihovu pripadnost. To su, navodno, bili kanadski vojnici u prolazu, a identificirani su po vrsti kamuflaže na njihovim vojnim odorama. Ali, uvijek se dodaje onome koji već ima. 'Francuska je odgovorna za UN-ove grijehe', objašnjava jedan stručnjak koji se bavi tim problemom. Drugim riječima, sveta neutralnost koja se sastojala u tome da se ne imenuje agresor i da se izjednačuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci koje su jednako optuživali za nacionalizam i počinjene zločine. (...) Pariz, međutim, plaća račune i zbog 'odugovlačenja i izvanredno konzervativne politike pod utjecajem Beograda'. A tko ju je nadahnjivao? Francois Mitterrand, koji je 1993. godine izjavio: 'Nikada neću ratovati protiv Srba'. To što je otišao u Sarajevo, 28. lipnja 1992. godine, nije bilo zato da natjera Europu da ugasi ratne požare, nego da plavim kacigama nametne isključivo humanitarne zadatke. 'On je smatrao', kaže nam jedan diplomat, 'da fragmentacija država ne odgovara Europi koja je, po njegovu mišljenju, trebala velike cjeline. Kako bi očuvao Jugoslaviju, njemu je trebao jedan žandar - Srbi, pod uvjetom da ih pripitomi. Lijepa iluzija!' (...) U nastavku članka autorica spominje činjenicu da je bosanski predsjednik Alija Izetbegović osobno izvijestio Mitterranda o srpskim postupcima i etničkom čišćenju koje su provodili, ali je ovaj čekao sedam tjedana prije nego će zatražiti od Bernarda Kouchnera da provjeri kakvo je stanje u Bosni. Istodobno je tadašnji francuski veleposlanik u Zagrebu Georges-Marie Chenu u više navrata izvještavao o postojanju koncentracijskih logora, ali je "mitterrandovsko sljepilo, uz europsko odugovlačenje, plave kacige trajno prikovalo za neodrživi mandat'. "(...) 'Bošnjaci su bili prikovani uza zid', kako naglašava general Cot, 'pa su se počeli ponašati kao očajnici kako bi nas naveli na djelovanje, a to je uzrokovalo nepovjerenje prema njima'. Unatoč brojnim UN-ovim izvješćima, brojni bivši pripadnici plavih kaciga pretpostavljaju da su Bošnjaci sami ispalili dvije ubojite granate na sarajevsku tržnicu. Je li Francuska, utjelovljena u osobi Bernarda Janviera, posljednjeg UNPROFOR-ova zapovjednika, od ožujka 1995. do početka 1996., mogla spriječiti srebreničku tragediju? Nakon što je došao na vlast, Jacques Chirac je, suočen s uzimanjem 300 pripadnika plavih kaciga za taoce, među njima i 175 Francuza, govorio protiv Lanxadea, protiv UN-a, protiv pasivnosti, protiv ponižavanja... Trebalo je prijeći s riječi na djela. Ali se novi odnos nije mogao nametnuti dovoljno brzo da spriječi zauzimanje Srebrenice, koje su, naravno izveli Mladićevi vojnici, ali ga je mnogo prije toga pripremila UN-ovska logika. General Janvier je mjesecima zahtijevao vojnike i sredstva za te 'sigurnosne zone', ali ih nikada nije dobio. Ne razmišljajući o ulozi koju je odigrao posebni predstavnik glavnog tajnika Yasushi Akashi, jedan od onih koji su donosili odluke, danas optužuju generala Janviera da je okruženima u toj enklavi odbio pružiti NATO-ovu blisku zračnu potporu. To znači zaboravljanje činjenice da su nizozemski pripadnici plavih kaciga u Srebrenici od 8. do 11. srpnja stalno slali proturječne pozive, čas zahtijevajući tu potporu, čas odbijajući je. A 11. srpnja, samo nekoliko sati prije početka srpskog napada, sam nizozemski ministar vanjskih poslova Joris Voorhoeve osobno je telefonirao u Vicenzu i zatražio odustajanje od NATO-ova zračnog udara. Ali to znači i zaboravljanje na odsutnost Nasera Orića. Bošnjački zapovjednik enklave je krajem travnja svoje pomoćnike poslao u Zenicu 'na intenzivno uvježbavanje po nalogu vrhovnog stožera', kaže jedan bošnjački pukovnik koji je tijekom rata bio član tog stožera. U srpnju je Orić navodno ponudio 10 tisuća njemačkih maraka pilotu jednog od tri helikoptera bošnjačke vojske kako bi njega i te vojnike prebacio u Srebrenicu. Nije im uspjelo. To znači zaboraviti i na to da je Rasim Delić pred sarajevskim parlamentom 1996. godine izjavio da 26 tona oružja koje je poslano u tu enklavu uopće nije iskorišteno za obranu grada... Te mračne strane ne opravdavaju Jacquesa Chiraca da 11. srpnja uzvikne: 'Pad Srebrenice se nikako nije mogao predvidjeti!¨. Povijest je puna informacija koje su pružane onima koji donose odluke, ali ih oni nisu iskoristili, a mi smo ih imali, i nismo morali pitati CIA-u', kaže jedan francuski stručnjak. U očekivanju rješenja, iznenadno optuživanje Francuske pred međunarodnim sudom u Haagu bit će zaslužno za, ako ništa drugo, raspravu koja vjerojatno neće upasti u zamke i zablude iz prošlosti. Prema Ustavu, 'vlast za određivanje vojnog djelovanja' dijele predsjednik i premijer, ali predsjednik, naravno, ima prednost, i to mu omogućuje, neka to bude jasno, da pošalje vojsku izvan granica države, a da prije ne mora upitati za mišljenje parlament, niti mu mora podnijeti izvješće. Zaista nedemokratska odredba koju bi trebalo razmotriti u svjetlu ovog slučaja sa Srbima i Bošnjacima". ŠPANJOLSKA ABC 12. II. 1998. Oružje zaplijenjeno u Francuskoj trebalo je stići u Bayonne nekadašnjem zamjeniku "Txelis-a" Novinari lista J. M. Zuloaga i J. Pagola pišu o uhićenju krijumčara oružja koje je bilo namijenjeno baskijskoj separatističkoj organizaciji ETA. U članku među ostalim stoji: "Operacija kupovanja oružja i eksploziva za ETA-u koju je spriječila francuska policija, dio je velikog plana te bande čiji je cilj bio stvaranje stalne mreže za nabavu te vrste opreme s područja bivše Jugoslavije. Mozak cijele organizacije je francuski državljanin Louis Anovazzi koji je uspostavio veze s ETA-om preko drugog francuskog državljanina, Francoisa Rosseta, povezanog s GAL-om (Grupos Antiterroristas de Liberacion). S ETA-ine strane za kontakte je bio zadužen Philippe Lassalle, bivši zamjenik 'Txelisa' i novi nabavljač oružja te bande, uhićen u ožujku 1992. godine. (...) Prema našim izvorima, teroristi su namjeravali uspostaviti stalnu mrežu za kupovanje oružja i eksploziva na području bivše Jugoslavije gdje je, zbog nedavnog rata, vrlo lako naći tu vrstu vojne opreme. Anovazzi je imao neku osobu za kontakt u nekadašnjoj Jugoslaviji, nekog Milanovića koji je, kako izgleda, bio zadužen za nabavu oružja i eksploziva u Hrvatskoj i za njihovo prenošenje u Francusku. Francuska je policija u odlično izvedenoj operaciji za samo tjedan dana uspjela pronaći 120 kilograma dinamita i razne vrste oružja u skladištu u gradu Bayonne, čiji je vlasnik, kako izgleda, Rosset. Poslije toga uhitila je sve osobe umiješane u tu krijumčarsku mrežu i one se već nalaze u zatvoru, a među njima su Anovazzi, Rosset i Milanović. Rossetova supruga Isabelle Bianchi uhićena je u početku akcije, ali je kasnije puštena na slobodu. Tijekom te akcije uhićena su i dva dužnosnika francuske policije koji su kupovali oružje od Anovazzia (riječ je o jurišnim puškama AK-47 Kalašnjikov) i služili se njima pri pljačkama. (...) Philippe Lassalle je dio 'logističkog aparata' ETA-e, a uz njega u tom vrhu se nalaze Juan Carlos Iglesias Chouzas, 'Gadafi' i Eusebio Arzallus s nadimcima 'Paticorto' i 'Patitofeo'. (...) Lasalle je uhićen u operaciji u Bidartu, u ožujku 1992., kad su policajci iz postaje Inchaurrondo uspjeli u Francuskoj pronaći trojicu iz ETA-ina vrha. To su Francisco Mugica - 'Pakito', Jose Luis Alvarez Santacristina - 'Txelis' i Jose Arregui Erostarbe - 'Fiti'. (...)" NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. II. 1998. Žila kucavica kao predmet želja Nakon upozorenja Muslimana da bi mogli ugroziti Dodikovu većinu u skupštini RS, novinar Bernhard Kueppers zaključuje da bi nova odgoda presude o Brčkom pružila Plavšićki i Dodiku dodatno vrijeme za dokazivanje. "Predsjednica i njezin premijer stvaraju pritisak. 'Bez Brčkog neće biti ni republike srpske', izjavljuje Biljana Plavšić. 'Izgubimo li Brčko, moja će vlada pasti', sekundira Milorad Dodik. Pritom oboje može biti sigurno da su sile, angažirane u Bosni, krajnje zainteresirane za učvršćivanje republike bosanskih Srba i njezine nove kooperativne vlade sa sjedištem u Banjoj Luci. Plavšićka i Dodik nastupili su pred arbitražnim sudom, mjerodavnim za slučaj Brčkog. To bi tijelo pod predsjedanjem Amerikanca Robertsa Owena trebalo do 15. ožujka donijeti novu odluku o spomenutom gradu na sjeveru Bosne, pitanje čije pripadnosti nije riješeno daytonskim mirovnim sporazumom. Srbi su na početku rata zauzeli to prometno čvorište i luku na Savi, protjeravši većinsko muslimansko stanovništvo i Hrvate. U Beču sud trenutačno ponovo saslušava stajališta svih zainteresiranih strana. Ejup Ganić, predsjednik druge polovice Bosne, muslimansko-hrvatske federacije, ustvrdio je da Brčko ne smije biti dodijeljeno republici srpskoj ni radi potpore umjerenoj vladi u Banjoj Luci. Kroz Brčko prolazi žila kucavica republike srpske, kazala je pak Plavšićka. 'Vi znate što se događa kada presiječete arteriju', dodala je. Zajedno s bivšim oporbenim političarem Dodikom, bivša zamjenica vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića nastoji pridobiti potporu za svoje stajalište, očitujući spremnost na prijam muslimanskih i hrvatskih izbjeglica u Brčko. 'Srbi nisu navikli živjeti sami', izjavila je čak Plavšićka. Dodik je u slučaju dodjele Brčkog federaciji najavio vjerojatan egzodus Srba ne samo iz toga grada već i iz posljedično odsječene Banje Luke. Zgusnuta obećanja i opomene Srba prekinuo je jedan Musliman osjetljivim upozorenjem: 'Povući ću svoj glas za premijera Dodika', izjavio je Munib Jusufović, zastupnik u skupštini republike srpske. Tom je najavom bivši gradonačelnik Brčkog podsjetio na činjenicu da Dodik bez zastupnika muslimanske stranačke koalicije nema većinu u skupštini. Međunarodni zastupnici izjavili su da očekuju da će arbitražni sud ili čak štoviše njegov američki predsjedatelj svojim presudnim glasom ponovo odgoditi konačnu arbitražnu presudu kao što su učinili i prije godinu dana. Tada je umjesto presude angažiran Amerikanac Robert Farrand na dužnosti 'nadzornika' Brčkog. Novom odgodom, koja bi se protegnula nakon drugih izbora, sazvanih u rujnu ove godine u cijeloj Bosni i Hercegovini, Plavšićka i Dodik dobili bi dodatno vrijeme za dokazivanje", podsjeća Bernhard Kueppers na kraju članka. FRANKFURTER RUNDSCHAU 12. II. 1998. Suradnja usprkos polemici Novinar smatra da usprkos pojedinim novijim izjavama Borisa Jeljcina nije na pomolu novo ledeno doba u odnosima Rusije i SAD. "Čini se da izjave ruskog predsjednika Borisa Jeljcina o Sjedinjenim Državama navješćuju novo ledeno doba. No, na mnogim područjima dvije države dobro surađuju. Agresivnim stavom prema Iraku američki predsjednik Bill Clinton priziva Iraku opasnost trećeg svjetskog rata, upozorio je prije nekoliko dana ruski predsjednik Boris Jeljcin. Kada ga je dopisnik milanskog dnevnika Corriere della Serra zamolio da iznese svoje mišljenje o američkoj vanjskoj politici, Jeljcin je dodao: 'Povijest pokazuje da su svi pokušaji osvajanja prevlasti u cijelom svijetu kratkog daha'. 'Pokušaji pojedinih zemalja da svijetu nametnu unipolarni model i da steknu ulogu vođe, nerealni su, pa čak i opasni', istaknuo je on. Ta je izjava prevršila mjeru. Promatrač je gotovo bio sklon povjerovati da je na pomolu novo ledeno doba u odnosima između Rusije i SAD. Rusi i Amerikanci uistinu se ne sukobljavaju samo oko najbolje metode za urazumljivanje Sadama Huseina. Tek što su se Rusi pomirili sa širenjem NATO-a na istoku u obliku prijama Poljske, Mađarske i Češke, Clinton je sredinom siječnja u Bijeloj kući primio predsjednike Estonije, Letonije i Litve i potpisao s njima 'Povelju o partnerstvu'. Ta je povelja bila neugodna Rusima baš kao i podrobno, kritičko izvješće o stanju ljudskih prava u njihovoj zemlji, koje je 30. siječnja objavilo američko ministarstvo vanjskih poslova. Moskvi se podjednako malo sviđa uporno inzistiranje Washingtona na potpunoj gospodarskoj blokadi Irana kao i ojačani američki utjecaj na bivše sovjetske republike poput Armenije, Gruzije ili Azerbejdžana. Na sjednici ruskog vijeća sigurnosti, Boris Jeljcin požalio se na djelatnost 'inozemnih agenata' na Kavkazu. SAD bezobzirno 'prodiru' u regiju koja je od životne važnosti za Moskvu, dodao je ruski Predsjednik. Upotrebom takvih pojmova i izjavama o američkoj hegemoniji i nužnom multipolarnom svijetu, Jeljcin preuzima koncept svog ministra vanjskih poslova Jevgenija Primakova. 69-godišnji Primakov želi organizirati otpor prevlasti SAD-a i ponuditi oslabljenom pacijentu Rusiji nekoliko paralelnih sredstava za jačanje krvotoka: brojnija i jača multinacionalna radna tijela poput Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Vijeća NATO- a i Rusije. No, tim konceptom Primakov ne želi - usprkos tragovima koje je na njemu ostavila dužnost šefa inozemnog odjela KGB-a za vrijeme hladnog rata - obnoviti sukob već ostvariti razumnu konkurenciju. No, Rusi i Amerikanci surađuju u nizu važnih projekata, odvojeno od udarnih naslova i polemika. Od g. 1994. Rusi prodaju Amerikancima visokoobogaćeni uran, proizveden iz razmontiranih atomskih bombi u gorivo za atomske centrale. Vrijeme ugovora: 20 godina. Vjerojatni prihod za Rusiju: 12 milijardi dolara. Ugovori tog opsega sklapaju se na sastancima američkog potpredsjednika Ala Gorea i ruskog premijera Viktora Černomirdina. Početkom ožujka njih dvojica sastat će se deseti put - ovaj put u Washingtonu. Ti su sastanci u međuvremenu postali rutina, baš kao i posjeti američkoga ministra obrane Moskvi: danas će se sastati William Cohen i njegov ruski kolega Igor Sergejev. Danas surađuju i visoki časnici. Ruska Duma odobrila je 31. listopada sporazum koji zabranjuje proizvodnju, skladištenje i upotrebu kemijskog oružja. U programu, podijeljenom na dvije faze, rusko ministarstvo obrane uništit će 40 tisuća tona materijala za masovno uništenje neprijatelja. Budući da taj program stoji oko 5 milijarda dolara, Amerikanci pomažu - zasada sa 140 milijuna dolara", piše dopisnik lista iz Moskve Florian Hassel. SLOVENIJA DELO 12. II. 1998. U Hrvatskoj su sve niti u rukama obitelji Tuđman "Poslije incidenta u Zavrču kad su suradnici obavještajno- sigurnosne službe (OVS) s dragocjenim kombijem za elektronsko izviđanje pali u ruke hrvatske policije, ministarstvo obrane završilo je istragu. Prema zaključcima istrage, obavještajci su se izgubili. Kombi s milijun maraka vrijednim goniometrom ostao je u Hrvatskoj, pregovori o povratu još traju. Hrvatske obavještajne službe mogu biti zadovoljne što su dobile kombi s opremom koju nisu smjele kupiti u inozemstvu. Unatoč nalazima istrage, ostaju dvojbene indicije da se incident nije dogodio samo zbog nemara slovenskih obavještajaca. Suradnici hrvatskih obavještajnih služba su naime vrlo iskusni, dugo su radili u ratu i imaju sustavno organiziran koncept nacionalne sigurnosti. Slovenija takav koncept i diobu rada između takvih služba nema, što može olakšati moguće prodore stranih obavještajnih služba. Hrvatske obavještajne službe koje su sustavno smještene u njihov koncept nacionalne sigurnosti, danas se vrlo intenzivno bave susjedima, osobito s BiH i Slovenijom. U sustavu je najviši predsjednik države dr. Franjo Tuđman. Osobno nadzire rad Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) koji je vrh hrvatskih obavještajnih služba. UNS usmjerava i nadzire rad obavještajnih i protuobavještajnih služba te skrbi za protuobavještajnu zaštitu i osiguranje najviših predstavnika države. Među zadaćama ističe se udruživanje i ocjenjivanje obavještajnih podataka, prikupljenih u svim hrvatskim obavještajnim službama. Predstojnici UNS-a do sada su se često mijenjali, no zapravo je najveći utjecaj ostao u obitelji Tuđman. Dr. Miroslav Tuđman danas je zamjenik predstojnika UNS-a, a ujedno vodi Hrvatsku informativnu službu (HIS) koja analizira, usmjerava i kreira sigurnosno stanje u državi. Izrađuje obavještajne prosudbe, analizira informacije, a bavi se i medijskim manipuliranjem i možebitnim psihološkim ratom. HIS koordinira rad svih drugih tajnih služba, među ostalim vodi i kadrovsku politiku svih služba - tako sastavlja i vodi psihotestove kojima se biraju tajni agenti. U vojnoj sferi Hrvatska ima dvije službe. Načelniku glavnog stožera Hrvatske vojske generalpukovniku Pavlu Miljavcu podređena je 5. obavještajna uprava koju vodi kontraadmiral Davor Domazet. Ona se ponajprije bavi obavještajnim zadaćama za potrebe Hrvatske vojske, a pri tomu, osim uobičajenih obavještajnih metoda, rabi i bespilotne izvidničke letjelice. Peta uprava obavlja obavještajne zadaće na strategijskoj, operativnoj i taktičkoj razini. Ministru obrane Gojku Šušku podređena je Sigurnosno-informativna služba (SIS) koja skrbi za sigurnost i protuobavještajnu zaštitu hrvatskih oružanih snaga i ministarstva obrane. SIS kojega vodi pukovnik Luka Martišić, nadležan je za kriptografsku zaštitu hrvatskih sustava veza. Iz bivše SDV nastala je Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) koju danas vodi Smiljan Reljić. Za svoj rad osim HIS-u odgovara ministru unutarnjih poslova Ivanu Peniću. Glavna zadaća SZUP-a je zaštita ustavnog poretka, dakle otkrivanje i sprječavanje djelatnosti koje su usmjerene na potkopavanje ili rušenje ustavom određenog poretka ili ugrožavanje sigurnosti države. SZUP ima operativne centre u svim većim hrvatskim gradovima. Osim triju resornih i dviju krovnih obavještajnih služba, Hrvatska ustrojava 7. odjel ministarstva vanjskih poslova kojega vodi pukovnik Miro Međimorec. Njegov rad (pridobivanje i analiziranje podataka) usredotočen je ponajprije na države u kojima Hrvatska ima diplomatska predstavništva. Kao i posvuda u svijetu, i među hrvatskim službama vlada suparništvo i borba za prestiž. Iako Hrvatska u saboru ima povjerenstvo za nacionalnu sigurnost i za obranu, nad radom obavještajnih služba nema pravog parlamentarnog nadzora. Cjelokupan nadzor nad službama u čvrstim je rukama Franje Tuđmana odnosno njegovog sina. Znaimljivo je i to da je danas žena Miroslava Tuđmana Vanja Morić savjetnica hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani. U nas je stanje prilično drukčije. Iako je još 1993. godine predsjednik republike Milan Kučan predložio stvaranje savjeta za nacionalnu sigurnost, Slovenija još ni danas nema instituciju koja bi usmjeravala, nadzirala i kreirala politiku i rad obavještajnih služba. Drugim riječima, nemamo izrađen nacionalno-sigurnosni koncept na kojem bi se temeljila strategijska politika Slovenije na obrambenom, vanjskom, unutarnjopolitičkom i obavještajnom području. Danas slovenske obavještajne službe - Sovu i OVS - nadzire parlamentarna komisija koju vodi Polonca Dobrajc. Uz to imamo još jedno nadzorno tijelo: vladinu komisiju za praćenje provođenja prava, dužnosti i ovlaštenja predsjednika Sove kojom predsjeda potpredsjednik vlade Marjan Podobnik, a osim njega u komisiji su ministar unutarnjih poslova Mirko Bandelj i ministar pravosuđa Tomaž Marušič. Tu ministarsku trojku koja nadzire rad direktora Sove Drage Ferša (njegov zamjenik do danas nije imenovan) vlada je imenovala na svojoj prvoj sjednici u veljači 1997. OVS koji poslije suspenzije direktora Jože Sečnika vodi njegov zamjenik Andrej Osterman, podređen je ministru obrane Titu Turnšeku. Zabrinutost izaziva i to što u obje slovenske službe obavještajna i protuobavještajna djelatnost nisu dosljedno odvojene. To je opasno iz dva razloga. Kod prodora u službu izvanredno je teško utvrditi suradnike stranih služba jer su 'zaražena' oba dijela. Da su odvojeni, prodor u jedan dio može istražiti drugi, 'nezaraženi' dio. Druga opasnost koja proizlazi iz udruživanja obavještajnog i protuobavještajnoga rada je koncentracija moći u funkciji predstojnika službe. Pogotovo ako je nadzor javnosti i parlamenta nedjelotvoran. Na taj način postoji veća mogućnost zloporabe obavještajnih služba, što može dovesti do kršenja ljudskih prava. Takva moć vodstva obavještajnih služba je recimo na prijelazu stoljeća dovela do poznate afere Dreyfuss. U Sloveniji, s druge strane, od osamostaljenja nije bilo afere u koju nisu bile uključene obje obavještajno-sigurnosne službe i druge neformalne stranačke skupine i privatna poduzeća koja se bave tim djelatnostima" - piše Blaž Zgaga. Suprotan lik stvarnosti "Slovenci se bez potrebe uznemiravaju, govore u Zagrebu, jer ako je netko s hrvatske strane nezakonito obavio mjerenja na neodređenoj morskoj granici i počeo postavljati splavi za uzgoj morskih organizama u Piranskom zaljevu, odgovarat će pred sudom. Takvo je (polu)službeno pojašnjenje zadnjeg zapleta, ali ostaje na razini karakterističnog stila više ili manje jednostranog sporazumijevanja među susjedama u razdoblju poslije osamostaljenja - kao i sva druga do sada, ne može se razumno dešifrirati. Možemo li objasniti zašto je još prije nekoliko dana u hrvatskom tisku koji je pod nadzorom vlasti, kvaru u TE Šoštanj pripisana politička pozadina kao metoda pritiska na Hrvatsku da prihvati slovenske uvjete za podmirenje hrvatskoga duga NE Krško, a u utorak na sjednici privremenog poslovnog odbora nuklearke Hrvati su se složili s ovogodišnjim gospodarskim planom nuklearne elektrane i obećali da će podmiriti dugove za nekoliko dana? Slična pitanja mogu se postaviti za svaki veći ili manji problem u susjedskim odnosima. No glavna pogrješka naše politike i diplomacije je možda što se više bavi traženjem (ne)prave pozadine incidenata i zadovoljna je ako s hrvatske strane diplomatskim putem dobije nekakva pojašnjenja umjesto da sprječava zaplete. Previše se stvari nepredviđeno zapleće u odnosima između Ljubljane i Zagreba da bi se pripisale slučaju. Kao da se radi o zamišljenom prijevodu utopije u stvarnost i obratno, iako je dobro poznato da dodirna točka utopije i stvarnosti ne postoji tek otkako je engleski državnik Thomas Moore po uzoru na Platona proslavio Utopiju (1516.), dakle s razmišljanjem o idealnom uređenju države i društva. No, znamo i da utopija prestaje ako se pokaže ostvarljivom, a u hrvatsko-slovenskim odnosima sve je manje takvih nada, ili, ako se izrazimo prirodnije i ujedno suzdržanije: opća politička ocjena dobrih hrvatsko-slovenskih ili slovensko- hrvatskih odnosa postaje utopija s bradom koja se već neko vrijeme vuče po podu. No budući da utopije mogu biti i želje, snovi, duhovni pokušaji koji u skladu s prirodom svoje iracionalnosti ništa ne stoje, u našem slučaju radi se naprotiv o vrlo visokoj cijeni svih mogućih nesporazuma i sukoba, imamo posla s nekakvom vezom između predrasuda i čuvstva koje je izazvalo ono prvo. Veza zacijelo nije očita nekomu s predrasudom; snaga potonjega upravo je u tomu da čovjek (čitaj: političar) nije svjestan iracionalnih temelja. Što su oni dublje skriveni u podsvijesti, to je snažnija predrasuda zbog koje nitko u pregovaračkom procesu među državama nije sposoban prihvaćati više ili manje neugodne činjenice. Predstavnik službene hrvatske politike bi preko noći s etiketom trgovčića hrvatskih nacionalnih interesa izgubio svoj položaj kad bi na sebe preuzeo barem dio krivnje za nesporazume s nama. A na našoj strani političari se međusobno glođu tko je više ili manje popustljiv prema nemogućim zahtjevima i pojavama južne susjede, no nitko se ne usudi u pravom trenutku i na pravom mjestu lupiti po stolu. Stvari ipak nisu tako zamršene kako se pokušavaju prikazati u javnosti. Nesuđeni nobelovac prof. dr. Branko Horvat izračunao je da je Hrvatska zbog nacionalizma i tvrdoglavosti svojeg vodstva u zadnjih sedam godina izgubila pet nacionalnih dohodaka, a u razgovoru za splitski tjednik Feral tribune poznati je europskeptik koji još nije napustio zamisao o nekakvoj balkanskoj uniji država na području nekadašnje Jugoslavije i šire, dodao da se Slovenija sve više udaljuje od balkanskog kotla 'jer joj je susjeda partnerica poput Hrvatske'. To su dakako stvarni, nimalo zamršeni okviri koji možda bolje nego sve ostalo pojašnjavaju veliku napetost i neugodne zaplete u odnosima s Hrvatskom; i prije ili kasnije morat će ih uzeti u obzir i naša politika da joj se njezina balkanska avantura ne bi vratila kao bumerang" - drži Peter Potočnik. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. II. 1998. Sunčana strana Alpa "Kao strpljiv učitelj svojim nepažljivim učenicima, veleposlanik Dmitrij Rupel pokušava pomoći Amerikancima da razumiju Sloveniju i pomognu njegovim kolegama Slovencima da razumiju zbog čega ih se miješa s drugim zemljama. U prosinačkom posjetu Seattleu taj je diplomat poslao razglednice svojim prijateljima u Sloveniju, ali američka služba poštanskih usluga usmjerila je razglednice u Slovačku. 'Moji prijatelji Slovenci to smatraju škandalom', izjavio je g. Rupel ovog tjedna u govoru koji je održao u knjižnici Kongresa. 'Suprotstavio sam im se pitanjem koje uvijek upali s Europljanima.' G. Rupel je svoje prijatelje upitao mogu li imenovati svih 50 američkih država. 'Ako mogu, zamolim ih da nabroje sve glavne gradove. Tad se moji prijatelji obično smire; ali neznanje ostaje.' Slovenski veleposlanik stigao je u Washington prošloga listopada, no on nije nepoznat u Sjedinjenim Državama. Prije nego je postao diplomat g. Rupel je predavao na sveučilištima u New Yorku i Clevelandu. 'Svaki Slovenac koji živi u svojoj zemlji, ne samo veleposlanik, mora uočiti kako privlačljivost i postignuća Slovenije uglavnom nisu poznati, niti priznati, čak ni u ovom kozmopolitskom gradu', ustvrdio je g. Rupel u govoru. 'Netko je nedavno Sloveniju nazvao 'najbolje čuvanom tajnom srednje Europe'.' G. Rupel, kao i njegov prethodnik Ernest Petrić, pokušava podignuti veo tajnovitosti s bivše jugoslavenske republike, koja je 1991. proglasila svoju neovisnost. 'Slovenija nije postala neovisna zemlja zbog neovisnosti same, već da bi bila u stanju uvesti demokraciju i aktivnije sudjelovati u kulturnom i gospodarskom životu Zapada', izjavio je on. G. Rupel se prisjetio da je profesor Kenneth Zapp, koji Sloveniju naziva 'sunčanom stranom Alpa', jednom napisao: 'Slovenci su rimokatolici po vjeri, a zapadni Europljani po izgledu. Iako Slaveni po etničkom porijeklu, po svojoj su radnoj etici najsličniji Švicarcima. Njihova su životna stajališta konzervativna. Predani su zaštiti okoliša. 'Za razliku od njihovih talijanskih susjeda sa zapadne strane i Hrvata s istočne, oni gaje duboko poštovanje prema pravilima i društvenim normama. Kao njihovi susjedi sa sjevera, Austrijanci, oni čekaju da se svjetlo na semaforu promijeni prije nego što prijeđu cestu.' 'Oni kažu ono što misle i čine ono što govore. Trgovine se subotom zatvaraju ranije i ne otvaraju se sve do ponedjeljka ujutro", završava list. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. II. 1998. Otvaranje vrata NATO-a "Dok američki Senat počinje razmatrati pitanja ratifikacije proširenja saveza, debata je u neobičnu položaju. Opće je prihvaćeno da će, kad dođe do glasovanja - što će se vjerojatno dogoditi u proljeće, primanje Poljske, Mađarske i Republike Češke u savez koji okuplja 16 država biti odobreno mnogo većom od potrebne većine. Ipak, nekoliko godina intenzivne rasprave nije uklonilo sve ozbiljne sumnje o tom koraku. Čak su i među zagovornicima proširenja očite sumnje. Postoji moralna srž u slučaju proširenja, a to je povezivanje demokracija. Ono bi osvježilo stare i osnažilo nove demokracije. Prva tri kandidata pokazala su se predanim preuzimanju savezničkih obveza. Njihovo pristupanje pridonijelo bi, kao što je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright rekla u ponedjeljak, 'našoj sigurnosti tako što bi se proširilo europsko područje na kojem se ratovi ne događaju'. Rezultirajuće povećanje stabilnosti koristilo bi ne samo članicama NATO-a već i Rusima, koji se i dalje protive proširenju, ali ga ne mogu zaustaviti. Ozbiljna američka zamjerka proširenju dolazi od stratega koji se boje političkog i vojnog razvodnjavanja saveza koji je jednom bio oštro usredotočen na teritorijalnu obranu protiv jednog jedinog opasnog neprijatelja. Ti bi stratezi željeli da EU obavlja glavni posao olakšavanja puta novih demokracija te da se NATO bavi još uvijek problematičnom Rusijom i njezinim golemim rezidualnim nuklearnim sredstvima. No to bi ostavilo sad slobodne komadiće starog sovjetskog carstva nemoćne u strateškoj dvosmislenosti. Nove demokracije trebaju i zaslužuju više. EU bi trebala biti brža, no od nje nije pošteno tražiti da zadovolji pun raspon njihovih želja da budu dio Zapada. Njihova bi nesigurnost mogla uznemiriti područje. Različite struje otpora proširenju susreću se u zajedničkom suprotstavljanju uzimanja više od trojice kandidata. To je poriv koji stoji iza prijedloga za 'pauzom'. Takav manevar, koji veže ruke zakonodavaca, zaista je loša zamisao. Ona bi mogla izazvati nervozu, pa i očaj, među neprivilegiranim zemljama srednje Europe, a druge dovesti u iskušenje da se počnu praviti važnima. Sigurno je bolje ostaviti vrata saveza otvorenim. Druge će demokracije, susrećući se s rigoroznim političkim i vojnim standardima za članstvo u savezu, tad moći tražiti da uđu u krug povlaštenih. Vrijeme će dopustiti saveznicima da pokažu da proširenje umiruje čitavo područje, a ne predstavlja tek pomicanje vojnog bloka prijeteći blizu ruskim granicama," zaključak je članka koji je Herald prenio iz The Washington Posta. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 12. II. 1998. Srbija počinje pretresati problem sivog gospodarstva "Socijalistička vlada Srbije jučer donijela oštru odluku kojom izražava svoju odlučnost u namjeri da ojača slabunjav dinar te napuni svoj zjapeći proračunski manjak iskorjenjivanjem sivog gospodarstva", piše Guy Dinmore. Sporna odluka, zbog koje se potpisuju peticije Ustavnom sudu, donesena je prošli tjedan te propisuje da prodaja nekretnina i automobila mora biti provedena uz pomoć bankovnog sustava, a ne korištenjem gotovine. Narodna će banka osim toga djelovati kao obračunska banka za račune malih poduzeća, radi učvršćenja financijske discipline. Svugdje u svijetu, osim u ovoj zemlji, normalno je plaćati poreze', izjavio je srpski ministar financija Borislav Milačić. Odluka je izazvala zbunjenost na tržištu nekretnina i rabljenih automobila. Trenutačno se gotovo sve transakcije obavljaju gotovinom, što odražava potpun nedostatak povjerenja u jugoslavenski bankovni sustav. To je izazvano slomom piramidalnih shema štednje i vladinim zamrzavanjem svih depozita u stranoj valuti, koje se dogodilo ranih devedesetih. G. Milačić je pokušao umiriti uspaničenu javnost izjavom da vlada nema namjera to ponoviti. Ekonomisti kažu da vlada, koja nema gotovine, očajnički želi povećati porezne pristojbe, smanjiti inflaciju i ojačati dinar smanjivanjem prometa gotovine. Sivo gospodarstvo čini oko trećinu bruto domaćeg proizvoda Srbije. Tečaj dinara je 3,3 prema njemačkoj marki. Tečaj je prošli mjesec na crnom tržištu dosegao oko 6 zbog spekulacija o devalvaciji. Otad je ojačao na oko 6,2. G. Milačić kaže da 'u nadolazećem razdoblju ' nema planova za devalvaciju dinara. Ministri nisu iznijeli pojedinosti u vezi s proračunskim manjkom za 1997., ali su rekli da samo srpski mirovinski fond ima manjak od 7,5 milijarda dinara. Odvjetnici, uključujući i jednog ustavnog suca, sumnjaju u pravnu održivost odluke. Od izbora prošlog rujna, kad je koalicija pod vodstvom socijalista izgubila većinu u parlamentu, nije stvorena nova vlada. Nastavljaju se pregovori o stvaranju nove koalicije, koja bi mogla uključivati nekoliko oporbenih stranaka." RUSIJA IZVESTIJA 12. II. 1998. Pravoslavna crkva smatra da nije došlo vrijeme za posjet rimskog pape Rusiji "Tijekom posjeta talijanskoj republici i Vatikanu Boris Jeljcin je potvrdio svoj poziv rimskom papi Ivanu Pavlu II. da službeno posjeti Rusiju, koji mu je upravio 1991. O odnosu Ruske pravoslavne crkve i izgledima za takav posjet, izvjestitelj lista razgovarao je s tajnikom Odjela za vanjske odnose s crkvama Moskovske patrijaršije za veze s kršćanskim zajednicama jeromonaha Ilariona (Alfejeva): - Posebnost je rimskoga prvog svećenika ponajprije u tome što on nije samo poglavar neovisne države Vatikan već i Rimske katoličke crkve koja je nazočna u gotovo svim zemljama svijeta. Službeni papini posjeti stranim zemljama promatraju se poglavito kao posjeti poglavara Rimske katoličke crkve. Upravo zato, pitanje hoće li Ivan Pavao II. prihvatiti poziv ruskog Predsjednika ili ne, zavisi i od toga kako će taj posjet prihvatiti ruski građani koji pripadaju 'većinskoj crkvi', Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Što bi Papin posjet Rusiji mogao značiti, a da se ne povede računa o mišljenju visokih dužnosnika u Ruskoj pravoslavnoj crkvi? - Poziv da posjeti Moskvu, koji je Ivanu Pavlu II. upravio glavni tajnik CK KPSS-a Mihail Gorbačov 1989., prigodom svoga posjeta Italiji i Vatikanu, izazvao je val prosvjeda među pravoslavnim vjernicima u Rusiji i Ukrajini - podsjetio je jeromonah Ilarion. Do sada se u javnosti osjeća negativan odnos prema samoj mogućnosti takva posjeta. Međutim, početkom 90-ih godina zbili su se događaji koji su još više doveli u pitanje mogućnost dolaska Pape u Rusiju. Ponovno oživljavanje, koncem prošlog desetljeća, Ukrajinske grkokatoličke crkve koja je bila zabranjena, pratio je neviđeni val nasilja nad pravoslavnim vjernicima, prisvajanje hramova, tučnjave i uvrede pravoslavnih svećenika. Posljedica toga bilo je opustošenje triju eparhija Ukrajinske pravoslavne crkve (u Moskovskoj patrijaršiji)-lavovske, trnopoljske i ivano- frankovske. Početkom 90-ih godina u Rusiji i drugim zemljama ZND-a počeli su se djelatno obnavljati ustroji Rimske katoličke crkve, pa i na područjima gdje ih prije nije bilo. Utemeljene su katoličke župe u Moskvi i Novosibirsku, desetak župa, što se teško može opravdati stvarnim pastoralnim potrebama. Sve se to činilo bez znanja Ruske pravoslavne crkve. Stoga takve postupke možemo ocijeniti kao one koji bitno proturiječe poznatoj postavci o 'sestrinskim crkvama'. Mogli bismo spomenuti i nekontrolirani 'misionarski' rad katoličkih redovničkih zajednica na kanonskom području Ruske pravoslavne crkve. Kao što se zna, dvije su crkve u stalnoj radnoj vezi, dvaput na godinu redovito se održavaju dvostrani susreti izaslanstava. Glavna tema na pregovorima bio je i ostao problem daljnjeg međuvjerskog sukoba u zapadnoj Ukrajini i u Zakarpatju, kao i pitanja u svezi s osnutkom paralelnih crkveno-administrativnih ustroja u Rusiji, prozelitizam katoličkih misionara u Rusiji i zemljama ZND-a. No, nažalost, priznaju svi sudionici siječanjskog susreta izaslanstava obiju crkava u Moskvi, dijalog s Rimskom katoličkom crkvom o navedenim konkretnim pitanjima do sada nije imao uspjeha. Mjerodavne službe u Vatikanu nisu učinile ništa za mirno rješenje međuvjerskog sukoba u zapadnoj Ukrajini, a sporazumi koji su postignuti na pregovorima ostali su samo slovo na papiru. Zastoj u stvarnom poboljšanju odnosa između vjera u zapadnoj Ukrajini već je spriječio susret rimskog pape i Preosvećenog patrijarha Moskve i cijele Rusije Alekseja II. u lipnju 1997. Isti nas razlozi prisiljavaju da kažemo kako predviđeni papin posjet Rusiji danas nije pravodoban, naglasio je jeromonah Ilarion", piše Gennadij Čarodejev. HRVATSKI TISAK VEČERNJI LIST 13. II. 1998. Na saboru HDZ-a ja osobno ne očekujem nikakvu promjenu S ministrom vanjskih poslova i potpredsjednikom HDZ-a dr. Matom Granićem razgovarala je Marina Šerić. Uz položaj Hrvatske na međunarodnoj sceni, teme su razgovora bile i odnosi s pojedinim zemljama (SAD), stanje u medijima, gospodarska situacija ('Bechtel'), Daytonski sporazuma te predstojeći sabor stranke. Izdvajamo: - Kako u svjetlu događaja u posljednjih mjesec dana promatrate trenutačni položaj Hrvatske na međunarodnoj sceni? = On je u usponu. Hrvatska ima jasan koncept onoga što želi učiniti. Hrvatska ima strateške prioritete, a jedan od tih prioriteta je potpuna podrška daytonskom mirovnom procesu i euroatlantske integracije. Konačni strateški ciljevi su članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, a prvi koraci su odmrzavanje PHARE programa i potpisivanje sporazuma o suradnji s EU-om. Najkasnije početkom iduće godine trebalo bi potpisati sporazum sa Svjetskom trgovačkom organizacijom i završiti bilateralne pregovore sa zemljama članicama CEFTA-e. Jasno, strateški ciljevi su prihvaćanje dobrih europskih demokratskih standarda i njihova provedba i promicanje. To znači i primjenu strogih kriterija zaštite ljudskih prava, razvijanje tržišnoga gospodarstva, rad na socijalnim programima, reformi mirovinskog sustava i na produktivnom zapošljavanju. Cijeli ovaj kompleks izravno utječe na međunarodni položaj Hrvatske. Moramo beskompromisno nastaviti s politikom javnog osuđivanja svih incidenata jer oni štete ugledu i kredibilitetu Hrvatske. Tu će biti dosta bitke i rasprave, prvenstveno o tome je li nešto nametnuto ili nije. Za mene su to europski standardi, a ne pitanje nametanja. Tu su i odnosi sa SAD-om, koji su u ovome trenutku definirani posjetom ministra Šuška Washingtonu i razmjenom pisama predsjednika Tuđmana i Clintona. Iskušenja su velika i upravo zato 4. sabor HDZ-a dolazi u pravo vrijeme jer se radi o čvrstim i temeljnim opredjeljenjima. Predsjednik Tuđman je to vrlo odlučno u svojoj poslanici kazao. Na domaćoj sceni ne smije biti bitke oko toga tko je veći domoljub. Prihvaćanje europskih standarda ne znači da će nam drugi voditi politiku, već obratno - njihovim prihvaćanjem Hrvatska postaje pravi i punopravni dio međunarodne zajednice. - Postoji stalna napetost između struja - dok jedni zagovaraju proeuropsku orijentaciju, drugi su za protueuropsku. Neke političke snage, pa i unutar stranke kojoj pripadate, pokazuju izrazito odbojan stav prema integraciji Hrvatske u Europu. Kako Vi vidite trenutačni odnos snaga? = Europska unija i NATO za Hrvatsku su mnogo značajniji nego što su, primjerice, za neku razvijenu skandinavsku zemlju ili za Austriju. Tu je posrijedi pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu ili pak, s druge strane, Balkanu. Mi u svakom pogledu pripadamo zapadnom krugu, ali je činjenica da je u našem susjedstvu još uvijek nestabilna Jugoslavija s nedefiniranim prioritetima oko integracija, s velikim unutarnjim problemima. BiH je još vrlo nestabilna, osobito u pogledu napretka daytonskog mirovnog procesa. Možemo birati između pripadnosti krugu potpune nestabilnosti, ili krugu stabilnosti i prosperiteta. Ako se prouči poslanica predsjednika Tuđmana, onda je lako vidjeti da je to tamo navedeno. - Sprema se sabor HDZ-a. Vi ste potpredsjednik stranke i postoje brojne špekulacije baš oko Vas i oko Vašeg budućeg položaja u stranci. Što možete reći o cijeloj situaciji i kako bi ona mogla utjecati na razvoj događaja u Hrvatskoj? = Četvrti sabor stranke je vrlo važan, ali ne vjerujem da će se išta spektakularno dogoditi. HDZ je stranka koja je u svakom trenutku najbolje prepoznavala prioritete države i zato je dobivala na izborima. Ja vjerujem da će tako biti i 1998. godine. Isto tako dobro je poznato tko su bili, uz karizmatsku i državničku ličnost predsjednika Tuđmana, ljudi koji su radili najodgovornije poslove. Treba se prisjetiti i prošlih izbora. U stranci ima različitih strujanja i razmišljanja, ali stranka se uvijek jasno opredjeljuje oko glavnih strategijskih ciljeva. U borbi oko nametanja tih strateških interesa ima nekih stvari za koje bih ja volio da ih nema. Špekulacije su potpuno normalne, osobito u ovakvim razdobljima. Ja osobno ne očekujem nikakvu promjenu. - Dayton i mirovni proces u BiH ne idu onako kako su svi planirali. Kako vidite njihovu budućnost? = Bosna i Hercegovina može opstati kao decentralizirana država u kojoj je zajamčena opstojnost svih naroda i njihov nacionalni identitet. Dugo vremena u Republici Srpskoj nije bilo nikakvih pomaka, a sada ih vidimo i podržavamo prodaytonski izabranu vladu. Hrvatska je spremna na suradnju. Otvaranje generalnoga konzulata u Banjaluci i rješavanje humanitarnih i gospodarskih pitanja, otvorit će puno prostora za suradnju. Naravno, ne treba zaboraviti da su tamo još prisutni Martić, Mladić i Karadžić. Federacija je ključ, uporište i temelj BiH, a odnosi Muslimana i Hrvata su temelj opstojnosti Federacije. Interes Hrvatske je zaštita bosanskih Hrvata i snažna Federacija koja će biti temelj zapadno orijentirane BiH. Izgradnja autoceste od Zagreba do Dubrovnika je izuzetno važna jer ide upravo po teritoriju Federacije. U tom pogledu vidimo i interes u reguliranju pitanja luke Ploče. Pripremljen je i sporazum između Hrvatske i BiH, ali već gotovo mjesec dana čekamo i odobrenje za otvaranje konzulata u Banjaluci, te imenovanje izaslanstva za pregovaranje o Pločama i Neumu i o posebnim odnosima". Srpski 'azilanti' U povodu podatka da više stotina hrvatskih građana srpske nacionalnosti traži azil u zapadnoeuropskim zemljama, a riječ je uglavnom o Srbima iz Podunavlja "koji imaju hrvatske dokumente, ali po svemu sudeći ne žele ostati u Hrvatskoj", Dražen Ćurić komentira: "Kako hrvatski građani ne trebaju vize za većinu europskih država, čini se da je to bio i glavni motiv zbog kojega su Srbi u Podunavlju masovno uzimali hrvatske dokumente. Naime, s jugoslavenskim dokumentima ne bi se mogli ni približno slobodno kretati po Europi. No, masovni odlazak Srba u zapadnoeuropske zemlje mogao bi pogoršati ukupne odnose Hrvatske s tim zemljama". Ćurić objašnjava kako je Hrvatska "slovila kao stabilna država iz koje ne prijeti dolazak većeg broja izbjeglica", pa je većina europskih zemalja ukinula vize za hrvatske građane. "Takav dobar rejting ovim je izbjegličkim valom poljuljan, a neke zemlje, poput Norveške, čak najavljuju nogućnost uvođenja vize za Hrvatsku", upozorava novinar i dodaje kako "tom pritisku svakako pripomažu i izjave Srba koji traže azil" koji "tvrde da im je u Hrvatskoj ugrožena egzistencija, jer navodno zbog nacionalnosti ne mogu dobiti posao". Ćurić drži da "iako srpski azilanti svoj odlazak opravdavaju političkim razlozima" - u pozadini stoje ekonomski motivi - o čemu piše: "Jer da je riječ o političkim azilantima, onda bi svi otišli u - Jugoslaviju". U nastavku novinar napominje kako problemi s 'azilom' otvaraju i problem "projekta 'povratka svih Srba u Hrvatsku'" i pojašnjava: "Jer, pitanje je koliko se Srba stvarno želi vratiti, a koliko će ih 'povratak' u Hrvatsku iskoristiti samo da dobiju hrvatske putovnice s kojima mogu tražiti azil u europskim zemljama. Što ako većina hrvatskih Srba zatraži azil u trećim zemljama? To bi neki krugovi u svijetu mogli iskoristiti da ponovno optuže Hrvatsku za loš odnos prema Srbima". Upozorava dalje kako bi to moglo nagnatu "neke europske zemlje da uvedu vize za sve hrvatske građane" i na kraju piše: "Hrvatska bi, dakle, mogla snositi posljedice iako praktično ne može utjecati na razvoj događaja. Naime, međunarodna zajednica inzistira da svi Srbi dobiju hrvatske dokumente, dok isključivo o Srbima ovisi hoće li napustiti Hrvatsku". Raskrinkani 'Padobranac' "Dr. Janez Drnovšek odlučio je, očito, iz defenzive priječi u ofenzivu, barem u odnosima s Hrvatskom", piše Mihailo Ničota u povodu posljednjih događanja u hrvatsko-slovenskim odnosima koji su "sadašnjega premijera, inače vrlo realnoga i nadasve pragmatičnoga političara, utjerala u obrambeni položaj". Novinar objašnjava kako je riječ o uhićenju dvojice slovenskih vojnih obavještajaca na hrvatskom ozemlju, pričama da je Slovenija 'prodala' Hrvatskoj Svetu Geru (Trdinov vrh) za šutnju o 'špijunskoj aferi' te 'iznenadnome' posjetu Zmage Jelinčića Beogradu. "No, Drnovšek je, nakon kratke šutnje, ponovno preuzeo inicijativu", nastavlja Ničota i dodaje da je Drnovšek "na konferenciji za novinare izjavio da će ubuduće nastojati postići konsenzus političkih stranaka o dogovorima s Hrvatskom", a odmah zatim "pozvao vođe oporbenih stranaka na 'radni ručak', na kome je glavna tema bila - načini što bržega rješavanja problema u odnosima s Hrvatskom". Posljedice toga su, nastavlja novinar, formiranje 'skupine za prijateljstvo' s RH, "koja treba poticati razgovore i dogovore te 'uspostavu pravoga dobrosusjedstva'", te zahtjev upućen Odboru za međunarodne odnose "da na svoj radni stol napokon postavi 'antihravtsko ponašanje' Zmage Jelinčiča. Naime, taj vođa i zastupnik Slovenske nacionalne stranke (SNS), javno demaskirani suradnik bivše Udbe s tajnim imenom Padobranac, u slovenskoj javnosti slovi kao najveći 'kroatofob', čime želi prikriti svoje navodno hrvatsko podrijetlo", objašnjava Ničota i nastavlja: "Sada je Jelinčič posve raskrinkan, i to jednoglasno - čak su oporbeni zastupnici bili oštriji - zbog svojega svojevoljnog posjeta Beogradu, bez ičijega odobrenja, gdje je izjavljivao da je Hrvatska 'zajednički neprijatelj Slovenije i SRJ'" i nudio nekakav 'antihrvatski pakt'. Predsjednik Odbora za međunarodne odnose Jelko Kacin, inače član Drnovšekovih liberalnih demokrata (LDS), dobio je nalog o tim optužbama protiv Padobranca izvijestiti javnost. Je li to i početak nove faze, znatno učinkovitije, ubrzanijih pregovora i dogovora Hrvatske i Slovenije", pita na kraju Ničota. Nema dijaloga tamo gdje je čovjek u poziciji da donosi odluke Biljana Bašić razgovarala je sa Slavkom Linićem, gradonačelnikom Rijeke. Iz razgovora izdvajamo: - "Za vas često govore da niste čovjek dijaloga, da ste skloni konfliktima i da sve rješavate prijekim putem. Istodobno, oni koji vas podržavaju, proglašavaju vas jednim od trenutno najznačajnijih hrvatskih političara. = Sve je vrlo jednostavno. Tamo gdje treba odlučivati, gdje je teret odluka na čovjeku koji obavlja neku funkciju, tu nema dijaloga. U isto vrijeme, tamo gdje je potrebno raspravljati, tesati, izmijeniti mišljenja, onda sam spreman pokazati da znam i raspravljati. Bitno je da svoje funkcije obavljam dobro i kvalitetno. (...) - Dokle, zapravo, sežu vaše političke ambicije, s obzirom da stalno izjavljujete da želite biti samo gradonačelnik grada Rijeke, a SDP vas najavljuje kao budućega premijera? = Netko jednostavno pokušava stvarati lidere. Ja želim ostati na lokalnoj razini, ali isto smatram da sam dovoljno sposoban da se borim i za parlamentarne izbore i okupljanje opozicije u borbi s HDZ-om. Nije mi ambicija ni da budem predsjednik države, ni premijer jer je za to potrebna spremnost na bezbroj kompromisa. - Ostala je upamćena vaša izjava kako ćete 'u prašumi kakva je Hrvatska uvijek biti zvijer'. Nije li neobično da takve izjave daje gradonačelnik jednoga hrvatskog grada koji očito ima i šire ambicije? = Slavko Linić je osoba koja pokazuje kako zna biti ozbiljan saborski zastupnik, ali isto tako i osoba koja kad se građanima grada Rijeke otima škola, onda zna reći da će proganjati sve te kradljivce imovine ovoga grada. - Što vam to znači da bi nekoga trebalo proganjati? = Koga ja to proganjam? - Pa rekli ste da ste spremni proganjati 'kradljivce gradske imovine'. = Čovjek mora biti zvijer da bi se spriječila otimačina imovine. Moja je jasna poruka, u tom smislu bit ću zvijer. Znam da se to mnogima ne sviđa i da me ne vole. Moji protivnici znaju da oko nekih stvari sa mnom nema kompromisa. - Očito ste vrlo nemilosrdni prema protivnicima. Jednom ste rekli kako kao kobac čekate da protivnik napravi pogrešku, a ako on to učini, nekad se ne možete kontrolirati. Čemu tolika agresivnost? = Zašto vi mene želite mijenjati? - Ne želim ja vas promijeniti, samo vas podsjećam na neke vaše izjave. = Ne možete vi postavljati takva pitanja. Ja vam samo pokušavam objasniti činjenice. - Vi to ne pokušavate, nego vas ljuti kad vas netko pokuša suočiti s činjenicama. Na primjer, Vesna Pusić izjavila je kako su vaši istupi pomalo zastrašujući. Kako to komentirate? = To morate pitati Vesnu Pusić što ju je to zastrašilo. Iza mene stoji sedam godina dana. Slavko Linić je osoba kakva je i nikad se neće promijeniti.(...) - Koji je, zapravo, vaš cilj? = Moj cilj je pobijediti HDZ. - Kažete da želite pobijediti HDZ. Možete li komentirati jednu vašu izjavu da SDP može pobijediti HDZ, a da HDZ može dotući samo ujedinjena oporba? Što vam to, naime, znači da nekoga treba - dotući? Ne izlazi li to iz nekih demokratskih okvira? = Ne znam što mislite postići s takvim pitanjima. - Samo vas pitam za komentar jedne vaše izjave. = Vi meni postavljate pitanje da li je to demokratski i mene zanima što podrazumijevate pod 'demokratskim okvirima'. - Ja ništa ne podrazumijevam, a pitam vas što vi podrazumijevate pod time da nekoga treba dotući? Na izborima se obično pobjeđuje ili gubi, i ne znam zašto bi bilo koga trebalo dotući. = Ne. To samo znači da vi ne poznajete izborne zakone. Ono što je temeljno što treba u Hrvatskoj promijeniti, jest Ustav RH. - Zašto mislite da bi trebalo mijenjati Ustav. = Treba napustiti predsjednički, odnosno polupredsjednički sustav i ići prema parlamentarnom sustavu. Da biste to mogli ostvariti, treba imati dvotrećinsku većinu. Time dobivate sve ovlasti da mijenjate najviši dokument, a to je Ustav. To za mene znači dotući protivnika. Pobijediti na izborima znači osvojiti 51 posto mandata. Na taj način, međutim, ne možete mijenjati temeljne dokumente, a to su osim Ustava i svi zakoni koji se tiču ljudskih prava i sloboda. Oni se također mogu mijenjati samo dvotrećinskom većinom". (...) 130224 MET feb 98