BRUXELLES, 11. veljače (Hina/Reuters) - Iračka kriza ponovno je dokazala da 15 članica Europske unije (EU) idu svojim vlastitim putom kad god se pojavi značajan sigurnosni problem.
BRUXELLES, 11. veljače (Hina/Reuters) - Iračka kriza ponovno je
dokazala da 15 članica Europske unije (EU) idu svojim vlastitim
putom kad god se pojavi značajan sigurnosni problem. #L#
"Ovo je još jedan primjer gdje glavni (EU) igrači imaju različite
politike," ocijenio je jedan bruxelleski diplomat.
"Na sitnim pitanjima oni mogu postići zajedničko stajalište. Ali
što je veći problem to je manje izgleda da će se pojaviti zajednička
europska vanjska politika. To je upravo suprotno onome što bi
trebalo biti."
Najupadljivija je razlika između Velike Britanije i Francuske.
London zajedno s Washingtonom prijeti iračkom predsjedniku Sadamu
Huseinu bombardiranjem ukoliko ne pristane na nadzor naoružanja
dok Pariz s velikim oklijevanjem pristaje na uporabu sile i odbija
sudjelovati u tome.
Obje zemlje su članice Europske unije, obje su nuklearne sile, obje
stalne članice Vijeća sigurnosti UN i obje ključni pripadnici NATO-
a.
Nedostatak zajedničke politike u EU upada u oči jednostavno zbog
toga što su često izražavana očekivanja da će se jedinstveno
gledanje na vanjske poslove postupno oblikovati jednako kao što se
Unija ujedinjuje gospodarski.
Realnost je međutim, kažu diplomati, da vlade zemalja EU suočene s
velikim vanjskopolitičkim krizama pribjegavaju svojim vlastitim
stajalištima, a jedna s drugom se samo konzultiraju.
Izjava predsjednika Europske komisije Jacquesa Santera o mogućoj
uporabi sile protiv Iraka govori sama za sebe:
"Podupiremo sve napore glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i naših
zemalja članica usmjerene na postizanje mirnog rješenja," rekao je
on.
Neke članice EU, posebice članice NATO-a, spremne su zapravo ići i
dalje od toga pružajući u najmanju ruku političku i logističku
potporu eventualnoj vojnoj akciji SAD.
Stajališta pojedinih članica EU u iračkoj krizi su slijedeća:
Britanija (NATO) podupire SAD politički, vojno i retorički.
Francuska (NATO) kaže da je vojna akcija nepoželjna, ali je ipak ne
isključuje. Neće sudjelovati u eventualnom napadu.
Njemačka (NATO) pruža opreznu političku potporu vojnoj akciji uz
obećanje kancelara Helmuta Kohla da SAD može koristiti baze u
Njemačkoj ukoliko bude potrebno. Njemačke snage neće sudjelovati.
Italija (NATO) želi izbjeći vojnu akciju koja može, kako je rekao
premijer Romano Prodi, imati "nepredvidljive posljedice".
Nizozemska (NATO) ne podupire vojnu akciju.
Belgija (NATO) podupire diplomatski put rješenja krize, ali ne
isključuje niti vojna sredstva.
Grčka (NATO) ne želi ući u bilo kakvu akciju bez potpore Vijeća
sigurnosti UN.
Španjolska (NATO) još nije sasvim jasan stav oko moguće vojne
akcije u Iraku.
Portugal (NATO) podupire stajalište SAD da će možda biti nužna
primjena sile.
Danska (NATO) odobrava vojnu akciju ukoliko diplomacija zakaže i
spremna je razmotriti vojnu pomoć ukoliko Washington to zatraži.
Irska (neutralna) traži da se učini dodatni diplomatski napor i
sigurno neće sudjelovati u bilo kakvoj vojnoj akciji.
Nove članice EU Austrija, Švedska i Finska, koje su se pridružile
Uniji 1995., su tradicionalno neutralne.
Ipak, čak i pacifistička Švedska ogorčena je držanjem Sadama
Huseina.
"Ne želim uporabu sile," rekla je ministrica vanjskih poslova Lena
Hjelm-Wallen. "Ali ako imate posla s nekim tko govori drugi jezik
koliko ga dugo treba pustiti da radi što hoće. Još uvijek imam
strpljenja, ali ono istječe."
(Hina) sl dh
111724 MET feb 98