AMERIČKI THE WASH. TIMES BINDER 10.II.

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. II. 1998. Izbori u srpskom stilu "U noći 18. siječnja dogodilo se nešto jedinstveno u povijesti američke izborne politike, i to 16.000 kilometara istočno od New Yorka: stvorena je američka vlada od kandidata koji su izgubili. I ne samo to; ta se američka vlada sastoji od zastupnika koji ne govore engleski; zapravo, većinom su Srbi", piše David Binder. Mjesto događaja bio je provincijski grad Bijeljina u republici srpskoj. Taj grad sve više postaje američkim protektoratom, pod nominalnim autoritetom Daytonskog sporazuma koji je u bosanski građanski rat donio primirje. Tamo je duboko podijeljen parlament, rezultat izbora koje su izmanipulirali američki dužnosnici i njihovi europski podređeni, nastojao izabrati novu vladu. (...) Zastoj je završio kad je Dragan Kalinić, iz Srpske demokratske stranke koja je vladala r. srpskom od njezinih početaka 1992., odgodio sastanak da izbjegne nasilje. Kratko nakon ponoći on i njegovi sljedbenici otišli su kućama. Ne tako brzo, odlučio je umirovljeni američki general i zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice Jacques Klein - Reichsprotektor za srpski entitet. Iako nije bilo kvoruma, a na snazi je bila Kalinićeva odgoda sastanka, prema uobičajenim parlamentarnim pravilima, g. Klein je naredio da preostali zastupnici ostanu i nastave rad. Prošao je jedan sat, a saveznički su vojnici tražili i pronašli hrvatskog zastupnika na cesti te ga doveli natrag u Bijeljinu da stvore kvorum. Taj je ostatak parlamenta oko dva sata u noći izabrao Milorada Dodika na mjesto novog premijera. Njegova je stranka osvojila samo dva od 83 mjesta u parlamentu r. srpske, a njegova sićušna većina ovisila je znatno o nesrpskim (muslimanskim i hrvatskim) glasovima. To je prvi put u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini da je međunarodna zajednica nametnula takav 'multietnički' rezultat na parlamentarnoj razini. Kleinov potez šokirao je vodstvo SDS-a na Palama. 'To je kraj jednog razdoblja', izjavio je sljedeće večeri politički savjetnik Jovan Zametica. 'Moramo se pripremiti na odlazak u oporbu', izjavio je predsjednik stranke Aleksa Buha. Washington i europski glavni gradovi odmah su pozdravili Dodikovu vladu kao 'umjerenu', odnosno takvu koja nije sastavljena od 'glupana' (glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Jamie Rubin), 'nasilnika' (Jacques Klein) i 'čvrstorukaških nacionalista' (obojica i veći dio američkog tiska). U nekoliko sljedećih dana Dodikovo je vodstvo preselilo vladu u Banju Luku, gdje se već godinu dana nalazi predsjednica Biljana Plavšić, još jedna američka klijentica. Republika srpska, koja je do sada primila samo dva posto međunarodne pomoći određene za čitavu Bosnu i Hercegovinu (iako zauzima 49% teritorija), prvi će put, čini se, dobiti nešto što nalikuje poštenom dijelu pomoći. Dodikovi su sponzori počeli sipati darove. U posjetu Banjoj Luci, čelnik Agencije za međunarodni razvoj Brian Atwood obećao je 63 milijuna dolara za 1998. No tko je Milorad Dodik? On je tridesetosmogodišnji poduzetnik iz zapadnog gradića Laktaši, koji je rat proveo zarađujući na unosnom poslu s duhanom te istovremeno održavajući prisne veze sa srpskim, sada jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Kao i njegov novi partner Biljana Plavšić, koja je za vrijeme rata javno pričala da su bosanski Muslimani genetski inferiorni Srbima, g. Dodik je licemjer. On je takve osjećaje izražavao opreznije, u privatnim razgovorima u kojima je u više navrata o Muslimanima govorio kao o 'Balijama', što je pogrdna riječ i znači 'muslimansko smeće'. S malom parlamentarnom većinom koja ovisi više o nesrbima, uključujući i Clintonovu vladu, nego o Srbima, jedini drugi stup potpore g. Dodiku i gđi Plavšić jest Slobodan Milošević. To je veoma nepouzdano, što je srpski maher mnogo puta dokazao. Bez spone s Beogradom, nijedan političar u republici srpskoj ne može zadržati vlast, što je pokazala sudbina prethodnika gđe Plavšić, Radovana Karadžića. Doline i planine pune su političkih leševa njegovih bivših suradnika (čije je iredentističke ambicije nekad podupirao), od krajine i Slavonije u sadašnjoj Hrvatskoj, do Crne Gore, pa, naravno, i same Srbije. U interesu samoočuvanja, svoje glavne politike od početka, g. Milošević se rješavao nekadašnjih saveznika kao što drugi odbacuju uporabljene žilete, i nitko ne može znati tko će biti sljedeći na njegovu popisu onih bez kojih se može. Zapravo, čak je i njegova vlastita politička budućnost neizvjesna." 110118 MET feb 98