RFI FRANCUSKI POLITIČARI S DRŽAVNICIMA EX JUGOSLAVIJE

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. II. 1998. U današnjem Dossieru bit će riječi o aktualnoj francuskoj politici prema zemljama bivše Jugoslavije. Autor komentara je Vojislav Stojanović. "U samo dva tjedna u Parizu su se odvojeno našli premijeri Makedonije i Slovenije, šef hrvatske diplomacije, predsjednica republike srpske i izaslanstvo bosanskohercegovačke oporbe. Ne pamti se da se u tako kratku vremenu u francuskoj prijestolnici našlo toliko različitih predstavnika s područja bivše Jugoslavije. Prirodno je zato postaviti pitanje je li riječ o pukim slučajnostima u diplomatskom kalendaru ili o izrazu pojačanog i cjelovitijeg zanimanja Francuske za to područje, donekle zanemareno u dvije godine koje su slijedile nakon Daytonskog sporazuma. Ako se uzme u obzir za početak ožujka najavljeni posjet Zagrebu, Sarajevu i Beogradu šefa diplomacije Vedrinea, u pratnji njemačkoga kolege Kinkela, pitanje još više dobiva na težini. Od nabrojenih dolazaka u Pariz može se reći da su najkorisniji bili oni gostiju iz Makedonije i Slovenije - Branka Crvenkovskog i Janeza Drnovšeka, dok je uvjerljivo najveću medijsku pozornost dobila Biljana Plavšić. Ne samo da se radilo o prvim službenim dolascima makedonskoga i slovenskoga premijera, već su tijekom njihova posjeta dogovoreni aranžmani od dugoročnoga značaja. Naglašeno srdačnim tonovima kod Jacguesa Chiraca i Lionela Jospina, Crvenkovski i Drnovšek dobili su potvrdu za solidnost poslova koje su obavili. S jedne strane Francuska i Makedonija su potpisale dosad najveći broj sporazuma o gospodarskoj, znanstvenoj, tehničkoj , kulturnoj i, što je posebno važno, vojnoj suradnji, pri čemu je neosjetno ušao u uporabu naziv koji Skopje daje svojoj državi - Republika Makedonija. S druge strane, Francuska je označila poslovni prodor u Sloveniju, koja je dosad favorizirala Italiju i Njemačku, dok se potpora Ljubljani u pridruživanju Europskoj uniji i NATO savezu idealno dopunila sa slovenskom željom za promatračkim statusom u frankofonoj zajednici zemalja i uopće za većim izborom zapadnoeuropskih sila na koje se može osloniti. Jednom riječju, ako Francuska želi postati glavni zapadni politički i sigurnosni zaštitnik Makedonije, s Njemačkom ulazi u lojalnu konkurenciju oko ostvarenja utjecaja i suradnje. Posjet Biljane Plavšić spada u potpuno drugi registar. Nakon završene krize u srpskom entitetu u Bosni, izborom za premijera Milorada Dodika, zapadni akteri ,a prije ostalih Francuska, dobili su nakon čekanja od šest godina neku prihvatljivu ekipu na srpskoj strani s kojom nije nečasno praviti poslove. Iako i oko Banje Luke počinje dinamična konkurencija Pariza i Bonna, Francuzima je ipak lakše jer nemaju ratnu antisrpsku hipoteku kao Nijemci, odnosno jer na terenu već imaju ugled nekoga tko je Srbe uspijevao razumjeti i kad ih je osuđivao cijeli svijet. Već 1993. kad još nije bilo poznato što Francoise Mitterrand stvarno misli o bosanskom ratu, njegov savjetnik za međunarodne poslove, sadašnji šef diplomacije Vedrine, rekao je da u Bosni nema pravih i krivih, i da je riječ o unutrašnjem sukobu stoljećima suprotstavljenih naroda. U želji Pariza da se nadoknadi izgubljeno vrijeme i stvari dovedu u tradicionalni okvir, govori i gesta da se Biljana Plavšić primi s počastima šefa države. Uz predviđeni prosvjed s bošnjačke strane i uz predviđeno objašnjenje da je riječ o običnom nesporazumu, protokolarno tretiranje Bosne kao podijeljene države prividno se uravnotežuju s prijamom na nižoj razini delegacije bosanskohercegovačke oporbe. Međutim, budući da srpska polovica delegacije podupire Biljanu Plavšić, ispada da je bošnjačko- hrvatska polovica jedina stvarna oporba, što znači da se iz Pariza daje još jedan signal koji objektivno pokazuje izoliranje državnog i entitetskog vodstva u Sarajevu. Ostalo je da se spomene i posjet šefa hrvatske diplomacije Mate Granića; bez rezultata koji bi se pamtili, ali sasvim korektne razine i sadržaja u funkciji pripreme za Vedrineov i Kinkelov dolazak u Zagreb. Dobri bilateralni odnosi, ponajprije na gospodarskoj razini, omogućili su da se razgovara i o otvorenim problemima, kao što je povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Je li s Biljanom Plavšić s istim inzistiranjem razgovarano o povratku hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica u republiku srpsku, mogu provjeriti samo sudionici razgovora. Završimo pregled aktualnih angažiranja Francuske neposrednom budućnošću. U Beogradu će Vedrine i Kinkel sa Slobodanom Miloševićem razgovarati o trenutno najtežem balkanskom problemu oko kojeg ni Amerikanci nisu napravili veći prodor - o Kosovu. U svim burnim zbivanjima poslije raspada bivše Jugoslavije nijedna zapadna sila osim Sjedinjenih Država nije uspijevala posredovati, još manje da nametne pregovaračko rješenje sukoba, što znači da ni Francusku i Njemačku ne očekuje nimalo lak zadatak. Ne samo da je Milošević svojedobno glatko odbacio Vedrineovo i Kinkelovo pismo s pozivom na pregovore s Albancima i davanja autonomije Kosovu, već se ne vidi što Francuska osim još jednog poziva iste vrste može ponuditi. Za razliku od Njemačke, ona nije spremna, kao što ni dosad nikada nije bila, za veći pritisak na srpski režim, pošto joj on ostaje kakav-takav oslonac za povijesno prijateljstvo i budući interes u Srbiji. S druge strane, Francuska nema političke odnose s kosovskim Albancima i pored njihove izražene frankofonije, kao što ih imaju Amerikanci i Nijemci, zbog čega će biti dodatno teško da se ponudi rješenje prihvatljivo za obje strane. Da rezimiramo, učestalost kontakata francuskih dužnosnika s političarima s prostora bivše Jugoslavije govori o obuhvatnom i usklađenom naporu Pariza da se nadoknade velika sredstva i dugotrajno angažiranje u Bosni koje nije donijelo znatnije dobitke ni u samoj Bosni, ni kod njezinih susjeda. Kada se čitavo područje osim Kosova počinje stabilizirati, što govore promjene u Crnoj Gori i republici srpskoj, tada je vrijeme za diplomatske inicijative koje trebaju otvoriti put dinamičnijem francuskom nastupu na ovom prostoru. Ipak, Kosovo može biti ozbiljnom zaprekom u ovom nastupu. Relativno se zaboravlja bošnjačka - ovdje se govori muslimanska - strana u Bosni; ne iskorištava se promjena vodstva u Crnoj Gori da se ne bi komplicirali odnosi s Beogradom. Kako se vidi, ofenzivan nastup, s dosta kompromisa u kojem se želi pomiriti ravnopravnost partnera s kojima se komunicira ili dugoročno oslanjanje na najveću naciju u regiji, što je poznata konstanta francuske politike. Je li riječ o suglasnim ili proturječnim zahtjevima, mogu li se Hrvati i Makedonci, posebno Bošnjaci i Albanci, korektno tretirati ako se strateška prednost uvijek daje Srbima, pitanje je kojim će se u vanjskoj politici jedinstveni francuski kohabitacijski plan trebati još dugo baviti." (RFI) 130156 MET feb 98